Postoji ustaljeno mišljenje da samo one stvari za koje se pomučimo da dobijemo, kasnije znamo i cijeniti.
Čak sam i iz socijalne psihologije učila isto.
Slažem se, kada uložimo mnogo truda, a taj trud rezultira nekim divnim zbivanjem, stanjem, radnjom, kao posljedicom, naravno da smo zahvalni, i da se prema tome odnosimo na poseban način, i osjećamo posebnu vrstu ponosa na sebe, na svoje umjeće da to dosegnemo.
Ali isto tako postoji i bezbrojan niz stvari, koje nam, u toku samog dana, dolaze na poklon. Ne moramo prstom pomaknuti da bi nam se desile. I baš zato, što nismo utjecali na njihovo nastajanje, ne uzimamo ih sebi lično, ma koliko divne bile, ma koliko imale potencijal da nam učine dan ljepšim.
Ne moramo ništa učiniti da ih "zaslužimo". Samim svojim postojanjem smo ih vrijedni. Samim svojim dešavanjem u paralelnom trenutku njihovog postojanja, mi na njih polažemo pravo. Ali ono pravo, koje svako pojedini, koji ih primjeti, podjednako polaže. Jer, to nisu one stvari, koje su samo nama date, koje su nam bile pred očima kao cilj, pa smo se za njih krenuli boriti. To su one stvari, oni pokloni, koji pripadaju svima nama, i koji, i onda kada svi vidimo, idalje ne postaju naši, nego ostaju svačiji podjednako.
Otvori se zato divnoći života - mirisu jabuke, nježnosti vjetra, šuštaju lišća, dodiru drveta, toploti dlana, snazi rijeke, igranju svjetlosti i sjena treperećeg lišća, dubini daha, prelaznosti osmijeha, lakoći oblaka, slatkoći čokolade...
Uzmi te sitne poklone koje su zaslužio bivajući -
mogavši da slušaš, da osjećaš, da dodiruješ, da vidiš, da čuješ.
Nema komentara:
Objavi komentar