Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?
Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.
Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.
Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave.
Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.
U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena.
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.
I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.
I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.
Nema komentara:
Objavi komentar