Danas mi žena pokazuje ožiljke od raznih bolesti koje je preživjela. Izlaže ih, kao što bi neko izlagao suvenire u antikvarnici. Tako i treba da ih nosimo. Divim se njenom načinu, na koji mi priča priču o sebi, preko onoga što je preživjela. Akcenat i sama stavlja, na preživjela. Priča mi na njemačkom, koji ja idalje savršeno ne razumijem, ali mi i pomaže, neverbalno mi potkrepljuje svaki bol, svaku nedoumicu, svaki uspjeh. Gledam je, i zahvalna sam, takvog nekoga imati pred sobom.
Nije lako odoljeti dobiti krila, da i svoje obične, svakodnevne borbe, iznesem sa umnogostručenom snagom. Sramota me reći da me uopšte potresaju. Sramota me samoj sebi priznati, a kamoli reći, da se razumijemo. Ali, stoji ono, da je svakome njegova muka najteža. U to ne treba ni zalaziti. Svako ima svoju kolekciju iskustava, koja nosi sa sobom u svaku novu bitku. Nekoga te male, svakodnevne bitke iscrpe, a neki opet, tako spremno, sa toliko tvrdoglavog povjerenja idu naprijed, i onda kada su ih svi otpisali već.
Moja prijateljica mi je pričala u ženi u tridesetima kojoj je umro muž. Mojoj rodici je u tridesetima umro muž. Ostalo joj dijete, plod njihove ljubavi, zajedno sa njom u toj tegobi, da se zajedno bore, da je inspiriše da ide naprijed. Ne mogu ni predočiti kako joj je. Onda kada nađeš sebi tog Nekoga za sebe, i on tebe nađe, i sve u vezi vas dvoje se složi, i sklopite taj pakt zajedništva, i naslonite se jedno drugom na leđa, kada nadolaze na vašem putu nedoumice i borbe, pa se grlite u međuvremenima od borbe do borbe, i hrabrite jedno drugo, i podnosite puno više nego što možete pojmiti da možete podnijeti, ohrabreni zagrljajem i riječima svog dragog. Ne date jedno drugom stati. Nadopunjujete ondje, gdje nedostaje. I onda, to nestane. Rasprši se, poput lijepog sna. I ostaneš... Možda je baš najteže ostati. Nositi se sa svim time, stvorenim za dvoje, sam. Ali, ostaneš. Imaš još zbog čega ostati. Ne nalaziš uvijek nadu za dalje, ali, imaš za šta živjeti. Razlomljen između sjećanja na ono što si imao, i neizvjesnosti onoga što dolazi. U tebi nataložene zajedničke pobjede. Odatle crpiš polovičnu snagu. Uzimaš ponovo svoj dio, i od njega, gradiš potpuno. Živjeti je.
A ja, sama bih sebi opalila šamar.
Imam tu osobu, tu pored sebe. I nema te borbe koju sama borim. Nema te kiše na kojoj sama stojim. Nema te tuge, koju sama podnosim. Imam tog prijatelja. Te prste koji mi brišu suze, i znaju da ih neće izgristi. Imam te oči, koje prate moje pokrete, i stavljaju blagoslov na svaki korak koji napravim, to zahvalno lice, koje vidi sve što radim za njega, za nas. Imam tu sigurnost. Imam taj polet. Imam to izvorište snage. Taj zdenac krijepljenja. Koliko ima usamljenih ljudi, ljudi kojima postoji ta ogromna praznina u životu, u koju stalno gledaju. Ljudi, koji bivaju pored drugih, a opet, njihova samoća ostaje.
Bud zahvalna, kažem sebi. Ovo što imaš je vrijednije od svega.
Ne zato što ima ljudi kojima je gore. Nego zato, što imaš nešto što je dobro, i što treba da bude primjećeno. Što ne smije biti zasjenjeno teškoćom života, jer sjaji, pogotovo u mraku, izvan te teškoće.
Nema komentara:
Objavi komentar