Sasvim obično pitanje: Kako se zove dijagnostički test ličnosti, vratio me u godine iza mene, kada sam učila o tome. Kada su se predamnom otvarala čudesa onog što nas čini ljudima, načinima na koje se to može otkriti, izmjeriti, opisati, sortirati... Sjećam se, a i sada osjećam, kada sam osjećala neodređeno veliku odbojnost prema tome, jer mi se nekako činilo da nas previše opisivanja ograničava u našoj raznolikosti, i oduzima nam onaj dio koji je iznad opisa.
Zauvijek sam ostala obilježena iskustvom koje sam stekla radeći sa ljudima oboljelim od shizofrenije, kada se predamnom otvarala lepeza divnih karakteristika, o kojima nisam mogla čitati u udženiku, ili, ako i jesam, obično su bile zasjenjene opisom takozvanih, negativnih simptoma. Provodeći vrijeme sa tim ljudima vidjela sam šta znači biti kreativan, šta donosi, sa druge strane, kada ti pojedini dijelovi mozga izražajno više rade - odnosno, šta JOŠ donosi.
Ono što me ljutilo i obeshrabrivalo je čuti da jednom uspostavljena dijagnoza uvijek ostaje, i da te dijagnoze ne znaju za poboljšanje. Poboljšanje u smislu, da postoji određen stepen kada se kaže da su simptomi ublaženi, ili čak, neprimjetni, i da je osoba samim tim oslobođena dijagnoze.
Jer dijagnoza je kao drugo ime. Ili čak, u nekim slučajevima, kao titula koja stoji prije imena, i koja imenu daje značenje i značaj.
Ljutilo me to što sam, toliko često učila, kako tretirati bolest, a ne, kako zadržati zdravlje - što sam toliko često slušala, kako raditi sa posljedicama, nego, kako ukloniti uzroke.
Najviše od svega me ljutila, upravo ta svjetla reflektora usmjerena na ono što je "bolest", a ne na ono što je prevencija, ili lijek. Ili na tretiranje onog što je "bolesno", a ne jačanje onog što je ostalo u nama, a što se još može boriti.
Šta me ustvari potresalo je ta uloga bespomoćnosti, koja se promovisala, gdje se pokušavalo, kroz tretiranje "bolesnog" zanemariti da u samoj osobi postoji toliko potencijala samoobnove, toliko resursa - slobodnomogureći blaga, koje će ostati van fokusa, jer ih ni ne tražimo. Mi koji treba da imenujemo "bolest", vidimo samo kroz sito onoga što nam daju dijagnoze, i radimo samo kroz ono što kroz njih prođe. Taj osjećaj nam daje sigurnost, da znamo s čime radimo, da su uzda u našoj ruci. I da, baš mi, koji radimo, možemo da liječimo. Ogromna je to moć. Ogromna i odgovornost. Ali, s druge strane, ogromna zloupotreba. Zloupotreba onih kojima trebamo pomoći - jer to nije pomoć. To je činjenje ovisnim. To je onesposobljavanje. To je "igranje Boga".
To je zanemarivaje činjenica da drugo ljudsko biće posjeduje kapacitet da se samo (iz)liječi. Kapacitet, koji, lično našom rukom može da bude odgojen da joj služi. Može biti odgojen da je vodi u život u kojem osjećaj snage izvire iz nje same. Ne mora spolja tražiti. Ali onda se ne mora osloniti na nas.
Jedna je vrsta moći i posjedovati takve alate i tehnike, koji omogućuju ljudima da dosegnu svoje visine. Vrsta moći koja izranja iz toga, što se znamo gledati kao oni koji ih posjeduju, a ne kao oni koji ih proslijeđuju, i kojima nam je i sama, metoda proslijeđena, za postajanje puno više od naše slutnje i sumnje.
Zato i postoje dijagnoze. Ne samo da te sebi pojednostavim. Nego i u tome da sam Ja ta koja te zna. Ja ta koja zna kako s tobom. Ja ta koja te može izliječiti. Naravno da me ljute i ljudi među medicinarima koji kažu da psihologija nije nauka, jer ono što ona obuhvata nije vidljivo - a kako ćeš raditi sa onim što nije vidljivo. Zato smo morali bolest očitovati kroz simptome, i liječiti kroz lijekove, da bi pokazali svoju naučnost.
A neobuhvaćen ostaje jedan svijet vrijedan divljena - unutar svakog pojedinog bića. Ostaje jedan ćup pun blaga ljudskih krasnoća - koji bi bio dovoljan da nada u bolje bude mnogo više od nade, a mnogo bliže realnosti. Ostaje zaključan, zmajem osjećaja moći, zaštićen. Ali ostaje, jer sve ono što je vrijedno ne može nestati.
Nema komentara:
Objavi komentar