Danas pišem o ljubavi, u pravcu:
Možemo li živjeti bez voljene osobe, partnera?
Počet ću od pjesama, književnih primjera, pa do onih, najljudskijih primjera. Počet ću od tuđih, pa onda, do svojih vlastitih doći. Opheklat ću priču o ljubavi, onako, kako najbolje umijem, s namjerom, da i vas uključim, da zajedno samnom, još jednom, u glavi, prođete kroz svoje predstave, i osvijestite ono, čemu ste godinama bivali, kao i ja, izloženi.Književnost i film
Malo je osoba, koje nisu upoznate sa pričom o Romeu i Juliji, toku njihove ljubavi, i njihovom tragičnom kraju, koji se desio iz jednog jednostavnom razloga, jer jedno bez drugog nisu mogli, ali ni htjeli živjeti. I, da bi bili skupa, oduzeli su sebi živote, da bi se, na onom svijetu, ili barem u grobu, nalazili jedno pored drugog, kada to realno nije bilo ostvarivo.
Dešava se i svakodnevno, da ljudi sebi, simboličnije, oduzimaju živote, kako bi bili sa drugom osobom. Primjera radi, da bi provodili više vremena sa voljenom osobom (u smislu ljubavnog partnerstva), počinju da provode manje vremena sa osobama s kojima su do tada. Počnu da polako izostaju iz onih aktivnosti, koje su im do tada bile dijelom vremena, i počinju da nove aktivnosti, u kojima je uključen njihov partner, uvode u svoje rasporede. Počinju da mjenjaju neke navike životne, i postaju sličniji voljenoj osobi. Počinju i da od voljene osobe, kada primjete da se i ona mjenja, da očekuju da se više prilagođava njima, jer, veze jesu kompromis, i koliko dajemo, naravno da očekujemo sa druge strane. Tako da, u nekom trenutku, postajemo neka sasvim druga osoba, i kao što rekoh, "oduzmemo sebi život", onaj koji smo do tada imali.
Nekada se to desi našom voljom, svjesno idemo u taj novi život, prilagođen životu voljene osobe, zato jer tako treba da bude, a nekada, opet, iz vlastite usamljenosti i želje, da se svidimo drugoj osobi, postajemo kopija njenih interesovanja, želja, ideala.
Postoje, pored Romea i Julije, bezbroj, već istrošenih ponavljanjem priča o ljubavnim vezama, koje su se okončale tako što jedna osoba bez druge nije mogla da živi, onda kada su prestale zajedno da žive, i na ovaj ili onaj način oduzela sebi život.
Nekada je oduzela sebi život tako što je, nakon te osobe, zauvijek ostala sama, i nastavila, svih godina koje su dolazile, tražiti istu tu osobu, i kopije iste te osobe, iznova i iznova, kako bi ponovo doživjela onaj zanos, i onu ljubav, koju je nekada imala. FIlmovi i filmovi, u kojima je osoba A, nakon osobe B, našla osobu C, i onda ostatak svog života bila nezadovoljna, jer osoba B nije bila dijelom njenog života. I dane provodila nad žaljenjem same sebe, što je takva jedna ljubav iza nje. Obilježena krivicom, kao žigom, koji zauvijek ostaje urezan u kožu. Imala s C-om djecu, i cijeli novi svijet stvoren, ali, nikada bila sretna kao nekada.
Muzika
U muzici imam već toliko primjera, da ću samo, prosto, naredati stihove, iz svih ogranaka muzike, koji govore o tome, kako mi nadolaze u mislima:
"Malena, noćas srušio se svijet, malena, sve je tako tužno bez tebe...Malena, kako ću bez tebe sutra, malena, falit će mi s tobom jutra, ima drugih, ima boljih ali nebo zna, samo ti si moja malena."
"...Voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu..."
"...Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ...za sve što dolazi, nedostaješ..."
"...To što me ne voliš, zauvek je srušilo moj svet, sad letim poslednji svoj let, slomljenim krilima..."
"...It must have been love, but it's over now, it must have been good, but I lost it somehow...It was all that I wanted, now I'm living without..."
"...I'll go, but I know, I'll think of you, every step of the way - And I will always love you..."
"...'Cause I'm drown in you and I won't pull trough without you by my side. I'd give my all to spend just one more life with you, I'll risk my life to feel your body next to mine..."
I mnogi, mnogi drugi primjeri, gdje se scenario takav, da život, jednom kada izgubiš tu jednu, tu jedinu, voljenu osobu, život prestane da ima smisao, i ostatak života biva preplavljen žalom nad prošlim vremenima, i zakočen, negdje u trenucima, u kojima smo, nekada, godinama unazad, bili sretni uz tog, jednog, jedinog, nepovoljivog.
Ljubavni scenario 1.
Upoznali su se. Počeli družiti. Ona je postala dijelom njegovog društva, on dio njezinog. On je bio dio njene grupe prijatelja, ona njegove. I ti prijatelji su postali jedno društvo. Objedinili se. Srodili se. Godinama je trajalo. Upoznali su jedno drugo toliko, da su mogli, bukvalo, da nastavljaju rečenice jedno drugome. Toliko, da su tako pažljivo slušali jedno drugo, da nije promakla želja, ni s jedne, niti s druge strane, koja nije bivala ostvarena, u sasvim iznenađujućem trenutku. Izlazili su, u društvu, zajedno slavili rođendane, zajedno ispijali čase uzdravlje dignute, slavili godišnjice, i svi su se već na njih navikli. Provlačile su se, na momente, poneko nerazumjevanje, ponekad svađa, kao bljesak munje, koju je vjetar donio iz nepoznatog mjesta, ali, sunce je dolazilo ponovo, istim vjetrom donijeto - svako ima probleme. Nisu raspravljali u društvu. Nisu bili mišljenja da drugi treba da znaju da njihove probleme. Sami su odgovorni za njihovu vezu,i sami će na njoj raditi. Kada su u društvu, bilo je bitno odmaknuti se od problema, i uživati u trenutku, opustiti se, i uživati u provodu.
Ali, ponekad je bivalo preteško. Dok je napustila društvo, izašla iz rejona provoda, napokon zatvorila vrata, usne bih jednako zatvorila, i osmijeh bi zgasnuo. Zagnjurila bi se u jastuk i plakala. Godine su prolazile. Sve se srodilo. Već je znala njegovu porodicu. Već su toliko toga zajedno prošli. Ali, one sitnice, one se nisu uspjele riješiti. Nisu nikada uspjeli da stave na nih tačku. I one su, kao što kap polako razdire stijenu, stvarale pukotine. Stvarale odmicanje. Stvarale udaljavanje. Pokušavala je, i on je pokušavao, misliti na bolja vremena, na ono što dolazi, na dane u kojima će se opet opustiti, još jednom izaći, još jednom uživati. Na putu kući je često plakala, kada joj je dolazilo, da je još jedan dan istrajala da odglumi pred drugima da su dobro, da sve štima, da je uredu. I sve joj se teže bivalo uvjeriti da je to prolazno, i da je to samo kriza, jedna kriza koja ima svoj početak, trajanje, i kraj. Kao da se kriza iznova i iznova ponovo dešavala. Uvijek nečim drugim pokrenuta. Ali uvijek isto završena. Ali šta ako prekine? Kako objasniti ljudima? Kako rastaviti društvo? Možda će morati zauzimati strane. Izgubit će mjesto gdje opuštena, gdje se izmakne, kada želi da sa sebe skine teret svakodnevne odgovornosti, i da se udalji od životnih nedoumica. Izgubit će ljude, s kojima se tako lako bilo smijati, tako prosto postati opuštena, tako bezazleno odlutati u svijet u kojemu nema teškoće. Kako proći sutra pored njegove rodbine, i ponovo doživjeti vraćanje filma, u kojemu je i ona bila dio te iste porodice?
Sve je to raslo u njoj, i trenuci u kojima joj je tijelo bivalo pretijesno, u kojemu bi najradije samo vrištala, dok potpuno ne izgubi glas, su bivali sve više dijelom cjelokupnog dana. Trenuci, u kojima joj je grlo bilo zgrabljeno gorčinom, i nije mogla ni riječi progovoriti, a oči je pekle, a suza nije mogla da kane. Nije mogla da pređe granicu očiju, i postane vidljiva svijetu.
I došao je trenutak, kada dalje nije mogla. Nije mogla da se pretvara više da je sve dobro. Nije mogla da misli o vremenu kada će biti bolje. Jedino što joj je prolazilo kroz glavu jeste, mir - kao neka udaljena planina, s koje sve vidi, ali na kojoj je sasvim sama i neopterećena razmišljanjem o ljudima, njihovim reakcijama, i njihovim razmišljanjima o životu. Sve vidi, i svega je svjesna, ali je, ipak, toliko daleko, da je ne dotiče. Sve joj je malo, kao zrnca prašine. A zrak koji ona diše je toga lišen. I osvježavajući je, lagan.
I napravila je svoj korak. Popela se iznad. I mogla napustiti sve.
Ali, opet, morala se vratiti dole, gdje su svi problemi jednako veliki kao i ona sama. Ništa više nije bilo isto. Niti je smijeh bio isti. U društvu joj više nije bilo prijatno. I društvo više nije bilo isto. On nije mogao ostati u istom društvu i uvijek je, nad onima koji su se nastali družiti, lebdila neka doza neugodnosti, jer su bili sudionicima - godinama je pred njima nešto raslo, trajalo, i sada to nešto više ne postoji, kao da ga nikada nije bilo. Sve ju je podsjećalo na njega. Možda je mogla još, možda je trebala drugačije? Možda nije trebala ni počinjati. Nisu trebali to uraditi, pa sada nema mir, sada nema više svoje mjesto, u koje se sklanja od svega, svoje olakšanje, i bijeg...
Šta poslije kraja?
Kada se ljubav završi, naravno da traje idalje neko vrijeme u nama prevagivanje. Jer, mnogo se toga dalo, mnogo toga uložilo, mnogo toga ostalo nedovršeno. Mi, ljudi, u prirodi imamo urođenu potrebu za završavamo stvari, da zaokružujemo stvari, da živimo, bez ostataka. Potrebu da živimo u jasnoći, misli jedinstveno usmjerenih prema jednom cilju, prema više ciljeva. Neodlučnost nas uznemirava. Neodlučnost zamagljava put. Izmiče nam tlo pod nogama. Osjećamo se kao na vrtuljku, i kao da moramo čekati, da stane, i vrijeme da nam se misli prestanu okretati jednom kada stane - vrijeme da nam se ponovo stvori predstava o tome prema čemu smo bili okrenuti, jednom kada smo sjeli...
I onda, naravno da oklijevamo. Naravno da odlažemo kraj. Izreći kraj. Kada se u nama desio, uzaludno je bilo što je naša veza idalje trajala. Ostala je prepuštena sama sebi. Ostala je da radi na onome što je nekada davno bilo. Da radi na, već uhodanim obrascima. Na refleksima. Lišena naše volje i umješanosti.
Teško je prekinuti krug, ali ne umiremo. Jedino što umire, je jedna ideja o nama, isprepletena sa drugom osobom. Umire jedino jedna poveznica. Ne umiremo mi.
Prestaje da postoji jedan put, kojim smo hodili. Jedan put, koji smo poznavali. Jedna ulica, sa strana tog puta, puna poznatih lica. Lica, koja će početi da isčezavaju. Lica koja sama neće htjeti bivati dijelom tog puta. Koja će se ili odseliti ondje gdje im je ugodno, ili će se preseliti u tvoju ulicu.
Kada umre ljubav, ti ne umireš. Ti idalje živiš. Sa izvjesnom prazninom, koja zjapi. Koja vrisne ponekada. Ali, oko koje je ispunjen prostor. Praznine su samo neispunjeni dijelovi prostora. A mi ljudi, osjećamo potrebu da popunimo ono što nedostaje. Dopusti sebi vrijeme da nađeš odgovarajući odlik. Mi imamo sposobnost samoobnavljanja. Kao i naše tijelo. Ono što je danas otvorena rana, što boli, sutra će biti ožiljak. Ožiljak možda neće nestati. Ali, bit će tu da podsjeća na jedno - PREŽIVJELI SMO.
Nema komentara:
Objavi komentar