Prije par dana razgovaram sa prijateljicama o tome kako one, sa svojih okvirno 27 godina, već neko duže vrijeme sastavnim dijelom života imaju problema želučane tegobe i piju lijekove protiv istih, a nekada čak i lijekove za smirenje. Štoviše, uznemirava ih činjenice što su svaka pojedina završile studij psihologije, a same sebi ne znaju da pomognu - da se manje nerviraju, manje uzimaju srcu, manje se troše. Pokušavam im objasniti kako je upravo pomagačka profesija ta koja nas odstranjuje od toga da se bavimo sobom, nego nam stalno u fokus stavlja druge, i neke njihove potrebe, njihove probleme i iziskuje od nas da smo stalno u poziciji da im budemo na usluzi. Jednim dijelom, upravo zbog toga što smo dijelom te profesije, a drugim što smo, pod utjecajem profesije, dodatno izoštrili naša čula za druge i nismo imuni na njihov zov.
Ali tu ima jedna cijela tamna, čak tamnija strana priče od ove da smo izoštreni na druge: S vremenom dođe do toga da se tako lako pecamo za svaki poziv upomoć, pa makar on bio i neartikulisan i sasvim jasno naša pretpostavka. Na neke riječi koje ljudi izgovore, mi dodajemo težinu, i samo njihovo izgovaranje nama je poziv upomoć.
Imala sam situaciju sa svojim najboljim prijateljem, kada mi je pričao o svome problemu - da sam počela da mu vraćam na način da sam podebljavala kako mu je teško, i kako ga sigurno neki aspekti te situacije ljute, i da bi volio da su drugačiji i da ima više utjecaja na njih, a on mi je - pomalo i otresito rekao - Nisam tražio od tebe da mi pomogneš, ni da riješavaš moj problem. Ta me rečenica naravno zatekla nespremnom. Nisam imala odgovor na nju. Pomalo me posramila. Zapitala sam se, da li je nekada suvišno čak išta izgovoriti? Da li je, kada neko govori u problemu, dovoljno samo slušati. Barem na početku.
Imam dojam da sam kroz školovanje i usavršavanje negdje shvatila da trebam odmah da reagujem kada neko dođe sa problemom, i da će brzina moga reagovanja presuditi da li ću moći pomoći, ili ću krenuti prekasno - i neću imati za šta da se uhvati - uostalom, rekoše: Gvožđe se kuje kad je vruće.
Sa ljudima nije tako. Poslovica i jeste o gvožđu - čemu naša potreba da je "poljudskujemo"?
Hvatam se često kako, kada neko govori o nečemu što mu teško pada, osjećam ogromnu potrebu da reagujem i da "razriješavam muka", i u nekim trenucima se sjetim vremena provedenog s druge strane terapijskog odnosa, gdje me terapeutkinje, čak pomalo i podrugljivo, pitala: "Jesi li to opet spremna da spašavaš?". To me strašno nerviralo, i uvijek u meni budilo neodloživ nagon da se branim i opravdavam zbog čega sam se odlučila da dajem savjete, da govorim mišljenje, da usmjeravam, čak, da "pametujem" nekome oko toga šta i kako treba.
Vraća mi se ta priča stalno opet - svaki put kada osjetim u sebi tu želju da se uključujem u živote drugih kao neko ko razrješava čvorove, ko pomiruje nepomirenosti, ko ispravlja krivosti, ko popravlja nepravilnosti. Naravno da ta potreba izvire iz moje nemogućnosti da neke stvari u svom životu promjenim, pa to kompenzujem kroz to što ću drugima da budem na usluzi i osjećam se moćnom i korisnom. Ali brzo taj osjećaj isčezne. Često, iste sekunde kada shvatim da će ljudi, bez obzira na to što sam toliko truda uložila da im razjasnim, objasnim, brižljivo porcioniram, jasno sortiram, ipak odabrati ono što su htjeli i prije nego su mene pitali za savjet. Ili, kada urade ono što su u razgovoru samnom dosegnuli kao riješenje, a ne osjete da je to ono što je za njih ispravno. I osjete razočarenje, a i ja im u tom trenutku dođem nekako daleka, jer sam ih skrenula sa onog što su željeli.
Nezahvalna je to uloga, biti od pomoći. S jedne strane, meni samoj, jer nikada nemam stvarni osjećaj da ima kontrolu nad time, i da zaista jesam od pomoći. S druge strane, u odnosu na druge. Ne mogu a da ne pomislim da samo odlažem nečiji dolazak do istine pokušavajući mu dati neke svoje "natuknice" u tome kako sam ja to uspjela. Uostalom, svi mi dolazimo sa različitim iskustvima u razgovor. Niko nam ne može oduzeti gorčinu tog taloga iskustva u nama. Niti jačinu tog uvjerenja koje ja nakon njega ostalo.
Onda se opet, sjetim situacije, u kojoj sjedim u autobusu, blago naslonjena na sjedište, a moja prijateljica pored mene, pokušava da sebi nakosi sjedište kako bi mogla ispruži. Kada je jednom uspjela, govori mi da namjestim i ja sebi, jer joj je tako baš ugodno. I gledam u nju, i pitam se, koliko često i sama svoje predstave o tome šta je ugodno, dokle je ugodno i slično, smještam u druge. Zahvaljujem joj se na želji da mi napravi da mi bude lijepo, sa znanjem da mi je sada upravo dovoljno lijepo, i ponovo se vraćam u misli o tome kako nam se samo lako upecati na to da pomažemo - čak i onda, kada nam niko ni na koji način ne daje do znanja da mu je to potrebno.
I zato se pitam - Kada pomoći? I da li uopšte?
Uvijek ako ta pomoć znači da ćeš napraviti korake koje je neko drugi trebao da poduzme, tu ne pomažeš. Uvijek kada ćeš nekog drugog, posredstvom svoje pomoći ostaviti u neznanju kako da sam sebi pomogne - ne činiš mu dobro. Oslanjaš ga na sebe u svim narednim situacijama slične prirode.
A tu se javlja opet onaj dio, onaj loš produkt pomoći - ona okrenutost prema drugima - kada dođu na red moje teme, moje potrebe, moje želje, moji strahovi, moje težnje, moja potreba da mi se pomogne? Kada da dođem na red - kada je, po nekoj iskrivljenoj logici, jer svi su mi preči, svima gore nego meni - a meni je sasvim dobro. A da li je?
Nema komentara:
Objavi komentar