Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

subota, 29. studenoga 2014.

Odlučnost vs. Ljutitost

Postoje dva načina, kojih sam svjesna, na koji se može nekome dati do znanja da nešto radi pogrešno, i na koja reagujemo kako bismo nekoga privolili ili pak prisilili da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima. I namjerno koristim više izraza za naš način ophodnje prema osobi na koju želimo da djelujemo.

Oba su načina verbalno ophođenje, sa neverbalnim dodatkom.
Jedan od njih, često prerasta u nasilje. O tome ću dalje pisati...

Dakle, dva su načina, kojih sam danas postala svjesna, koje koristimo kako bismo na nekoga djelovali da se ponaša u smjeru naših, očekivanja, ali i budućih očekivanja šire okoline. To su: ljutito i odlučno ophođenje. Zavise isključivo od nas. Koliko smo u kontroli nad samima sobom, i u mogućnosti da taj prvi poriv da reagujemo ljutito obuzdamo, i kanališemo u odlučnost.

Jedan korak dijeli jedan način od drugoga, na početku shvatanja o postojanju dva koraka, a kasnije, kada razmotrimo oba, obično počnemo da samo koračamo u odlučnost.

Primjetila sam to na mojim mačkama. Jednako tako, u životu ću nekada imati dijete, koje neće razumjeti moje riječi, ali će moći da razazna, po mojoj reakciji šta nije uredu da ono čini. 

Prva reakcija je ljutito usmjeravanje nekoga da radi ono što mi želimo. Pokreće nas ljutnja, i naše lice je svo oslikano njome. Pokreće nas unutarnji glas da neko ne smije da radi to što radi, da neko na koga treba da djelujemo nije smio tako da se ponaša, i da je kriv što je uradio nešto što nije trebao. Da je možda čak, u nekome kontekstu, namjerno nešto uradilo, jer to, radi idalje, iako mu je već prije rečeno da ne bi smio. Ljuti smo jer nas ne poštuje. Jer zadire u našu mogućnost kontrole.
Taj pogled djeteta, ili, eto, mačke, na naše lice, naborano u bijesu, ljutnji, izaziva strah. I, kod djeteta barem, izaziva krivnju, s vremenom. Jer, učinilo je nešto što je nas razljutilo. Nešto od čega je naše lice postalo zastrašujuće iskrivljeno. I iz našeg glasa osjeti gorčinu, pogrešnost. Ne zaustavlja se često na povišenom tonu, to nam se otme kao reakcija. Tu dolazi i: "Jesam li ti rekla da to ne radiš? Što ti je to trebalo, što me ne slušaš?" ili čak teže: "Što si tako bezobrazna/bezobrazan? Ja se toliko trudim oko tebe, a ti sve gora/gori". Iz ovoga se vidi naša nemoć, i kako našu ljutnju zbog isplivanjanja te nemoći, upotrebljavamo na djetetu. To premašuje ono što je dijete uradilo. I u njega, koje je vjerovatno već dovoljno tužno jer svojom "pogreškom" gubi ljubav, stavljamo i krivicu, i plašimo ga odbacivanjem. Jer, ljutnja nas od njega otklanja.

Druga reakcija je odlučno govorenje da nešto što se uradilo nije bilo onako kako očekujemo, danas mi, a sutra će ostatak društva. Što će, u narednim situacijama u kojima se bude ponavljalo, također voditi pokušajima da se sankcioniše i dokine. Tu nismo uključeni mi, kao individue, niti dokidanje naših osjećaja vrijednosti, naših sposobnosti kontrole situacije, ili pak, poštovanje naše riječi. Niti je tu umješana osoba koja ne čini ispravno. Nijedna njena osobina neće biti uključena, niti joj dodijeljena. Ovdje je u pitanju postupak koji je pogrešan. On u nama ne izaziva ljutnju, i ne napada nas, druga osoba nije ništa kriva, činjenjem istog. Mi smo, odlučno, govorimo šta je to što nije bilo uredu, i šta jeste uredu, šta treba da neko uradi, a da bude ispravno.

Nije dovoljno nekome reći: "To nisi uradio dobro.", nego mu treba i reći šta jeste dobro, kako da uradi nešto onako kako će se, danas od nas, a sutra od drugih, od njega očekivati.  Ljutiti se na nekoga zato što griješi, i sručiti bijes zbog njegovih grešaka, vodi samo tome da se on u nekom doglednom vremenu osjeti sam kao pogrešan, ako se to bude ponavljalo.

A treba nam odlučnost u dokidanju neke radnje. Nje se ne bi trebali odricati. Kada se objašnjavaju neke stvari koje su bitne, bitno je da smo odlučno uključeni u to da se ona urade onako kako bi trebalo. 

Znam da ćete, nakon čitanja, u nekom dijelu svog iskustva naći primjere oba načina. I da ćete, negdje u sebi, bilo svjesno ili nesvjesno, osvijetliti oba. I usporediti. I nekada, u budućnosti, početi koračati samo odlučno.


Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...