Razgovor sa sobom

Jeste li ikada slušali glas kojim se obraćate sebi, u trenucima kada vam se desi neki neuspjeh?

• Kada zakažete u nečemu, za šta ste bili uvjereni da je osuđeno na uspjeh? 
• Kada je nad vama ispitivački pogled ocjenjivača, a vi ne možete da pokažete ono što znate da znate?
• Kada, uprkos sasvim jasnim upustvima, ne možete da sprovedete u djelo ono što ste naumili?

Šta kažete sebi tada?

Meni je samoj mnogo trebalo, prije nego sam počela o tome razmišljati, a tek jedna mala vječnost, kada sam počela da radim na tome - kako da taj glas napravim takvim, da bude prema meni blag. Moj nije bio.

Postoji mnogo teorija o tome zbog čega razvijemo naspram sebe taj neki "kritizerski odnos", što kažnjavamo naše neuspjehe izgovaranjem pogrdnih riječi samima sebi.

Neću ih mnogo opširno opisivati, jer ne želim se na tome zadržavati. Ne riješavaju se naši problemi tako što im otkrijemo uzroke, barem ne u većini situacija. Oni se riješavaju tako što im se posvetimo, i nađemo u sebi razumjevanje na njih. Ili, takva je barem moja istina.

Da se vratim. "Kritizerski" odnos prema sebi možemo razviti posredstvom nekoliko izvora:

naših bližnjih, ili ljudi koji nas okružuju: autoriteta, ili nekih drugih s kojima dolazimo u dodir.

Postoji neko uvriježeno mišljenje da je dovoljno izreći kritiku, da bi se nešto popravilo. Onda se, kao upućuje osobi da treba nešto da popravi kod sebe da bi ishod bio dobar.

Ostala bih kod ovoga "nešto da popravi kod sebe": Upućujemo nekoga da nešto što je on(a) uradio/la nije bilo dovoljno dobro, i da popravljanjem tog nečega dolazi i do boljeg ishoda. Jako je očita ta "kvaka". Šta je to što je loše? To je onaj dio koji fali. To je sada onaj dio napora, koji osoba koja je pogriješila treba da uloži da bi nam opravdala naše dobročinstvo što joj dajemo drugu šansu da uspije. Ona treba da sama uvidi gdje je to gdje je ona zakazala.

Tako mi se doima. Jer, ako bi mi htjeli imati udjela u tome da druga osoba bolje savlada svoj zadatak, pristupili bi joj tako da bi joj rekli, ukoliko znamo, šta je tačno to što ona može uraditi da bi u tome uspjela bolje. A što bi joj mi rekli, bi bile ideje, koje ona ne mora, ali može iskoristiti - dali bi joj trag, naznaku. Istovremeno, priznali bi joj trud koji je uložila da dođe do toga gdje je sada, priznali bi joj da je dala najbolje od sebe, koliko je u trenutku mogla, ali i to da je to što je pogriješila, ipak odraz nekog koračanja - nije na početnoj poziciji: Sada samo zna da postoji još nešto što može uraditi.

A, radimo li to doista tako?

Tek, radimo li ovo tako prema sebi?

Možda baš zato što je odgovor najčešće NE, otuda dolazi i težnja da se na isti način ophodimo prema drugima. Jer, MI ne dobijamo od sebe ono što nam treba. A utoliko više se okrećemo prema drugima, i očekujemo od njih da nam ONI daju ono što nam treba. A kako nam to često nije omogućeno, dajemo sebi za pravo da se ophodimo na jednak način - "Oko za oko, zub za zub".

A šta bi se desilo, kada bi, svako od nas, ponaosob, stvarno sebe zapitao, kako ja to razgovaram sa sobom, onda kada "zakažem"? Šta kada bi svako od nas, onda, kada bi prepoznao da od tog apsolutno nemotivirajućeg kritiziranja ne idemo bliže onome što želimo,  rekao: Sad ću razmisliti o tome šta mi je zaista potrebno sada - šta je to što želim da čujem, a što bi mi pomoglo da se osjećam bolje, i da se motivišem, i da uspješno savladam ovaj zadatak? 

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na očekivanje od drugih da nam daju ono što mislimo da nam pripada. A ko je to rekao da nam drugi moraju to pružiti? Zašto se uopšte ponašamo tako kao da nam je neko dužan biti podrška? Niko nije dužan, osim nas, i to, dugujemo to prvo sebi.

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na razočarenje drugima što jedino što znaju je da nas kritikuju, i što ne vide ono što smo postigli. Vidimo li mi to? 

Vratimo se sebi. Pogledajmo sebe onako kako bi gledali naše najbliže, s istim povjerenjem u snagu onog najdivnijeg što imaju u sebi, a što im omogućava koračanje naprijed. Pogledajmo  u sebe, u dubinu našeg napora da učinimo pravu stvar. Oprostimo sebi što sada nije pravi trenutak, i što ne možemo dati onoliko koliko smo inače sposobni. Oprostimo sebi što nismo u punom kapacitetu, što nas obesnažuju brige, što nas kolebaju nesigurnosti... Uredu je. I meni se to dešava. I svima nama. To ne znači da nećemo opet moći, još jače i još odvažnije doseći onaj vrh kojem težimo. 

A i kada dosegnemo taj vrh, uzmimo sebi vremena. Ostanimo s tim. Ne dajmo sebi odmah krenuti, ohrabreni jednim osvojenim vrhom, u dosezanje novih i novih vrhova. Ovaj treba prvo jako, jako da postane naš. Da uvidimo šta smo sve poduzeli, šta smo sve uložili, šta smo sve potrošili, u šta smo se sve upustili, da budemo tu. Da osjetimo ponos. Da kažemo sebi sami one riječi, koje bi najviše voljeli čuti - da, i sada voljeli čuti. Ne znači to što smo uspjeli, da nam ne treba da to zaista čujemo, doživimo, proosjetimo. Da to, sami sa sobom, vidimo, proradimo, prihvatimo.

A ti - šta tebi sada treba da čuješ, da bi bio korak bliže svome vrhu?

Ne protiv rata, za mir

Jednom je Majka Tereza rekla nešto u duhu slijedećeg - da nikada nije prisustvovala kada se organizovao protest protiv rata, ali da bi uvijek bila tu kada bi se zalagalo za mir. To mi se još tada, kada sam prvi put čula, urezalo u pamćenje, i nastavljalo da se vraća, u brojnim trenucima u kojima sam se osjećala izgubljenom u iznalaženju načina kako da pomognem nekome, ako je taj neko daleko, nedostupan i ako sam nesigurna da imam način i sredstva koja do njega mogu doprijeti na pravi način.

Govorim u prvom planu o bezbrojnim ratovima, poplavama, potresima, stradanjima... Naravno da me pogađaju, ljudsko sam biće. Naravno da sam se nalazila zapitanom zašto to ljudi rade, zašto nam je to potrebno i zašto nam je bitnije dokazivati krivnju, nego biti u miru? Ima li to stvarno veze sa egom - da li stvarno ljudi time što druge naprave malim, žele sebe predstaviti kao veće, kao bitnije, kao nekoga - u svakom slučaju vrijednijeg svake dobrobiti, od onog drugog.
Osjećala sam se sputano - jer to su ta klupko pitanja. Razmotavaš. Razmotavaš, i onda se oko tebe svudokolo nađu konci, o koje se saplićeš, i jedini je izlaz da klupko ponovo namotaš, i gledaš ga takvog, neriješenog.
Osjećala sam se bespomoćno, jer zaista, kako mogu ja, jedna jedina, promjeniti nešto kod ljudi, koji su mi u svakom smisli van dohvata - kako doprijeti do ljudi koji kod drugih ljudi bude želju za destrukcijom, koji u njih siju ideje koje druge vode u propast, koje rastu nauštrb života i u inat njima, proždirući, ponekada, zajedno, i svoje tvorce...I priče se prenose, iz usta u usta rastući, kao da svaki jezik doda poneku riječ, i od toga nastaju cijele priče opravdanja zašto je neki postupak ispravan.

Ali onda, pitanje - mogu li šta učiniti?
Kad sam već, tako mala, tako bespomoćna, jedino u mogućnosti da se spojim sa istomišljenicima, jednom kada ih nađem? Mogu li i bez toga išta uraditi, ili trebam i sama čekati da naiđem na prave ljude, s kojima ćemo, riječ po riječ, graditi neke drugačije priče?
Ako i mogu, šta mogu uraditi, a da bude efikasno? Da li je dovoljno da pričam, sa ma koliko uvjerenja, o onome u šta vjerujem? Da li će svako razumjeti?

Onda,desio se osmijeh. Onda sam shvatila da je osmijeh univerzalan jezik. Isto tako, univerzalan je jezik dobrota. Možda će neko sa usprezanjem posmatrati moju dobronamjernost, ali, nakon što se upozna samnom, i više puta joj svjedoči, povjerovat će u nju. Ono što ja mogu uraditi je djelovati na onaj krug dostupnih ljudi oko sebe. Djelovati primjerom. Sprovodeći ono u šta vjerujem u djelo. Svako od nas toliko može. Možda samo toliko, ali, nije li ponekad samo toliko dovoljno? Dovoljno za one kojima smo okruženi. Jer možda će baš u nas pogledati i reći - Hej, pa to se može. Često su nam potrebni samo sitni okidači na akciju. Poneki prijateljski osmijeh. Poneko skidanje štita pred ljudima. Poneko povjerenje da neko želi dobro za nas, iako nas ne zna. Toliko "malo". Nisu to mali koraci u ovim vremenima kada se gledamo kako se osipaju sistemi vrijednosti, kako neke, nekada bitne stvari postaju vrijedne usputnog pomena, kada nas preplavljuju negativne informacije do te mjere, da moramo da isforsiramo ravnodušnost koju ne osjećamo. To je sada kao koračanje ka mjesecu - Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Toliko "malo" možemo svi od sebe da damo. Jer, toliko malo nam daje mogućnost da osjetimo da imamo ipak kontrolu, pa koliku toliku, nad situacijom...

I, u duhu Majke Tereze, budimo mir. Budimo primjer onoga što želimo oko nas. Toliko možemo. Možda nećemo napraviti velike promjene, odjednom, ali, od nečega se počinje, zar ne? A od klupka pitanja, možemo u nekom trenuku napraviti džemper. Ne moramo shvatiti sve što se dešava. Niti možemo. Zato radimo ono što možemo.

Njeno Visočanstvo Empatija

Uhvatila me neka tuga. Tako sam nazvala taj osjećaj, i svidjelo mu se to ime, pa ja pod tim imenom u meni trajao. Dijelom posljedica PMS-a, bila sam plačljiva, i više nego što imam razloga, ili, ipak, onoliko koliko trebam - a što bih, kada sam potpuno racionalna, izracionalizovala. Napravila bih od te, nazovimo, tuge, samo nešto što će jednostavno proći, zato jer nema razlog.

A, dok sam u PMS-u, nemam takvog umnog oružja da je sputam. Mislila sam u sebi: "Dat ću joj prostor da se pokaže, pa će ona sama i proći." Tako se i dešavalo, znam iz iskustva. Nikada je nisam gurala u stranu, niti pod tepih. Družile smo se. Pomoću nje su se tolike pjesme iznjedrile. Njom vođene su se tolike potrebe da se okrenem drugima, ohrabrile, i krenule u svoju misiju ispunjavanja. Zato sam, i sada rekla : Neka traje. Svaki osjećaj ima svoj smisao. I ona je tu sa svrhom. Kada ispuni svoju svrhu, otići će sama.

Ali, bivalo je mučno. Suze su granule na svaku sitnicu, koja je rasla do neobjašnjivih razmjera. Bijes je kuljao, i pokretao je ruke u pravcu stvari, ali ih je razum moram kočiti, često uspješno. Ponekada, nije uspio odreagovati kako se to brzo i iznenadno dešavalo.

A onda, jedan dan, se pojavila ona. Empatija.
Progovorila je glasom moje najbolje  prijateljice. Njenim glasom, jer je ona, moje bogatstvo od osobe, imala tu divnu osobinu tako spontano izraženu, da nisu kada imale da se postave prepreke, koje se inače javljaju, kada sam tužna. Prepreke: Povlačenja, zatvaranja, nepristupačnosti, nedohvatnosti.

Nije mi rekla: Opusti se, proći se. Nije mi rekla - nije to toliko strašno, i dopunila mi tugu dodatnom tugom zbog nerazumjevanja moje pozicije. Slušala je. Potom, u sebi našla dijelove istog iskustva, i onda, njime progovorila. Rekla mi je - znam te, bila sam ti. Imenovat ću ti tvoje misli. Imenovat ću ti osjećanja. Strepnje. Želje. Rekla je: Nisi sama. Bila sam ti, i evo me, preživjela. Rekla je i više nego što je riječi izrekla, a ja...

Ja sam osjećala kako sada jasno vidim u sebe. Kao da je neko unio apsolutno svijetlo u mene. Pogledala sam u osjećanja, i vidjela mnogo više. Vidjela sam snage. Vidjela sam mogućnosti. Vidjela sam sposobnosti. Vidjela sam sebe potpunu. Nisam više bila obojena tugom, iznutra, i vidjela tugu vani. 

Tek zahvaljujući drugima, ponekad možemo sebe cijele pogledati. Mi samo vidimo iznutra. Mi samo vidimo sliku ograničenu našim vidnim poljem, obojenu našim emocijama, tadaprisutnim. Kao što je Đorđe jednom rekao: "Sve izgleda iz daleka drukčije.".