Kada već budem iscrpljena od istrajavanja. Od pokušavanja novih. Od neuspjeha.
Rečenica poput ove, uz sebe nosi i novu rečenicu: "Eh, nećeš!".
Svima nam se, ma koliko pozitivno mogli da sagledamo većinu situacija u svome životu, desi trenutak, kada nas, ili neka loše vijest vezana za nama bliske, ili neka situacija za koju nikada ne bismo mogli pretpostaviti da će krenuti u tom smjeru, samo povede nekim drugim tokom misli. A misli su takve, jedna za drugu se lijepe, i bile one lijepe, ili ne tako lijepe, počnu da se umnožavaju i roje.
Kada mi se desi, kada osjetim da sam slaba, kada osjetim da ne mogu dalje, dođe mi ova rečenica, kao poklon. Sreća moja, pa je znam, i još bitnije, već mi je postala dijelom iskustva, pozitivnog iskustva vraćanja na stazu kojom želim ići, i na kojoj osjetim da imam sposobnost da se nosim sa onime što me "spopalo".
Uz tu rečenicu, već se nadovezuju nove, riječi, rečenice, misli, i put ka sreći postaje prohodniji, kakav nije u onim situacijama, kada me, u krajnjem slučaju, bespomoćnost, dohvati. Uz tu rečenicu, dolaze ojačavajuće.
Svako iskustvo koje smo imali, ono je prošlo. I mi smo ga preživjeli. Mi smo iz njega izašli živi, i pred nama je odluka. Da li ćemo, kada se osvrnemo nazad, reći: "Kako sam ja teško iskustvo imala." i zaroniti u njega, pripovijedajući o njemu drugima, ponovo doživljavati iste manifestacije, kao prilikom iskustva, ponovo se ježiti, ponovo plakati, ponovo buditi u sebi sve ono što je prošlo. I živjeti prošlo. Živjeti je tada, u trenutku pričanja.
Ili možemo reći: "Ja sam preživjela." Iz tog iskustva koje je prošlo, znam, da sam bila jača. Da sam sada tu. Da sam ga prošla. I da je ono prošlo mene. Bila sam dovoljno jaka, da se iznad njega izdignem i budem sada tu gdje jesam. Jer ipak, "dat mi je ovaj život, jer sam dovoljno jaka da ga živim."
Idem naprijed. Moje iskustvo, i sama činjenica da sam i sada ovdje, dovoljno o meni govori, kao o jakoj. Zašto ne bi i ostatak života ispunila svojom snagom?
Nema komentara:
Objavi komentar