Prve slike Köln-a

18 dana sam u Kölnu. Kada sam, nakon 23 sata putovanja ugledala suncem osunčane vrhove katedrale (Kölner Dome-a), od ljepote su mi se oči ucaklile suzama. Isto tako, desilo mi se od tuge nad izgubljenom ljepotom, kada sam vidjela sliku na kojoj ta ista katedrala stoji, prkoseći iznad ruševina, koje su posljedica bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.

Die folgenden Bilder stammen von der footnote.com-Webseite und entstammen dem NARA-Archiv

Suze su napunile oči, kada sam pomislila na ljude, koji bez milosti uništavaju ljepotu, trud i rad, historiju i narod, i ostavili opet nju, da stoji. Da kontrastuje. Da ječi u ruševinama. Ne mogu a da se ne zapitam: Zašto? Da li baš, da bude kontrast, i pojačava užasnost prizora, crna i strašna, iznad sravljenih kuća, uništenih legla historije? Ili zato, što se neko nije usudio njoj, građenoj od trinaestog stoljeća, zadrijeti u svetost?

Ne možeš da ostaneš ravnodušan kada vidiš pokidane mostove. Znaš šta znače mostovi životima koji se njima spajaju. Ne možeš da se ne zapitaš, bezbroj puta, kome je do toga, da nas ljude, koji smo nastajali, razvijali se, evoluirani naslonjeni jedni na druge, toga liši, prekidajući nam spone? Ne možeš, a da ne osjetiš gorčinu kako se iz prizora slijeva u dušu. Da ne osjetiš kovilac mržnje, koji guta, sravnjuje, sve ono što je iz ljudske vizije posredstvom zajedničkog napora postajalo nešto opipljivo, nešto veličanstveno lijepo, nešto što ujedinjuje divljenjem.

Kada vidim pokidane mostove, osjećanja ne prestaju da se mješaju. Vidim Köln, sada. Katedralu sada. Katedralu, koja se, svaki pojedini dan, svake pojedine godine, vrijednim rukama njenih čuvara obnavlja, djelić po djelić, istim detaljima. Kako ponovo postaje ista. Nova ista. Od 1248. do 2015. u postanku. I poželim da se mi ljudi jednako tako brinemo jedni o drugima, kako je to jedna katedrala, prkosna, zaslužila. Da se jednako tako brinemo, da mostove, koji su srušeni neovisno od naše želje, uzmemo sebi za obavezu da gradimo. Previše se mi brinemo oko toga čija je reda, ili ko treba da daje manje, a čija je dužnost da daje više. Previše mi oklijevamo oko toga ko će prvi pružiti ruku, a ko duže zadržati ponos. Previše mi klatimo na jezicima poneko "Izvini" i poneko "Volim te". Teško nam je prvi udariti kamene temeljce, jer ne znamo sa sigurnošću da li će neko nastaviti. Opet smo oslonjeni na druge i vječno u druge gledamo, i od njih tražimo znak. A držimo u sebi predstavu da smo sami, da možemo sami, da nam je tako najbolje.

Ja vam kažem, ugledajmo se na ovaj grad. On me toliko toga naučio. Naučio me biti uvijek star, a nov. Znati svoje vrijednosti i ponovo ih izgraditi, iz prašine pepela. Pokazao mi šta znači biti aktivan u obnavljanju sebe, u dopunjavanju sebe, u oslanjanju na druge, na ono što nam je svima zajedničko.

Zato, kada pucaju mostovi, znate šta vam je činiti.