Opasnost od puštanja djece da plaču

Budući da sam u našem okruženju nailazila na slične savjete, u slučajima kada, npr. dijete ne može da uspostavi rutinu spavanja tijekom noći, ili kada često plače jer želi da ga se nosi... Smatra se, da se dijete ne treba tako često nositi, jer će se onda ono naviknuti da se nosi, i šta onda, pobogu? Morat će se stalno nositi. I to je veliki problem. Ili, ako se stalno budi, naviknut će se, ukoliko odmag ustanemo, na to, pa ćemo stalno morati ustajati, i nećemo moći da se naspavamo. Na jednu stranu, jeste to pomalo neugodno iskustvo, nemogućnost da se naspavamo prvih nekoliko mjeseci ili godinu, ili dvije godine dječijeg života. I naravno, naša je ljudska potreba da imamo san, koji neće biti isprekidan, i koji će nam dati odmor od svakodnevnih pitanja koja nas muče, i koji će nam omogućiti uplovljavanje u nove pobjede, koje nosi dan. Ali s druge strane, tu je dobrobit našeg djeteta, kojemu mi,  svojim ophođenjem, postavljamo limite, do kojih će se razviti. A do nas je, koliki potencijal će da dosegne. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovog teksta, čije sam dijelove prevela, a našla sam ga na stranici: Psychology today .


... Ovo kao ideja postoji od 1880, kada su bile učestale epidemije, i smatralo se da, za dječiji boljitak, i da bi se uopšte objezbjedilo preživljavanje novorođenčeta, bilo bolje da odrasli ostvaruje s njim  kontakt.

S napretkom neuronauke, došlo se do saznanja da je ova praksa bila pogrešna - puštanje djeteta da se isplače može oštetiti dijetetovu sposobnost uspostavljanja veza sa svojom okolinom, kao i donijeti mnoge druge dugoročne posljedice. Ono doprinosi stvaranju osobe koja ne koristi svoje intelektualne potencijale, kao ni zdravrstvene, ali je zato više anksiozna, manje kooperativna i više distancirana, a koja će naučeno iz ophođenja prema sebi prenositi na naredne generacije.
Bihejvioristi (stučnjaci koji se bave ponašanjem) su bili mišljenja da postoji niz akcija, između ostalog ova, ostavljanje djeteta da plače, koje doprinose tome da dijete postane neovisno. Sadašnja otkrića ukazuju na to da forsiranje dječije neovisnosti samo vodi još većoj ovisnosti. S druge strane, zadovoljavanjem dječije potrebe za bliskošću sa roditeljem, koja se iskazuje kroz plač, između ostalog, vodi ne samo zadovljavanju potreba djeteta, nego i otvorenju puta ka uspostavljanju njegove neovisnosti.
Činjenica jeste da roditelji koji pravovremeno i kontinuirano odgovaraju na potrebe svoje djece prije nego i dođe do njihove krajnje uznemirenosti, dakle, prevenirajući plakanje,  češće odgoje djecu koja su neovisna (Više možete pročitati u Stein i Newcomb, 1994.) Ono što treba da razumijemo jeste da je dijada majka dijete recipročna. Postoji simbiotska povezanost, koja doprinosi povećanju zdravlja oboje istovremeno. Ovo se odnosi i na ostale skrbnike djeteta.
Još jedna neobično popularna praksa jeste ostavljanje djece same u sobi, u krevetcu, da se isplaču. Ona proizilazi iz nepoznavanja razvoja dječijeg mozga.

• Rast bebe je poboljšan kada je ona u fizičkom kontaktu sa osobom koja se o njoj brine.
• Bebe ukazuju na potrebu koju imaju kroz gestikulaciju, ili eventualno, ako je ona nedovoljna, kroz plač. Kao i odrasla osoba, beba se također smiri kada dobije ono što želi.
• Postoje mnoge dugoročne posljedice negiranja dječijih potreba i nedovoljne brige za zadovoljenje istih (za više pogledi Bremmer i sur., 1998; Blunt Bugental i sur., 2003; Dawson i sur. 2000; Heim i sur. 2003).
• Sigurna privrženost je povezana sa odgovornim roditeljstvom (koja podrazumjeva smirivanje beba kada se probude i plaču usred noći).

Kakve posljedice ima puštanje bebe da plače na nju samu, i na dijadu sa skrbnicima?

Neuronske poveznice su oštećene. Kada je beba jako uznemirena, dolazi do oštećenja sinapsi, tj. bitnih preduslova za razvoj dječijeg mozga, koji je u tom periodu ljudskog života najintezivniji. Oslobađa se hormon kortizol (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kortizol). On, u suštini, uništava nove neurone, a posljedice tog uništavanja se ne pokazuju u bliskoj budućnosti, nego tek dugoročno (Thomas i sur., 2007).

Može doći do poremećene reaktivnosti na stres, ne samo u mozgu (sistemu zaduženom za reagovanje na stres) (Bremmer i sur.,1998), nego i u tijelu, putem vagus nerva, koji ima utjecaj na funkcionisanje mnogih sistema u organizmu (npr. varenju). 

Samoregulacija je umanjena. Beba koja je oslonjena na skrbnike putem njih se uči samoregulaciji. Odgovorno roditeljstvo tj. zadovoljavanje dječijih potreba doprinosi bržem smirivanju i tijela i mozga. Kada se beba uplaši, a roditelj je smiruje i drži uz sebe, dijete gradi očekivanje da dolazi utjeha, koje se integriše u njenu sposobnost da sama sebe zadovolji. To se ne dešava u slučajevima kada je beba prepuštena sama sebi, nego se tada javlja prestanak rasta, osjećaja i povjerenja naspram svijeta oko sebe (Henry i Wang, 1998).

Povjerenje je umanjeno. Kako je Erik Erikson isticao, prva godina djetetovog života je kritično razdoblje u uspostavljanju  povjerenja prema svijetu oko sebe, ali i prema sebi samome. Kada su djetetove potrebe zadovoljenje prije nego dođe do preplavljujuće uznemirenosti, dijete uči da je svijet mjesto u koje ima povjerenje, da su osobe oko njega pune podrške, i da je ono vrijedno toga da se njegove potrebe zadovolje.  Kada to nije slučaj, dijete nema povjerenja u ljude oko sebe, ali i njegovo samopoštovanje je umanjeno, te može doći do toga da cijeli život provede u pokušavanju da popuni unutrašnju prazninu koja je posljedovala njegovom prepuštanju samom sebi.

Skrbnikova osjećajnost može biti oštećena. Skrbnik koji nauči da ignoriše plakanje bebe, će jako vjerovatno zanemarivati i mnogo očitije znakove da je dijete u potrebi. 

Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezana u velikoj mjeri sa pozitivnih ishodima dječijeg razvoja. Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezano sa inteligencijom, empatijom, manjkom agresivnosti ili depresije, samoregulacijom i socijalnim kompetencijama djeteta. ...

Dodatna literatura:

1. Blunt Bugental, D. et al. (2003). The hormonal costs of subtle forms of infant maltreatment. Hormones and Behaviour, January, 237-244.
2. Bremmer, J.D. et al. (1998). The effects of stress on memory and the hippocampus throughout the life cycle: Implications for childhood development and aging. Developmental Psychology, 10, 871-885.
3. Dawson, G., et al. (2000). The role of early experience in shaping behavioral and brain development and its implications for social policy.Development and Psychopathology, 12(4), 695-712.
4. Heim, C. et al. (1997). Persistent changes in corticotrophin-releasing factor systems due to early life stress: Relationship to the pathophysiology of major depression ad post-traumatic stress disorder.Psychopharmacology Bulletin, 185-192.
5. Henry, J.P., & Wang, S. (1998). Effects of early stress on adult affiliative behavior, Psychoneuroendocrinology 23( 8), 863-875.
6. Thomas, R.M., Hotsenpiller,G. & Peterson, D.A. (2007).Acute Psychosocial Stress Reduces Cell Survival in Adult Hippocampal Neurogenesis without Altering Proliferation. The Journal of Neuroscience, 27(11): 2734-2743