Pišem za sve koji su upoznati sa rečenicom: "Šta ako ovo krene loše?" ili sličnom: "Šta ako ne uspijem?" ili mnogima sličnima, koje se javljaju u onim trenucima kada treb da napravimo neuobičajeni po nas korak, ili korak prema negdje gdje nikada nismo zakoračili, bilo to figurativno, ili realno koračanje.
Pišem svima koji su strepili nad neizvjesnošću dana koji dolazi i strahovali nad varijacijom ishoda koja bi se mogli dogoditi. Kojima su nazirale slike nekih loših završetaka, i zajedno sa njima umanjivala se smirenost i vjera u neke dobre.
Ali i onima, koji uspiju te misli suspregnuti, nakon nekog trenutka, i ponovo ih vratiti u seharu straha, iz koje su izašli, da bi ih pripremili, za one, kako bi rekli - "Ne daj Bože" momente.
Svima vam pišem, jer sam se i preslušala svih tih strepnji, i tih čežnji za boljim ispod njih, svih tih vapaja za dobrim ishodom, umotanim u strah od najgoreg, svih tih slutnji lošeg, koje guše nadu u bolje.
Jer uporno me muči pitanje, zašto nam je lakše misliti o lošem, o tom šta bi moglo krenuti po zlu, zašto nam je tako prirodno pripremati se za nešto neizbježno loše, šta je to što nas vodi tim putevima našeg straha, svaki i svaki naredni put, kada se dešava neka situacija koju ne možemo jasno predočiti završenu?
I samoj mi se dešavalo. Kada sam položila vozačku, pitala sam se: "Kako mogu kontrolisati drugu stranu? Kako mogu izbjeći nepažnju onoga ko mi dolazi u susret? Kako mogu izbjeći od njegove nemarne brzine, kako mogu izmaći dovoljno auto, da se okrznemo?" - strah je bujao sa stalnim vijestima o mnogim nesrećama koje su se desile. Sada mi je jedno jasno: Te nesreće, one obuhvataju mali dio vozača, koji taj dati put nisu imali toliko sreće da neokrznuti, živi i zdravi dođu do svog odredišta. Neću ulaziti u to koji su razlozi njihovog neuspjeha, i šta je to što ih je vodilo neuspjehu. Držat ću se samo suštine: U velikoj većini situacija, oni su do tada, kao što i mnogi upravo sada, uspješno došli do mjesta gdje su naumili. I nikada, nisu razmišljati o tome kao nekog značajnom uspjehu, nego kao o nečemu što se, eto tako, podrazumjeva. Toliko je više slučajeva u kojima ljudi bez ikakvih poteškoća voze, i neki nikada u svojoj vozačkoj historiji, niti kada dožive saobraćajnu nesreću, niti je kada uopšte vide. Nekima se desi urijetko, i prođu bez značajnih posljedica, ispravljivih posljedica po sebe i svoje auto.
A idalje, glavni je fokus na to šta se sve loše dešava, i radi toga rastu strahovi - kako voziti, kada se toliko nesreća dešava? Voziti, jer se toliko uspješnih vožnji dešava.
Prenesimo to na ostatak svog razmišljanja. U većini situacija u životu, koje su neizvjesne, i teške za predvidjeti, do ishoda se dođe maltene, spontano dobro. I većina njih se desi u našu korist. Većina njih bi, kao takva trebala da osvoji našu pažnju i pokrene naše misli, da bar kažemo: Lijepo se dešava.
Ali tu i počinje cijela ova priča, otuda izviru sva ova pitanja. Mi uzimamo dobro zdravo za gotovo. Toliko nemarno, da i ne primjetimo da se dešava. Kao, podrazumjeva se. I samo nastavljamo sa naumljenim kad se ono jednom desi, ni ne osvrnuvši se na njega.
A ipak, ono se idalje dešava, mnogo, mnogo češće nego ono loše, htjeli vi to vidjeti ili ne.
Zato, postavljam bitno pitanje:
ŠTA AKO BUDE DOBRO?
Počnite s njim.
Nema komentara:
Objavi komentar