Kada sam prije par dana upitala one koji me čitaju koja je tema kojom bi voljeli da zabavim misli narednih dana, javila se samo moja prijateljica Alma sa zahtjevom, ali je progovorila u ime mnogih, pošto je ova tema toliko ljudska i toliko uobičajena, da mislim da će svako pronaći u sebi iskustva u borbi za njom.
Kako se pomiriti s prošlošću?: meni odmah budi drugo pitanje: Šta je ostalo tamo što je teško, a što ne možemo pustiti, i ne ostavlja nas ravnodušnim?
Zašto mislim da se radi o nečemu teškom? Zato jer je dio prošlosti. Da je nešto lijepo i što je bilo nedvojbeno dobro, svakako bi i današnji dan bilo dio našeg života. Ali uprkos tome što je (bilo) teško, isto tako je i naše. I bilo dijelom našeg života. Samim tim, ono što trebamo uraditi je otvoriti proces žalovanja.
Šta to tačno znači?
Proces žalovanja znači par stvari - prihvatiti da to nešto što je sada dio prošlosti za nas ima i dalje vrijednost, i da treba da razmislimo o tome kako njegovo idaljnje postojanje u našoj sadašnjosti omogućava da neki dio nas bude očuvan.
Znači, ono idalje nečemu služi, uprkos činjenici da nas istovremeno zadržava od nastavljanja naprijed.
Čemu služi ? - To je prvo pitanje.
Onda, trebamo se posvetiti svemu dobrom što nam je ono donijelo, a s čim bi se trebali oprostiti kada bi pustili da to (p)ostane samo prošlost?
U čemu je ljepota prošlog? - pitanje je broj dva.
Šta bi izgubili kada bismo to pustili? - to je slijedeće pitanje.
Ono što je sasvim bitno je biti nježan prema sebi dok odgovarate na ova pitanja. Naglašavam to jer znam da se mnogi koji se "bore" sa prošlošću "šibaju" jer im ne polazi za rukom nastaviti dalje. Razmislite malo šta bi rekli prijatelju/ici koja prolazi kroz isto što vi! Skoro da sam uvjerena da ne biste prema njoj bili tako oštri. Jel' tako?
Eh, sada lagano pomilujte sebe i počnite odgovarati na pitanja.
🌹Posvećeno Almi.
Nema komentara:
Objavi komentar