Možda mnogo promjeniti ne mogu, ali mogu vrisnuti, kroz svako slovo, svaku riječ.
Mogu vrisnuti, tako, da sluh bude pošteđen oštećenja. I baš zato što mogu, želim. Da vrisnem, iz petnih žila, slijevajući ga, svog u riječ. A riječi ću nanizati u lanac. I zabiti ga u zemlju, da od vriska ne odlepršam.
Ovo što vam želim reći jako mi znači. I svima vama se obraćam, koji ćete preletjeti ove redove, i apelujem vas, pridružite mi se.
Zašto vrištim?
Vrištim zato jer me strah. Ništa neobično, i prije su radi toga vrištali. I prije je bilo vriskova, koji su trebali biti čuti. I ovaj to želi. Cijelo tijelo mi trese, u silnoj toj želji.
Zašto me strah?
Dobila sam svoju potvrdu o državljanstvu. U njemu je napisano: Državljanstvo BIH, Federacija BiH. Prestravljena sam. Osjećam se raspolućeno. Kao da sam podijeljena, živeći u tako podijeljenoj zemlji. Kao da je cijelu ni ne posjedujem, i kao da nemam slobodu da se osjećam pripadnikom cijele nje. Oči nisu, i ne mogu da se priviknu na to, što se odjednom pojavilo na papiru. Otkada je to tako? Ni sama ne znam. Otkuda da za to nisam barem znala, da mogu da se pripremim. I opet, pitanje je da li bih mogla. Da li bih ikada mogla da se pripremim na to, da ću biti dijelom samo jednog dijela moje Bosne? I uzalud piše i ono prvo "Državljanstvo BIH", kada je to dodato.
Zašto smo pustili da se ovo dešava? Zašto niko ne piše o tome?
Zašto nikoga nije briga. Dijele nas, podebljavaju tu crtu, i nije više bitno koji, zar da tražim krivca u njima?
Zašto niko ne reaguje, do trenutka mog pisanja, zar se mirimo s tim da se crta među nama podebljava, zar je priznajemo, zar uz nju da pristajemo? Zar da se složimo, samo tako, uz sve što nam se da, uz sve, za šta nismo zaslužni, a što, nereagujući, zaslužujemo?
Zar da prihvatim da sam dio dijela, da nisam od onog drugog dijela, jedne jedine, cjelovite Bosne, otuđena? Da mi je od oduzet nekim potpisanim zakonom, o ličnim dokumentima, za koji nisam ni čula, o kojem je odlučio neko, koga ne znam, a od koga mi se vrišti. Vrišti, od bijesa. Od straha. Od nemoći. Od svega toga, pomješanog tako da ga tijelo ne može da istrpi bivanje u meni.
I vrisnut ću, ovako barem. Ne mogu samo gledati i ne uradili, barem ovoliko. Dati barem ovaj maleni vrisak, stješnjen sav u redove, koje će nekolicina pročitati. Dovoljna nekolicina, nadam se. Nekolicina onih, koji, nadam se, mogu, puno više od mene. Ipak, nekolicina onih, kojima je stalo. Koji neće samo slegnuti ramenima i pustiti, da ovo sve prođe, kao da se nije ni desilo.
Nema komentara:
Objavi komentar