Zašto volim svoju Ljutnju?

Ponekad imam dojam da su društvene mreže preplavljene citatima koji nam sugerišu da je suzdržavanje od ljutnje dobro, i da će nas, dugoročno gledano, sačuvati od njenih "negativnih posljedica". Kao negativne posljedice ljutnje obično naglašavaju žaljenje zbog onoga što smo uradili ili izgovorili.  Naravno, kao i mnogi od vas koji čitate, i sama se mogu sjetiti situacija kada sam "u ljutnji" rekla nešto što "ne mislim", ili što je preuveličano u odnosu na ono što stvarno mislim. Reći ću ovako, pod ljutnjom sam sigurno rekla neke stvari koje su (možda) uzrokovale povredu druge osobe, sa ili bez povoda da to uradim. Svjesna sam toga, i da, nakon tih nekih "u afektu" izgovorenih riječi, nije mi bilo prijatno, i povlačila bih se, i ponovo prelazila preko onog što sam rekla, i u nekim situacijama bih se izvinila, u nekim bi mi to bilo previše teško, pa bih čekala da prođe neko vrijeme, da vidim šta će se dešavati, kako će se odvijati odnos dalje, i "navijala" za to da druga osoba pređe preko toga. Naravno, dešavalo se i to često, jer drugi ljudi razmišljaju na isti način: To je izrečeno u afektu, nije mišljeno tako kako je rečeno, svima nam se desi da "preletimo".

Međutim, pitam se, da li je to stvarno tako? Da li tada stvarno preletimo, ili tek tada kažemo ono što stvarno mislimo?
Čitala sam knjige o Nenasilnoj komunikaciji, i pohađala kurs, ljutnja je uvijek površina ispod koje leži neko drugo osjećanje, neka druga nezadovoljena potreba - Ljutnja je znak da ima nešto što nije ispunjeno, i što kroz ljutnju vrišti. Definitivno, ima smisla.

Ali, ne treba zanemariti da se pojavila ljutnja. Ne treba kroz nju samo progledati, kao da je providna, i nastaviti gledati šta je to što je ispod nje. Dok se pojavila ljutnja, to znači da se desila i povreda. Znači da se napala i granica. Da se čak, prešla granica. Neki bi rekli, granica tolerancije. Ja ne. Ja bih rekla, prešla se granica osobe koja se naljutila. Ušlo se u nešto lično, napalo se u nešto što treba da bude zaštićeno, i otuda reakcija. To mi je tako jasno i zdravorazumski i logikom.

Otuda ne razumijem, otkuda ljudima potreba da kopaju sada ispod toga. Zašto ne ostati baš s tim?
Zašto pobjeći od ljutnje?

Sama sam bila žrtva toga da sam smatrala ljutnju destruktivnom, pogotovo, kada bih dobivala povratne informacije nakon izljeva ljutnje, kao žena. Doživljavala sam da bi se, pogotovo muškarci, toliko ljutili na moje izražavanje ljutnje, i ili pokušavali da svojim izražavanjem ljutnje izazovu ili strah, ili jednostavno povlačenje, ali kako bilo da bilo - cilj je bio isti: Da se "smirim". Ljutnja žene je ugrožavanje "mira", a način postizanja "mira" je izražavanje jače ljutnje. Wau!
Tako da, nakon  ljutnje bi uslijedio (usiljeni) mir, i to bi bilo (kao postignuto) poželjno stanje u kojem su sve strane zadovoljne.
Ljutnja se spominje u kontektu negativnih osjećanja, ili, eto, neugodnih. Lako ju je naoko prepoznati po tjelesnim senzacijama, samim tim i, kontrolisati. Iako ima načina da se ona izrazi na "civilizovan način", isključivo se posmatra kao ono što vodi nasilju, pa čak i ubistvu. Preko nje je plašt nepoželjnosti, i malo ko je spreman da je posmatra kao prirodnu ljudsku reakciju na "povredu".

Moja je Lutnja također dugo vremena bila pod tim plaštom. Nikada je ne bih pogledala u oči, da nije bilo psihodramske edukacije, i moje voljnosti da zaista pogledam u nju i to šta mi ona znači, šta se to u njoj krije: Odnosno, šta to u njoj stvarno jeste, a prekriveno je neznanjem, i strahom od saznanja.
Kada sam jednom mogla da je pogledam, shvatila sam koliko je bila bitna za cijeli moj životni put, za prevazilaženje ogromnih prepreka u mom životu, koliko je bila dijelom mog zauzimanja za sebe, dijelom mog pogona da se izborim za ono što želim, dijelom moje snage i odlučnosti, mog prkosa i hrabrosti.

Jer Ljutnja jeste i to.

Zato iz nas izađu te "teške riječi", zato jer neko napadne na nas, neko nas ugrozi, neko nau umanji, neko nas ne tretira onako kako zaslužujemo. Nije li to sasvim normalna reakcija? Nije li to odbrana? Zašto se toliko baviti sa sobom i činjenicom da smo "izletili", kada smo uradili ono na šta smo bili izazvani?
Zašto se crveniti nakon tih "izleta", kada treba naučiti govoriti o onome šta nas je podstaklo da se branimo, šta nas je izazvalo, šta nas je "napalo" u riječima drugih.

Imamo pravo, puno pravo da se ljutimo kada nas neko napada. Isto tako, dajem sebi za puno pravo, da opravdavam i volim svaki svoj prkos izražen naspam tih koji to rade. I na to da povisim ton. I na to da kažem da sam ljuta, i da to ne može tako. Ko može da mi zabrani?
I imam puno pravo na to da volim i prihvatam svoju ljutnju. Da ne rovim šta je to ispod nje, nego da gledam u nju. Da vjerujem da ima svoj razlog. Da se zapitam nad tim razlogom, da joj ga priznam.

Bila bih i više nego sretna, kada bi i svi vi vaše Ljutnje pogledali u oči, i poslušali. Tek onda bi svijet stvarno dobio svoj Mir.

Moja predstava moje Ljutnje