Kao i svugdje, kad se
rodiš, kao žena, imaš unaprijed pripremljenu kožu očekivanja, u koju treba da
se uklopiš. Već te čeka roza soba, igračke su sasvim ženske, i za tebe je uredu
ako više plačeš. Nije sasvim uredu, ako si, još kao dijete, glasna, i ako se,
ugledajući se na stariju braću ili druge muškarce u okruženju, isprsiš i počneš
boriti za ono što želiš. Svi, pa čak i druge žene oko tebe, na to gledaju kao
na neku vrstu anomalije, koju treba ispravljati vremenom, da bi, naposljetku,
eto, bila onakva kakve žene jesu, puna razumjevanja za sve oko sebe, i puna
oprosta, koji dijeliš, neizostavno, ponekad čak bahato, ne štedeći, kao da u
sebi imaš neograničen kapacitet za isti. I uče te, odmalena, i čahure, u tu
pripremljenu kožu očekivanja, daju ti je, da je nosiš, kao najvrijednije blago,
brižljivo te upozoravajući da je ne okrzneš, ni slučajno nekim svojim, njome teško
omeđivim željama. Kao ja, koja htjedoh, od malena se igravši fudbala, biti
jedan dan fudbalerka, znati poteze poput onih vještih, uglavnom muških,
fudbalera, koje sam od kako su mi oči počele služiti svrsi, pratila. Do prije
par godina, nisam bila potpuno svjesna da se odigravaju i Svjetska prvenstva u fudbalu
za žene. Sve je to dio te kože, ili bolje da kažem, čahure koju kroje. Kako
nisam muškarac, a muškarci se sasvim prirodno bave fudbalom, tako i ne treba da
me zanima sport poput toga. Kažu – Grub je, kažu – Pa kako ćeš ti igrati sa
muškarcima... A igrala sam. I dobila prvu razbijenu arkadu u to ime. I ponosno
nosila šavove, jer sam se protegla iz te skrojene kože.
A kad si žensko, uče te da se brineš baš za tu
kožu, za to što se vidi. Da je uljepšavaš šminkom, dovodiš do izražaja odjećom,
oplemenjuješ kremama i plašiš se starenja.
Ali ipak, kao žena,
idalje imaš opciju, da stalno prevazilaziš tu kožu.
Ti kao žena, kao neko
ko je intuitivno okrenut svijetu oko sebe, spontano oslonjen na ljude oko sebe,
ko s lakoćom ovladava uspostavljanjem brižnih odnosa sa drugima, jer ti je to
dio tvoje prirode, imaš obilje mogućnosti, neograničeno bilo kakvom sferom
poslovanja. Tvoja empatičnost, umjeće s kojim prepoznaješ
emocije, grade od tebe neponovljivi izvor resursa. Uvijek možeš, s lakoćom, od
ljudi oko sebe uzeti ono što ti treba, da bi mogla sebe, nakon svakog neuspjeha
učiniti jačom. Tu snagu, koja izvire iz tebe, a isijava potpomognuta ljudima,
usmjeriti u bilo koje polje nauke.
Ono što je tvoja priroda,
to je tvoje, i to ti niko ne može uzeti. To je nešto, što zri unutar te kože,
tog spleta očekivanja, u koju te stave s rođenjem. To je ono, što se, onda kada
ga ti postaneš svjesna, u tebi počne razvijati, do trenutka, kada počneš da ga
koristiš. Tada, kao kod leptira, koji je prošao period čahurenja, raspršiš prah
sa svojih krila oplemenjujući sve čega se dotakneš. Očaraš bojom. Prevazilaziš kožu. Prevazilaziš taj celofan,
i puštaš da ono što je zaista vrijedno dođe do izražaja.
Treba ti za to snaga. I
volja. Otpornost.
Ali, ko bi ikada vidio
ljepotu leptira, i sve boje koje njegova krila nose, da on ne uspije da se
izvuče iz čahure? Neovisno o tome koliko su lijepe ispod njenih slojeva, one ne
zasijaju dok se ne otrgnu iz tjesnoće i neupadljivosti. Istupi i ti iz svoje
čahure. Pusti svoj sjaj.
Budi svoja, iskonski svoja.
Nema komentara:
Objavi komentar