Sve je bilo obojeno nama.
Sva mjesta, koja do tada nisu privlačila pažnju, sada su bila obojena našim zajedničkim sjećanjima.
Te bezznačajne klupe, ti uhodani putevi,
sve je to bivalo opečaćeno nama,
i kada god sam tuda prolazila, zajedno su samnom, išle su i slike,
išle i uspomene pune topline,
išle i boje, miris, i načini na koji smo se smijali,
išli smo MI.
I kada sam išla sama, nikada nisam osjećala samoću,
jer nas dvoje smo opečatili oko sebe svijet.
U sve što smo dotakli, donijeli smo sebe.
I hodala sam, otada, potpuno našim svijetom poznatosti.
Čemu ovo sve?
Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.
Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.
Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se u njemu snalazite.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Popularno...
-
Ne mogu da se nadivim dovoljno ljudskoj kreaciji. Naravno malo više onom šta žena jeste, i to ne zato jer sam žena, već radi činjenice da s...
-
"Znam ja nas, jebo ti nas". Često mi naupadnu te riječi, pogotovo u poslijednje vrijeme zadnjih dvadeset dana, koliko sam, uglavno...
-
Smajli 😑 Stiže slika sa namjerom da izazove reakciju, možda poveznica na stranice na kojima su smješne slike, možda neka anegdota prijate...
Nema komentara:
Objavi komentar