Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

Djetinjstvo prije useljenja straha

Zaštićenost.
Poželim da sam dijete,
da sjedim bezbrižno u travi,
ne misleći o nahladama -
Koliko sam beskrajnih dana na njima provela
ostajući zdrava.

Čeznem i za tim danima
prvih koraka,
kada sam uz spoticanja ustajala sa lakoćom,
nošena samo željom.
I za trkom dječijim žalim,
da bi izgrebanu ruke trave liječe
prve koje, po ljepoti, zgrabim.

Poželim isto radoznalo tragati,
zanimati se uvijek za novo nešto
i nemati ograničenja u učenju
samonametnutih, strahom utisnutih.

Poželim šumom šetati ne bojeći se krpelja
niti zmija,
niti svih tih opasnih skrivenih prilika,
koje su tako rijetke,
a ipak nas njime plaše,
a mi ne znamo straha još.

I poželim
glasno se smijati,
ne mareći što nemam zubi,
kao u doba kad su mi mliječnjaci ispadali.
Svi smo bili nasmijani krezubi,
i nismo mi primjećivali šta nemamo.

Kako me samo mami
hodati bez čarapa
po nakupinama vode,
i kvasiti svijet oko sebe
snagom  radosti kojom poskačem
Ne misliti o bolestima
koje dolaze "s nogu".

Fali mi sakupljanje lišća u jesen
umjesto salaveta,
ne naći nijednu istu,
i stalno prilikom razmjene
vagati ljepotu.
Puhati maslačke
nemajući na umu
da mi neki djelić može uletiti u ust,
i zagrcnuti da se mogu,
ugušiti u konačnici - kažu.

I kiše mi fale,
tople,
otuđene od straha od upala  možda
i svakojakih uzroka smrti.

Kiše, koje me čine jedinstvenom s prirodom,
okružujući me sa svih strana.

Najviše od svega mi fali
nerazmišljanje od rastancima,
ponašanje kao da ih nema.


Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...