Odnos...

Odnositi se naspram nekoga, nečega.
Imati neku nit koja spaja. Osjećajnu nit. Misaonu nit. Energetsku nit. Situacijsku nit. Iskustvenu nit. Istoprostornu nit.

Sjećam se, kada sam gledala epizodu serije "Hannibal", kada se odnos dva lika - Hannibala i Willa opisuje šoljicom, koja pada i raspršuje se u komadiće, i onda, u narednim epizodama, kada se ponovo susreću, prikaz odnosa je šoljica, koja sa iz komadića, skuplja sa poda i postaje jedinstvenom, neokrznutom padom, jednakom kakva je bila. Osim tada, tu metaforu odnosa u kojemu je glavni junak šoljica koja se rasipa u komade, pronašla sam još jednom, listajući po Facebooku. Jednom je čak odnos predstavljen kao papir, koji se, usljed neprimjerenog tretmana jednih naspram drugim pogužva, i više nikada ne biva istim. Više nikada ne biva lagan za pisanje. Ne biva lagan za čitanje ispisanog. Biva obilježen svojom zgužvanošću.

Jutros, vraćam se na svoj doživljaj jedne svađe između dvoje ljudi koji su dugo vremena skupa, i pitam se, da li se, nakon teških svađa, zaista dese te nepopravljive štete jednom odnosu, u neovisnosti od toga kakva je njegova kvaliteta bila?
Kvantiteta, odavno znam, nije bitna. Trajnost odnosa ne mora biti znak ljubavi, može jednostavno govoriti o tome kako nemamo snage da ga prekinemo, ili kako želimo da ga ipak imamo - uprkos mnogim teškoćama kroz koje nas provodi... Trajnost, može govoriti - koliko toga je u odnos investirano, i koliko toga se priječi, da ga ne napustimo, ostavljajući investirano u međuprostoru koji više ne dijelimo...

Da li se nakon teških svađa, kada izlazi iz nas ono što smo dugo čuvali od drugoga, kada izlazi iz nas ono što smo drugo zamjerali drugome, što smo dugo čuvali i od nas samih - da ne bi ni do drugih došlo - može da sve bude onako kako je bilo? Ili, čak, bolje?

Kada pomislim na takvu jendu svađu - ja ne vidim šoljicu koja se razbija, papir koji se gužva, vidim puzzle koje se raspršuju, po kršu, po travi, rastjerane vjetrom. Da bismo bili što smo smo bili ponovo, moramo svaku ponaosob ponovo pronaći i ispočetka joj ispitati mjesto. Moramo se vratiti na ono što nas je spojilo, na ono što je ostalo od nas, i to dvoje združiti. Prelaziti ponovo taj put, koji smo prelazili do trenutka kada je sve počelo da se raspada u dijelićke.

I, opet, neke dijelove izbaciti, i ostaviti praznine, da neki novi dijelovi nađu mjesta. Da sraste puzzla. Da, opet, postane cijela.

The Hardest Puzzle to Solve by Tim Nguyen