Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

petak, 4. prosinca 2015.

O ljubavi, pitanje prvo

Pišem iz trenutka u kojem osjećam: Kap je prelila čašu - vrijeme je da se dio otpije. Ili, odlije.

Pišem o ljubavi. O ljubavima. O tome da li je ljubav samo jedna, da li se samo jednom dešava, i nikada više, da li se, kada se jednom "promaši" ne može više pogoditi, da li se, kada se jednom nađe, ne može nikada izgubiti, i drugim mitovima. Posmatram mlade ljude oko sebe. Ljude koji iza sebe imaju život proveden sa jednom osobom. Ljude koji su sami, u svojoj čežnji za osobom koja ih dopunjava. Slušam tekstove pjesama, čitam retke romana, gledam, sudionišem ljubavnim pričama, i iznova, svaki put iznova, rekonstruišem svoj pogled na to šta je ljubav, i šta je to prava osoba, i šta je to zaista "to", što dvoje ljudi spaja u jedan zajednički život.

Dio tog pogleda, jedan mali, nejasni, i u trenutku pisanja, pun pitanja dio, nudim vama, da zajedno samnom promišljate, čitajući ove redove. O tom, sa tako mnogo truda objašnjavanom pojmu, koji se uprkos tome ne uspijeva dokučiti, zbog svoje složenosti i sklopa proturječnosti - kojemu je prilaženo sa svim strana - strane umjetnika, naučnika, sasvim običnih ljudi - LJUBAV.

Odlučila sam svoja pitanja, svoje nedoumice koje teže ostati ono što jesu, svoja shvatanja pretočiti u eter, jer u eteru mojih misli postaje tijesno. A i rastu šanse da se bar malo približim odgovorima, do kojih, sama, ne mogu doći. Da dobijem bolji pregled, više dimenzija i tom kompleksnom pojmu dodam dodatna značenja i konačno zaključim ono što od početka znam: Svako posjeduje sebi  svojstven način doživljavanja ljubavi - to je nešto gdje se ne možemo naći na pola puta, jer svako je skovao svoj od komadića iskustva. Da ne duljim, zato.

Pitanje prvo: Da li se ljubav dešava samo jednom?

Sve mi se čini da je shvatanja da postoji samo jedna, jedina, usamljena ljubav u obliku partnera, svakome od nas - i da tu, jednu, nebitno gdje se nalazila, dušu koja se s nama srađa, moramo naći da bismo onaj dio nas, koji nije potpun, dopunili. U filmovima je to tako prikazano, već i isklišeizirano - do kraja ne znaju da li je to - To, kada izgube jedno drugo shvate, pa nailaze na prepreke, jer ono što je vrijedno, treba zaslužiti, i tako dalje, i sve dalje, i predaleko...

Ako neko, ne nađe tu osobu, koja je jedna, jedina, jedinoodgovarajuća nama, onda je njegov život promašen, jer će se zadovoljavati polovičnima, kojima će morati stvarati osobine koje nema svojim naočalama od želja, koje će u nekom trenutku spasti, i naćemo se pred osobom onakva kakva jeste, i jako se razočarati - u nju naravno. Jer, otkuda joj pravo da ne bude - Ta? I reći ćemo da su svi isti, i da će se uvijek isto dešavati, i zbog toga se povući iz "potrage" za tom jednom, jedinom, jednomdešavajućom ljubavlju. Jer, ne postoji.

Situacija: Ona je pronašla sebi nekoga, s kime se može zamisliti, u životu koji dolazi pred njih. Odselili su se, daleko od svojih roditelja, da bi, ovaj put, njih dvoje sami, mogli da grade nešto, samo njihovo. Da bi mogli, neometani nametanjima očekivanja o tome kako treba da žive, stvarali nešto Njihovo. Nije bilo lako, započeti tako od nule. Puno se preduslova moralo ispuniti, da bi došli do toga da se zapravo jedno drugim mogu pozabaviti. Svako je morao da uzme svoj dio "tereta" odluke koju su napravili. On je, kao glava porodice, kao muškarac odgojen u duhu patrijarhata i onoga što nam je servirano od nastanka naše vrste, počeo da radi, da bi tu njihovu novu, malu zajednicu održavao, a ona, kao podrška svome čovjeku, radila je one stvari koje treba da radi jedna žena - da svome mužu što više olakša njegovo uspijevanje u ostvarenju svoje uloge "onog koji hrani porodicu". Nije joj bilo teško. Našla je sebi i mnoge zanimacije sa strane, pomoću kojih je i sama, sa svojim 10 prstiju, mogla da doprinese formiranju u stvarnost te zajednoskrojene vizije porodice. Otkrila je, u danima u kojima je sama bila, koliko toga može uraditi, da joj vrijeme bude svrhovito utrošeno. Zajedno, pa i žmireći, mogli su da znaju kojim putem idu. Držali su se jedno drugog, i bili spremni da, za budućnost koja dolazi, daju danak u svojim mladim godinama. I stajalo je, ponekad, ali se pomjeralo naprijed. Toliko da su sami sebi mogli predstaviti neke sasvim nove ciljeve. Došlo vrijeme da razmišljaju dalje. Grade dalje. Svoj mali, od dvoje ljudi  satkan cijeli svijet - dvoje ljudi koji već s lakoćom savladavaju sve što dolazi pred njih, kao da su neki mehanizam, koji se sastoji od dva međusobno pomažuća dijela, već srođena u jedno, spremni su da prošire sada jednom novom jedinkom - kombinacijom njih dvoje. Vrijeme je. Spremni su. Već su sigurni u sebe, i već su samostalni, i dovoljno odgovorni i zreli. I dovoljno hrabri za zakorače u avanture roditeljstva. Ona je trudna. Ona se porodila. Oni su ispunili još jedan san, sada samo sa svime onime što su uspjeli, treba da ga hrane. Da gledaju svoj san kako raste. Da razmišljaju kako će se ostvarivati, tu pred njihovim očima. U najboljim su godinama. Tako svi govore. Tridesete. Te zlatne godine.
I onda, on obolijeva od raka. Isprobavaju sve moguće metode. On ima za šta da živi. Sve metode iskušava, i sebe samoga, svoje granice. I popravlja se. I biva bolje, i uspijeva se ohrabriti gledajući naprijed - ne gledajući nazad. Ali rak, vraća se kao talas, i u drugom naletu, već ga nema.
Dijete je već toliko veliko da shvata da oca više nema. Da se ne vraća. Ona je itekako svjesna. Radi svog djeteta, smisliće, kao što su nekada dvoje smišljali, milione načina, da ponovo teži nekome cilju, čije se ostvarenje ni ne nazire. Smišlja milione priča svojom djetetu, koliko je ljepše to mjesto gdje je otac sada, i sama, u iste toliko želi da vjeruje. I uspijeva se uvjeriti, s vremena na vrijeme, da je on sada na mjestu, gdje nema bola, i gdje je slobodan. Na mjestu gdje se ne mora hraniti samo onom hranom koja jača imunitet, i gdje smije, kada želi, popiti neko pivo, popola s njom, iz čistog ćejfa, ni iz koje hranjive pretpostavke. Ne može još da shvati šta joj se desilo. Kako se moglo desiti, gdje se moglo zaustaviti, šta se moglo još poduzeti - što se nije uspjelo? Nije sama. Mora se trgnuti. Dijete je tu. Dijete koje zna. Dijete koje razumije. Vidi. Osjeća.
A ona, u najboljim godinama. Ljudi kažu - zlatnim. To zlato godina za nju nema sjaj.
Smije li imati ponovo?
Dolazimo do mog pitanja: Da li je ljubav samo jedna? Ako jeste, da li ju je ona već izgubila? Da li, kazne radi, mora da nosi cijeli svijet, koji je krojen za dvoje sama, i dopunjava uvijek jednu te istu prazninu zamišljanjem šta je moglo biti, da je on idalje ovdje? Da li mora, dijete ostalo bez oca, lišiti svake druge osobe, koja bi mogla biti jednako dobar otac? Da li mora, sama kroz život, život skrojen za dvoje. Dijete će odrasti. Kada odraste i samo će tražiti svog nekoga, i željeti svoj mali svijet, a ona? Da li će biti ljuta kada dijete, za koje se izborila, bez pomoći, kroz život, poželi samo svoj izbor? Svoju sreću nevezano za njezinu. Da li će biti ponosna, što je svom djetetu pokazala, odricanjem od ljubavi muškarca koji nije njegov otac, šta je odanost i šta je to - stojati iza svog "Da"- U bolesti i u zdravlju, u bogatstvu i u bijedi...? Da li će biti ispunjena znajući da je imala šansu da ispuni tu, jednu jedinu, nikadaponovljenu ljubav? Da je imala priliku biti jedna od tih sretnika, kojima se to u životu ipak desilo.

Voli li se samo jednom? Smijemo li sebi dozvoliti, da opet volimo? Da opet odaberemo, nakon što smo jednom već odabrali? Da, nevezano za ovaj slučaj, povučemo izbor koji smo napravili? Da li to znači, ne stojati iza svojih riječi?

Može li se ljubav promjeniti, može li je biti, pa nestati? Može li isčeznuti? Šta je drži živom? Šta joj ne da zgasnuti?

Može li se voljeti više osoba? Na više različitih načina? Može li se desiti da ono što je jednom prijalo, prestane da prija, da ono što je jednom vrijedilo, više ne vrijedi, da jedna ljubav, za koju smo se odlučili, bez ičijeg utjecaja, počne da nestane, bez ičijeg utjecaja, od sebe sama, neprisiljena? I da na njeno mjesto dođe druga? Možda potpuno drugačije od nje?

Pitanje koje leži u suštini, i nije ljubavno pitanje - Pitanje je: Smijemo li se promjeniti? Smijemo li odabrati drugo? Ako odabremo drugo, da li to znači da nismo dosljedni? Moramo li biti dosljedni? Da li smo statistika? Da li smo zbroj jednakih odgovora na ista pitanja? Smijemo li ponovo voljeti? Smijemo li se okušati u ispipavanju vjerovatnoće? Da li zaslužujemo sreću, ponovo, nakon što se jednom desilo da smo je "izgubili"?

Volimo li, zaista, samo jednom?
Smijemo li, zaista, više puta da volimo?

1 komentar:

Popularno...