I zaista, negdje u daljini kula starog grada Srebrenika, i mnoštvo livada, omeđenih posjednim granicama, ali bez kuća, snijeg, koji se u tonovima zalaska sunca sliježe u uvale, gradirajući sivu i zlatnu boju.
A među svime, male, stare bosanske kućice, neprimjetno skoro izranjaju iz tih krajolika. Stapaju se s njima. U neku ruku, potpuno srođene, neupadljive. Bijela fasada, krovovi prekriveni mahovinom, i ko zna čime, nimalo ne odudaraju od snijega i snijegom natopljene trave, saživljene potpuno sa prirodom oko sebe, ne oduzimaju joj ni trenutak ljepote.
Pa sam počela da razmišljam o tome, kako se promjenilo mnogošta. Kako su prije u tim, malenim kućercima, živjele porodice, više generacija jednih te istih. U tim kućercima, njih desetak, u maltene dva- tri sobička. Kako su prije ljudi imali veću toleranciju prema drugima. Bili su nekako, naučeni na to da dijele s drugima ono što mi danas nazivamo "svoj mir". Dolazile su snahe, dječica su se rađala, kućice se ispunjavale, i dijelilo se sve. Generacije koje su dolazile, su od starijih dobivale odjeću, obuću, svako pojedinačno je imao svoj dio posla, koji radi za dobrobit porodice u cijelini, i djeca su uključivana u rad. Nije ih se micalo u stranu i čekalo da porastu, pa će nekada biti u prilici da se time bave. Čovjek tadašnjice je bio okružen ljudima koji su mu bili bliski, i prihvatao je to takvim. Nije imao mnogo privatnosti, i mnogo prostora za sebe, ali imao nije ni nikada ostajao sam. Ponašao se onako kako je naučen da treba, kao po nekom inputu, ali, znao je kako treba.
Nostalgija me preplavila, za tim vremenima, u kojima sam čula samo iz priča. Prebake, starih nena. Priča, koje su nekada za mene bile čak nezamislive, i nisam sebe mogla da vidim u tim vremenima. Čuj, nemati svoju sobu, svoj mir, raditi što se tebi radi, moći nositi odjeću koju ti želiš, a ne koja ti dopadne. Uklapati se u već predodređene okvire. I sada, meni koja živi u ovome vremenu to pomalo smeta, već sviknuta na stvari kakve jesu sada, jer u njima živim. Ali, te male kuće, stopljene sa prirodom, podsjetile su me kako smo počeli da se bavimo bivanjem što vidljivijim, upadljivijim, većim. U oči su mi zapadale i ogromne kuće, najčešće prazne, jer njihovi vlasnici već odavno ne stanuju u njima, i rade, tamo negdje, u bijelom svijetu, da ih izgrade i dođu, jednom godišnje, tu, da prebrišu prašinu i podsjete se odakle potiču. Te kuće, koje uzimaju plodnost zemlje, da bi na njoj iznikle, i stojale tako, puste i ogromne.
A onda, onda se sjetim svog djetinjstva prije nego je internet postao dostupan svima. I telefoni koji omogućuju da budemo u virtuelnom dopisivanju sa osobama koje znamo ili ćemo tek da znamo.
Mi, iz mog mjesta, skupljeni na jednom placu, koji nam je komšija dao na korištenje, provodimo noći u smijehu i staroj dobroj zajebanciji, skupljeni na starom krevetu, kao šibice. Opuštene teme, a mi, mlađahni. A onda, internet, i ponovo staro društvo na okupu. Svako gleda u svoj ekran, i dopisuje se s nekim ko nije tu. Izgleda, kako imamo opcije, kako imamo veći izbor, radije gledamo negdje tamo, u ekran, prema ljudima koje smo sami izabrali, tim virtuelnim predstavama ljudi, koji nam više gode, nego ove žive osobe pred nama. Žive predstave, koje je lako mjenjati iz dodira s njima, razaznavati, upoznavati, i one, u našem internet prostoru, koje se predstavljaju onako kako one žele, i mi to upijamo. Sjećam se idalje, s istom nostalgijom dana, kada je mobitel služio samo da se dogovorimo da se vidimo. A sada, tako često, služi da se vidimo, omeđeni rubovima kamere. I da nam ne treba viđanje licem u lice. Jednostavno, zadovoljavamo se time. Da nam ne treba dodir, zagrljaj. Zadovoljavamo se tim umjetnim kontaktom sa osobama koje znamo. Jer, nemamo vremena.
I pitam se, da li nas je tolika dostupnost svega, onemogućila da budemo dostupni drugima? Da li nam je toliko prostranstvo kuća, omogućilo ličnu slobodu, privatnost, ili nas ostavilo samima?
I pitam, da li smo ikada bili zajedno samo zato jer smo morali, jer nismo imali izbora, ili zato što smo htjeli?
Sada, kada imam tako velike mogućnosti da se čujem s ljudima, naravno, virtuelno, čini mi se da imam tako malo prijatelja. Moj krug je sve manji. I ironično, ostali su samo oni, s kojima mogu da se vidim. Oni, koji još vjeruju u stari dobri, zastarjeli, izmodani razgovor licem u lice.
I poželim, otkako sam vidjela te stare bosanske kućice, tu tjesnoću, to prihvatanje okvira, tu sigurnost u znanju šta treba da radiš, kratko i jasno, to bivanje oslonjenim na ljude koji su ti blizu. Poželim, kao te kućice, biti stoljena s prirodom, i poštovati je, ne uzimajući plodnost zemlje da na njoj izgradim kuću koja nikada neće biti domom. Koja će imati sva čuda tehnologije, a idalje, u kojoj će jedini glasovi dolaziti sa zvučnika.
I zato odem, u duge šetnje, i podsjećam se, gledajući s visine, kako smo daleki svakodnevno, živeći jedni pored drugih.
Nema komentara:
Objavi komentar