Ovaj konkretni profesor je oko sebe stvorio sliku "divljaka" - gađao je studente stolicama, bacao po podu knjige, vrijeđao studente na svim osnovama, i na svim nivoima, idući pritom do te mjere da je manipulisao citiranjem kako bi nekome opsovao majku. Vršio je očigledno nasilje, na koje niko nije reagovao, ni nakon žaljenja. Vršio je takvu vrstu psihološkog nasilja, da bi ostavio studente da ga čekaju po 6 sati, da bi onda došao i rekao da niko nije položio - a niko nije ni progovorio. Ili, davao da se pišu pismeni dijelovi radova, koje bi on potom, pred našim očima, bacao u kante za smeće, uz ponovnu rečenicu - Niko nije položio. Jednom, kada me pitao iz koje literature sam učila, i krenula sam da nabrajam knjige, pitao me za boje knjige, koje je izdanje, koji izdavač, a onda, pošto je i njegova knjiga bila među nabrojanim, pitao me za autora sa određene strane njegove knjige. Naravno da nisam položila.
Naravno da idalje mislim da je to ogromna nepravda. I da osjećam ljutnju. I da sam i više nego ogorčena činjenicom što on idalje predaje. Ono što me najviše zabrinjava, ipak, je činjenica da je taj isti čovjek stručnjak u svom polju. On poznaje svoje polje, i njime vlada. Njegova predavanja, kada bi se (iako nemoguće) izignorisao taj dio gdje on divlja i vrši nasilje, su bila puna zrna mudrosti, puna umjesno postavljenih pitanja, puna novih perspektiva, koje ostavljaju prostora za razmišljanje - prostora koje on nikome nije ostavio, a da ne pričam o ustupanju.
Nije lako gledati tako povrijeđenog čovjeka, jer to je ono što sam ja vidjela. Njegov jad je vrištao zajedno sa njim. Ne znam idalje šta je htio postići s tim što je radio, ali ništa nije bio bolji od svih onih o kojima je sa prezirom pričao. A pričao je, često, u "monopolu znanja". S gađenjem pričao, a sam ga je stvarao. Praveći od ljudi koji su ispred njega publiku za veličanje njegovog vlastitog Ega. Šteta je, jer, da je samo pošao od nepravde, koju je sigurno i sam pretrpio, i iz nje i progovara, imali bi jednog profesora koji je kompletan- Ljudsko biće koje se oslanja na znanje povezano sa iskustvom, i samim tim osjećanjima.
Imamo i druge nijanse sličnih profesorskih ljudi. Oni koji traže u moru tvog znanja ono što ne znaš.Oni kojima ćeš odgovarati na pitanja, potpitanja, u kojima ćeš se osjećati kao progonjena životinja, sa ogromnim strahom da li ćeš naći skrovište od gonitelja. Oni koji će radi jednog detalja izostavljenog da te vrate da dođeš za par mjeseci. Koji će te tako vraćati godinama. Koji će svjesno tražiti taj detalj, tu slabu tačku, i kada je dočekaju, od tebe pred svima napraviti takvu neznalicu, jer će ta slaba tačka biti za njih lična uvreda i izvor nepoštovanja njih kao individua, da će i drugi, koje isto to čeka, u to povjerovati.
Ili, one koji govore "tuđim jezikom". Kada kažem, tuđi jezik, mislim na stručni jezik. Koji progovaraju u šiframa, da bi ti, koji tek treba da naučiš te "šifre" odmah u startu imao u oku koliki je raskorak između tebe i njih. Oni posjeduju već tu terminologiju kojom barataju, a ti tek treba da uploviš u nju. Jedne termine objašnjavaju drugima, u nadi da ti dodatno otežaju.
I onda, čemu to svo čuđenje što postoji odbojnost prema školi, prema učenju? Koliko su doista učitelji prilagođeni nama, radi kojih su ovdje? Mi smo provodnik njihove svrhe. Koliko svako talentirano dijete ima prostor da raste? Koliko ima priliku da bude prepoznato, a da ne pričam o tretiranju naspram tog što je kod njega prepoznato? Više sam doživjela primjera gdje upravo ti učenici, upravo ta djeca padaju u sjenu, ili se čak, štoviše, guraju u sjenu, ponižavaju najviše, jer su istim takvih "učiteljima" prijetnja za njihov posao. Ako bi dopustili da se ti koji bolje od drugih razumiju, izdignu iznad prosjeka, kada bi im dali prostor da oni zaisza pokažu ono sa čime raspolažu, gdje bi onda bilo prostora za njihovo "tronovanje".
Kao što sam rekla, ti mali, sitni ljudi. Toliko oko sebe naprave neki bedem, bedem izgrađen od terminologije, njihove pozicije moći u odnosu na učenike, jer su oni ti koji ocjenjuju "znanje" - bedem, da se ne bi došlo uopšte na pomisao, a kamoli u priliku, da se i njima postavi poneko pitanje? Stvore takav strah, da ne smiješ da gledaš u njih, ili ako da, da skineš pogled sa njih, i da isključiš sva druga čula, misli, potrebe, sve sa svrhom da se Njegovo Visočanstvo Stručnjak ne bi osjećao ugroženim. Svi misleći učenici, koji se ipak usude, bivaju okarakterisani "pobunjenicima" i naravno da neće doći u situaciju da ono što znaju ikada bude stvarno uvaženo, jer nikada neće biti ni saslušano. Dolazit će na ispite sa znanjem da nikada sa njih neće izaći sa upisanom ocjenom, ili ako već bude ikakva upisana, bit će ona koja je "uvreda" za znanje.
Šta želite postići, dragi Stručnjaci? Kada rezultat vašeg rada bude da niko nije položio, koliko tada poraste vaša samovrijednost? To je vama dokaz koliko ste vi bolji, što nema niko da stoji sa druge strane. Nemate konkurencije.
Cijelo vrijeme s namjerom koristim riječ "učitelj", jer, to je ono što vi treba da budete. Toliko ste se opteretili zvanjima koja ste skupili, da vam je uvreda kada neko na pogodi vašu titulu, kao da nam je lično ime pogriješio. A ni lično ime nije vaše, nego vam je dato, kao i ta titula. I ta titula meni, ne znači ništa više nego bilo šta što je, eto, dato. Dat može biti i poklon, zavrijeđen ne mora biti. Zalijepili ste se za te titule, da iza njih, ne samo da vaše ime nije ni bitno, nego ni ne postojite. Kao ljudi, kao jedinke.
Zato znanje i postaje sve više otuđeno od života. Oni koji tvrde da ga imaju, njime se koriste kao oružjem. A ko od nas ne zazire od oružja? Zato znanje i postaje izvor straha, jer oni koji tvrde da ga imaju, isto koriste da unište - unište motivaciju, unište volju, unište radost postajanja vještijim, postajanje boljim, postajanja sposobnijim.
Znanje postaje otuđeno od života i zato što ono postaje roba, roba na visokoj cijeni. A ta roba košta. Košta onoliko koliko koštaju knjige Stručnjaka, koje su preduslov za polaganje ispita.
Zašto bi, pobogu, Stručnjak imao razumjevanje za one koje "uči"? To mu nije u opisu posla. Njegovo je da prenosi znanje. Iz džaka svoje glave u džak glave svojih "učenika". Zašto bi imao na umu da postoji i život poslije časa, a postoji i onaj prije. Što bi se mučio shvatanjem da ispred njega stoje ljudska bića, svako sa svojom tegobom s kojom ustaje iz kreveta, i svojim snom o postajanju boljem?
Lakše je odrezati taj dio. Bolje je pretvoriti sve u brojke. U brojeve indexa, u brojeve položenih, u slova imena. Pretvoriti sve u persiranja bez poštovanja, u pokazivanja gdje ko pripada, u osmijeh nakon uložene žalbe, koji govori: "Ne možeš mi ništa".
Najbolje doći, i ponašati se da je sve što nas vezuje to ispisano na papiru, koje iz usta osoba A ide u uši osoba B, ponekad popraćeno nekim "slajdom", ponekad nekom rečenicom na tabli. Čist proces. Sve ostalo je nepotrebno. Zaboraviti da smo, ispod odijela Stručnjaka, i odjeće Učenika, skup ćelija, koje vape za srećom i smislom. I jedni i drugi, istovremeno i istom snagom.
Najbolje ući kao jedna osoba i izaći kao ista ta, sa razlikom da su u međuvremenu glavom prodefilirale određene prepričane misli. Ništa drugo se nije desilo, osim ponekog u kratkoročno pamćenje utisnutog pojma Učenika, koje će, spletom okolnosti ili prinudne okolnosti zvane "ispit" preći u dugoročno pamćenje, koje će se isto, nakon neupotrebljenosti smjestiti u zaborav, jer nema svoju svrhu. Otuđeno je značenja. Otuđeno shvatanja. Otuđeno ličnog uviđanja zašto je potrebno i čemu služi.
Kao da nisu upravo dva ljudska bića stojala jedno naspram drugog, i imala mogućnost da stvore skupa nešto novo, da jedno drugom budu nadogradnja, jedno drugom oslonac, i svrha, jedno drugom izvor znanja i(li) radoznalosti. Da jedno drugom budu stepenik u rastu. Jedno drugo da hrabre za ono što ih, i jedno, i drugo čeka.
Dan je Učitelja, i njima želim sretan njihov dan. A dragim Stručnjacima, sretan boravak u njihovim stješnjenim umovima. Dalje se ionako neće ni maknuti.
Nema komentara:
Objavi komentar