Pretraži ovaj blog

četvrtak, 21. lipnja 2018.

Dobar i lud, dva brata

Vjerujem da svako, u slučaju da on sam nije ta osoba, poznaje nekoga ko se žali zato što mu njegova dobra priroda priređuje stalna razočarenja, od strane drugih ljudi, kojima čini dobro.

Primjećujem na Facebooku podjednak trend dijeljenja slika sadržaja u duhu "Ja dobar, drugi me iskorištavaju".
 "Dobar i lud, dva brata" je narodna izreka, kojom sam naslovila tok misli, koje danas pratim kako kolaju kroz mene.
Sve ove gorenavedene izjave me nerviraju. Kao da biti dobar mora podrazumijevati i to dopuštanje da te neko zloupotrebljava.
Smeta mi to što očito postoji svjesnost da vlastita dobrota vodi tome da smo poziv za one kojima treba neko o koga se mogu okoristiti, a mi smo samo pasivni gledaoci istoga, ili, čak više, nemoćne žrtve, koje ne mogu ništa poduzeti da bi se odbranile, jer to pobogu, dokida našu dobrotu. 

Biti dobar znači i trpiti sudbinu bivanja iskorištenim.

Ali, tu ima nešto što se ne uklapa: Ako smo svjesni da ćemo kao dobri biti iskorišteni, i idalje nastavljamo biti dobri, nije li to znak da se možemo nositi i sa drugim dijelom te sudbine? Ili, ako nam se taj drugi dio ne sviđa, što je očito, budući da naglašavamo to onim što nam se (ne) daje zauzvrat, zašto ne poduzmemo?

"Budi dobar cijeli život i jednom zakaži, zaboravit će cijeli život tvog dobročinstva."
"Obraćaju mi se samo kada im trebam. Dok im je dobro, mene nigdje."
"Daš im prst, oni hoće cijelu ruku."

Jesmo li stvarno dužni biti dobri po cijenu vlastite nesreće i patnje? Ili, da drugačije upitam, da li smo toliko dobri da šutke nosimo patnju uzrokovanu svojom dobrotom?

Zaboravlja se taj dio svjesnog ulaženja u situaciju u kojoj ćemo patiti, dio naše odgovorosti, našeg saučesništva u vlastitoj ostavljenosti "na cjedilu". Zaboravlja se naš udio, naše dozvoljavanje drugima da se koriste trpezom naših vrlina, na izvolite, a koju smo mi sami servirali.

Bila sam često i sama žrtva zablude "Dobrim se loše dešava.". Mislila sam da je dobročinstvo nužno žrtva. I to žrtva bez nagrade. Onda sam počela da sagledavam temu na drugačiji način: Da li ja bivanjem dobrom bivam samo na gubitku? S kojom motivacijom ja ulazim u davanje sebe drugima na uslugu? Koliko očekujem zauzvrat?

Tek tada sam postala iskrena prema sebi. Naravno da očekujem da se dobro dobrim vrati, i otuda i dolazi razočarenje kada to nije slučaj. Onda sam počela da budem dobra u situacijama u kojima mogu da se nosim s tim da ne dobijem ništa zauzvrat, i u onima u kojima znam da će moja dobrota biti primjećena i uvažena. I naravno, da sam opet imala i gubitke.

Prvo, vlastita savjest me opominjala da sam sebična i proračunata, da sam koristoljubiva i da zakidam... A ta ista savjest je godinama programirana istim gorenavedenim rečenicama.
Poslije, počela sam da primjećujem koliko su moji resursi bili iscrpljeni, godinama davanja i poturanja sebe ondje gdje nije trebalo: često, gdje se od mene nije ni tražilo. Jednostavno, usađena ideja da to tako treba: biti na usluzi, uvijek i svugdje, kasnije, u krugu bliskih ljudi, žaliti se kako je to teška sudba. I nalaziti istomišljenike, i previše njih, koji isto doživljavaju, i na koncu zaključiti: Svima nam je isto!- i osjetiti lažni smiraj.

A nisam se smirivala s tim. Smirila sam se tek kada sam počela da osluškujem glas, koji je govorio o ličnoj patnji, i o tome da mu je bilo dosta. Glas, koji je tu postojao, prerušen u "kukanje" radi teške sudbe. Trebalo ga je prihvatiti na drugi način, na početku. Trebalo mu je dati tu ulogu opominjača, da boli, dati se "preko Sebe." A kasnije, kada sam ga prihvatila kao takvog, postajalo je lakše.

A vi, jeste li dobri, i da li to dolazi s cijenom ili s nagradom?

Nema komentara:

Objavi komentar

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...