Nova

Nisam ni primjetila da je novogodišnja noć stigla. Već sam bila uveliko uljuljkana u jastuku punom snova, dok me nije vatromet probudio. Kucao je, lupao u prozor i tražio pozornost. Pokušavala sam da nastavim snivati, ali je bio uporan, pa sam shvatila: Kada mi već ne da spavati, da barem u njemu uživam. Dan prije nove godine sam radila. I 1.1. sam isto imala smjenu. Ustajem u pola 4. A, i sa koncept novogodišnje noći, njeni silni epiteti "najluđa noć" i slično, i drugi slični spojevi riječi koji se za nju vezuju, jednostavno nemaju posebno značenje za mene.

Za novogodišnju noć, treba da se donesu odluke o tome, šta želimo u novoj godini uspjeti.
Nova godina se uvijek gleda kao novi početak, kao novi kraj. Kao zaokružena cjelina nečega prošlog, i sasvim otvoreno, nedokučivo uvidu - polje budućeg.
Moj trenuti posao je takav da radim sa ljudima koji su mnogo desetljeća već zaokružili, i koji su mnogo toga prošli, i kroz čije je glave mnogo toga već prohujalo. Ljude, kojima je svaki dan, nova borba, i ponekada, nova pobjeda. Ljudi, čija su tijela, kao činovima, okićena ožiljcima, koji pokazuju: PREŽIVJELI SMO. Ljudi, čije oči brižno preturaju po licima, da nađu oči u kojima se sija interesovanje, da bi mogli svoje priče, davno prošle, ponovo oživjeti, i ostaviti neki trag u vremenu koje je tu, i onog koje će tek da dođe.

Poznajem bakicu, koja ima 94 godine, i sasvim je pokretna. Nasmijana je, i živi rečenice koje su toliko puta, na različite načine, usnama pozitivista prepričane. Ona kaže da je život previše ozbiljan, i da treba smijeh, svakodnevni. Kaže da u životu treba samo uzimati stvari koje dolaze, jer dok dolaze tebi, za tebe su namjenjene i tebi dobre, i da nema svrhe kukati. Radi ono što možeš da radiš, a kukanjem ionako nećeš ništa promjeniti, niti ti ono šta može pomoći. Svaki dan ide sa svojim prijateljima na kafu, i svakoga ko se pojavi na vratima, dočeka sa osmijehom, i osmijehom isprati.

Danas sam bila u posjeti kod jedne bakice, koja je slijepa. I, jako voli da spava. Na mrak se toliko svikla, da, uzima ga i sama sebi za pravo. Živi sa mužem, i već preko 63 godine su u braku. On joj idalje tepa, i, postao je njeno oko. Njen vodič i njena sigurnost. Možda je uvijek i bio sve ono što joj je nedostajalo, ali sada je to ponovo, u nekom novom smislu riječi. Svako jutro kada dođem, ona bih idalje spavala. Lagano joj pomognem da ustane, i uvijek ide ista rutina. Do jučer. Jučer sam odlučila da nešto sa njom isprobam. Njen muž uvijek hoda unazad, nju držeći za ruke, do destinacije koja je za taj dan predviđena. Uvijek joj govori o tome gdje se nalaze, i šta će naredno raditi. I ja je isto tako uvodim, u svaku novu radnju, koja slijedi, glasom mjenjam njene oči. Imaju kućnu pomoćnicu, koja nas isto prati, i pomaže da budemo opskrbljeni. Jučer dok smo išli prema kuhinji, poredani jedno iza drugog, počela sam da imitiram zvuk voza. Rekla sam da smo sada na putovanju, njen muž je lokomotiva, a mi smo vagoni. Govorila sam joj: "Slijedeća stanica: Kuhinja. Molimo putnike da se pripreme za izlazak." I ona je rekla, "Napustila sam voz." Njen muž je dodao, da ona nije danas kupila kartu, ali da ćemo joj oprostiti jer joj je prva vožnja. Na odlasku, pozdravila sam je zvukom voza, a ona je s osmijehom uzvratila. Danas, kada sam joj rekla da se vozimo vozom - sama je ustala. Mi smo u čudu svi gledali u nju. Sama je počela da se oblači, sama je počela da govori šta slijedeće radimo. A kako je tek hučala, kao prava pravcata lokomotiva, i smijala se, tako glasno... Toliko sam bila ponosna na nju. I još jednom, postala sam svjesna jedna stvari - Koliko je lako sve raditi, kada u to unesemo sebe, i maštu, koja je svakome od nas data. Koliko smo sposobni iskreirati svijet onakvim, kakvim nam je prihvatljiv.

Mi uvijek imamo tu moć, a tako rijetko je nesvjesno koristimo, puštajući da nad nama gospodare riječi koje je neko drugi o nama rekao, način na koji ljudi oko nas poimaju stvari, a mi smo ih kao takve upoznali - i nikada stvarno sami okusili. Koliko nad nama upravlja krivica grešaka koje su davno počinjene, i čak, poneke, davno ispravljene, ali ih sebi nismo oprostili. A dani idu. A mi ostajemo. Ostajemo zarobljeni u onome što je prošlo. U  obrascima ponašanja koji nam odavno ne čine dobro, koje smo nekada usvojili zato što su okolnosti tako zahtjevale, ali više ne služe našoj dobrobiti. U iskustvima, koja nam ne daju da ponovo započnemo - koja prijete da će ispočetka sve ponovo biti isto, iako, okolnosti, ljudi, mjesta, MI, više nismo isti.

Vrijeme ionako jeste samo pojam. Mi smo ono što daje značenje tom pojmu. Mi smo oni koji odlučujemo u kojem vremenu želimo da živimo, i šta od vremena želimo da brojimo. Da li da počinjemo od novih godina nove živote, ili da ponovo samo vrtimo stare. Da li brojimo trenutke, ili uzimamo od njih ono što nam daju. Ja mogu svaki dan odabrati šta želim za sebe uzeti. Mogu gunđati radi kišnog dana, jer nije onako kako sam sebi zamislila, ili mogu podići lice prema nebu i pustiti kiši da mi hladi lice. Pustiti kapima da me miluju. Ili, otvoriti kišobran. Ko kaže da moram da kisnem?
Mogu biti ljuta zato jer neko nije uradio nešto kako sma ja htjela, ili shvatiti da mu nisam rekla kako želim, i onda, on nije ni mogao da mi ostvari moju želju. Mogu se posvađati sa osobom koja me napada, koja kipti od nezadovoljstva, ili pokušati saslušati što mi želi reći. Mogu patiti što sam udaljena od osoba koje volim, ili biti sretna što takve osobe u mom životu postoje.

Izvor:http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2011/01/11/article-1345962-0C8C1362000005DC-902_468x320.jpg

Svaki dan je odabir. Svaki trenutak isto. Svakog trenutka, možemo promjeniti život.

Ne moram čekati da 12:00 da počnem učiti, počet ću dok budem spremna. Ne moram željeti ono što nemam mogućnosti imati, uživat ću u stvarima koje imam. Ne moram snositi krivicu za nešto što sam pogriješila, jer mogu to da ispravim. Mogu se truditi da promjenim pogrešno postavljene temelje, ili da gradim ispočetka. Ne trebam čekati Novu godinu da resetujem sat. Mjesec ne počinje od prvog. Sat ne počinje od ponoći. Sve počinje onda kada mi odlučimo, za sebe.