Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari
kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah,
možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku,
bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način
opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer,
pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih
spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a
čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi
dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam
koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada,
sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.
Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer
ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne
bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra
stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u
nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom
koji će ostati iza tebe?
Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na
rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu
praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo,
podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada
će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na
nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se
trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo
dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog
shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik
nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem
da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve
što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene?
Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više
žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne
mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno
koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako
to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz
vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije
to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni
uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko
zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada
nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima
bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva
ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod
reflektorima.
Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno
ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto
onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?
Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam
nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo
slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik.
Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj
intelekt, ali, šta nam to znači?
Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda,
nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem u pamćenju onoga
što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za
potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem
opravdanja za ono što je urađeno.
Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno
predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu,
mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu
svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat
će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati?
Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska
rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.
Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me
umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato
što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to
neko ne zna?
Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što
sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da
donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem:
Budi!
