Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?