Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

nedjelja, 15. lipnja 2014.

Parovi zasebno


Stalno razmišljam o ljudima koji ne znaju da žive zajedno. O ljudima koji se vole, kao, a ne znaju da traju zajedno. O ljudima koji se poznaju, kao, a ne znaju da paze na onog drugog, kojeg poznaju, makar da mu ne rade one stvari za koje znaju da će ih povrijediti, makar da se s njima ne dotiču onih tema koje u njima jos nisu sazrele, jer mogu da budu bolni ti razgovori, makar da prešute one riječi koje znaju da će onog drugog, kojeg, kao, vole uvrijediti. Okružena sam ljudima koji govore za one druge s kojima žive, da ih vole, da iz poznaju, a uporno im se dešavaju stvari koje od njih ne očekuju. I, da stvar bude još gora, ti isti ljudi, ti ljudi koji su, sada mogu to slobodno reći, osuđeni jedni na druge (jer te dane zajedno ne doživljavaju kao nešto prijatno, nego nešto na sto su silom odabira prinuđeni, i što ne mogu da prekinu iz navike), ne znaju da priđu jedni drugima, da pričaju jedni sa drugima, da riješe stvari koje jesu problem.


I sve sto čujem je povišen ton, a kad su vrijedile te riječi u visokim tonovima? Sama visina tona dovede te do toga da ne slušas, jer para uši. Sama ta visina tona govori o tome, da, da su te riječi bile vrijedne, ne bilo potrebe za dizanjem tona. Govori se glasno, baš zato jer se tada mora slušati. Tada se biva prisiljenim da se čuje. Tada se sve podredi moranju da se čuje. I ova druga osoba, ona koja sluša, pritisnuta tim moranjem, kao životinja stiješnjena u kavezu, nagonski reaguje. Nagonski reaguje uzvraćajuci napad, uzvraćajuci to pucanje ušne opne. Kako takvi ljudi pričaju, kada moraju one druge na taj način da sile da ih se sluša. Ili, ako taj povišen ton ne urodi plodom, onda, onaj koji je jači prijeti pesnicama, a onaj slabiji ili ustrajava pod prijetnjom od masnica, ili odlazi, ili radi bilo šta što pogoršava situaciju, vec ionako lošu, dok se moraju da koriste takvi aduti kao visoki glas i snaga.

U zemlji, gdje je razvod, ili raskid, ili ostavljanje iza dugogodišnjeg truda bauk, i nešto što je nepotrebno, gdje ljudi ne grade zajedno, nego prije grade samo da bi nekome drugom bilo pravo, možda nekome od njih, ili nekome oko njih, ali nikako obome, veze traju godinama, bez zajedništva. Veze traju sa potkačenim nogama, sa padovima jedne od strana, sa razočarenjima jednih u druge, sa udaljavanjima, sa vremenom provedenim zajedno, tek reda radi, jer bi to tako valjda trebalo, sa krizama iz kojih se ne izlazi, koje se prešućuju, i koje se stavljaju pod tepih, onda kada se odlučimo pretvarati se, u sebi i van sebe, da je sve uredu, da će sve proći.

Ljudima je nejasno da ništa ostavljeno po strani, na milost i nemilost stvarima koje nismo mi, nikada ne može rezultirati krajem po našoj volji. Ili nekim sretnim krajem. U vezama koje traju, a koje su lišene trajanja zajedno, nema istinske sreće. Ima one sreće koju sami sebi napravimo u glavi, ima one sreće na koju se natjeramo kada kažemo: "Bit će to sve dobro, treba samo vremena.", a ništa ne uradimo da bude dobro. Lako je sebe zavarati, prelako. Lako je sve prepustiti slučaju. Lako je poslije okriviti onog drugog.

A ni mi, nimalo, nismo uraditi ništa po tom pitanju. Nismo uradili, jer nas je ona druga polovina povrijedila. Da li je znala da nas je povrijedila, da li je znala kako to boli? Da li je znala u šta je zarila zube? Da li ste joj to ikada rekli, onim tonom kojim govore dvoje ljudi koji žele najbolje jedno drugom? Ili ste je obasuli osudama, krivnjama? Da li je trebala tačno da zna da nas je uvrijedila i koliko bez da joj kažemo? Da li da je krivimo i što tačno nije znala? Trebala je da zna. Treba da zna. Mora da zna, mora da me poznaje, jer toliko smo zajedno. Da li smo pustili da nas toliko upozna? Da li smo se dali onoliko koliko smo mogli, ili smo prešutili one stvari koje nam se nisu kod nas sviđale, i ponudili onu verziju sebe koja je bila dovoljno dobra?

Niko ne može da nas zna, ako mu mi to nismo dopustili. I nikoga ne možemo kriviti za to jer ne može da nas čita između redova, jer mu nismo ni prave redove dali. Živjeti kao par nije tako lako. Ako vidiš da nekome ne dopuštaš, ti sam, da uđe u tvoj život onoliko koliko bi htio i mogao, radije ne pokušavati. Zašto imati par, ako su to idalje dvije zasebne osobe?

(19.9.2012)

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...