Danas je u meni, napokon, procvjetao
pupoljak mojih misli, koje su se skupljale, taložile, pravile slojeve i slojeve
listova ovog pupoljka Bosna i bijesa, koji raste, raste, zajedno s tim
pupoljcima cvijeta, i mora da procvjeta, da ga svi vide, jer svi ga i prave,
isto onako kako prave ovu ljubav, ovu ljubav, onako kako dijete može voljeti
samo majku, a majka je jedna, a i ta jedna majka, ima svoju majku, a sve
zajedno imaju jednu zajedničku majku, a ona je Bosna, majka svih mojih majki.
Pišem, jer taj pupoljak, taj ljiljan
bijesa i ljubavi, u meni raste, gledajući oko sebe, i slušajući sve te priče,
gledajući sve te priče, gledajući sve te naslove, sve te hajke, sva ta
bježanja, sva ta skrivanja, sva ta odvajanja, sve te suze...
Danas je prvi dan da pišem, da
počinjem da rastvaram taj cvijet, i odmah, prvi dan, molim sve one, koji će se
naći uvrijeđenim na bilo koju riječ, da ostave svoj komentar. Jer ovo što ću
reći znam da neće svi naći za lijepo, ali će svi naći za osjećajno. Jer ja sam
Bosna, dušom i tijelom, Bosna je moj krvotok, Bosna je moje srce, Bosna je moj
um, i moje oči kojima gledam, Bosna je moja, i ja sam njena sva, gdje god da
odem.
Prvo, želim da kažem nešto o
nacionalizmu, toj riječi, koja mi se slijeva u uši, čini mi se godinama, i dolijeva
taj bijes u moj pupoljak ljiljana. Kao i svaka riječ, i toj se riječi desio
jedan uobičajen proces, dodato joj je značenje. Kako živimo u zemlji gdje se
stalno nateže o tome "ugrožene nacije, ugroženi vitalni nacionalni
interesi, stop nacionalizmu, svako krade za svoje i slično", data joj je
negativna konotacija, ili značenje, i svako, ko tu riječ koristi, ili čija se
djela mogu podvesti pod djelovanje u svrhu nacionalističkog isticanja na bilo
koji način, snosi teret te riječi. A ta riječ, nužno, nije loša, niti je
negativna, niti je cijeli taj koncept loš. Neko prije ga ja takvim napravio,
svojim riječima, svojim djelima,i mi je uzimamo kao takvu. Nije loše imati
naciju, imati narod, to je sasvim očito. Nije loše niti biti nacionalist,
dakle, voljeti svoju naciju. Ono što jeste loše, jeste kada u ime svog naroda,
mrziš ili imaš bilo kakav drugi oblik negativnih osjećanja prema drugim
narodima, samo zato jer ne pripadaju tvome. U biti, ni ne poznaješ ih, niti
sebi daješ za pravo da ih upoznaš, jer si tako naučio. U tvojoj naciji su te
tako naučili, bilo rečeno, bilo viđeno, da si čuo, ili da si vidio da se
"tvoji" prema "njima" odnose drugačije. I ti si to usvojio.
Nisi ni mogao drugačije. Nisi znao. Učio si ono što su ti davali da naučiš.
Sada si odrastao, susretao si se sa "ostalima", mogao si da ih
upoznaš, ili nisi mogao, jer si to sebi branio. A ja, ja sam odrasla u Bosni.
Odrasla u Tuzli. Meni je Bosna bila ono područje omeđeno granicama, koje Bosna
ima, a u njoj su živjeli ljudi koji su se sporazumjevali, ljudi koji su imali
slične običaje, ljudi koji su dolazili jedni drugima na kafe, ljudi koji su
zajedno slavili praznike, ljudi koji su pitali "Šta ima?" i onda
prolazili, dok sam odgovarala "Ništa." Usvojila sam naše običaje, od
tog običnog "šta ima-ništa", do one gostoljubljivosti koje nisam
nigdje drugo vidjela, nego kod našeg naroda. I to nas je i pogazilo, baš to. To
što smo uvijek primali, sa ljubavlju, sve koji su dolazili da se okrijepe našim
ljepotama. Mi smo uvijek bili multikonfensionalni, uvijek bili spoj različitih,
i spoj sličnih, i uvijek znali sa time živjeti. Samo su se desili neki ljudi, u
toj našoj historiji, koji su povukli među nama granice, i počeli nas nazivati
drugim imenima. I dali nam privilegije ako smo ta imena prihvatili kao svoje, i
dali nam težinu, ako nismo. A mi, opirali smo se, jesmo, velik je inat
Bošnjanina, ali, bilo ih je jačih, jer ih je bilo više. Više, nego nas. A naše
vrijednosti velike. Ko ne bi želio ovih vrijednosti? Ko ne bi želio ovih
plodnih polja, ovih vitkih planina, ovog čistog zraka, ovog zlatnog predjela,
ove ponosne zemlje. Zašto kriviti ikoga? Razumijem ga ja.
Ali zašto je, bijesom ispunio ovaj moj
pupoljak Bosne u grudima, ovaj ljiljan. Zašto je morao da nas nazove drugim
imenima? Zašto nam nije dao da svi, zajedno, ostanemo ono što smo uvijek bili,
dobri Bošnjani? Zašto je iskoristio ovu našu dobroćudnost, ovu našu
gostoprimljivost, i načinio od jedne riječi kao što je nacionalizam, od jedne
nacije, od jednog naroda, nas iste - različitim. Zašto je ovu moju lijepu, moju
jedinu, moju krv i moju bolnu ranu, sve ono što jesam, načinio zbunjujućim.
Zbunjujućim, jer su meni, jer sam rođena kao katolik, zakačili i Hrvat, a samo
sam rođena kao katolik. Nisam birala da to budem, i nisam to na kraju ni postala,
jer sam našla svoju vjeru, jer ona ionako jeste samo moja. I to Hrvat, tako
nakačeno, nije bilo moje. Ja znam gdje sam rođena, gdje su moji rođeni, moji
znaju da su sve prije nas isto tako zvali, pa se i oni tako nazivaju, a ja
jedno znam. Ja sam Bosna. Ja sam ovdje rođena. Ja govorim bosanski jezik. Kroz
moju dušu su protkani naši običaji, i ja sam naš mentalitet, ja sam naše
psovke, ja sam naše gostoprimstvo. Ja sam to, jedino, postajala od svog
rođenja, i to ću uvijek ostati. Ja kao jedinka. I svi mi, rođeni ovdje, odrasli
ovdje, kojima su roditelji odrasli ovdje, svi smo mi Bosna. Svaki pojedinac,
svaka jedinka. Ona nam protiče kroz krv... Suze nam padaju na Bosnu. Zrak
udišemo u Bosni. Mrak na nas pada u Bosni. I kako god se nazivali, mi smo svi Bosna.
Ja to tako osjećam. I oprostite mi svi koji se tako ne osjećate.
Nema komentara:
Objavi komentar