O patnji samo lijepo...

Čitala sam prethodnih dana knjigu Antoni de Mela, "Buđenje". O njoj bih mnogo mogla da napišem, jer, vraćala sam joj se nekoliko puta, nakon što su oči prvi put preletile zadnju stranicu. Ali, kao i obično, pisat ću ono što je mene duboko dotaklo, i pokrenulo nit stvaranja, koje vi vidite kao tekst.

Pisat ću zato o patnji. O njenom postojanju u našem životu, ali i našem podnošenju njenog postojanja. De Melo govori o tome kako ljude treba pustiti da pate, kada uočimo kod njih patnju, jer, u nekom trenutku, kada ona u njima dosegne vrhunac, odlučit će da čvrsto svoj život uzmu u svoje ruke, i s njime urade nešto drugo, drugačije - što će biti u suprotnom smjeru od patnje.

On spominje psihologe, terapeute, pa i prijatelje, koji prisustvuju životu patnje u drugome. Oni, koji pokušavaju biti podrška, koji pokušavaju biti put ili putokaz, da bi se našao put van nje, a koji često gledaju svoje prijatelje, klijente kako idalje, nakon perioda poslaganja prioriteta, i vraćanja na put smiraja, idu nazad u patnju.

I sama sam bila u toj ulozi. Ulozi prijatelja, koji nudi uho i glas, koji nudi optimizam i viziju, koji nudi svoje viđenje, objektivizirano i subjektivizirano, i gleda, kako se osoba koja mi se obrati za pomoć promalja iz svoje čahure patnje. I gleda, nakon nekon perioda, kako se ponovo u nju vraća. Ili, čak, uprkos ustrajnoj odlučnosti da se odupre patnji, ipak krene pravo u njenom pravcu.

Osjećala sam se često izigranom, ispražnjenom, jer sam znala sate i sate provoditi pokušavajući nekome utaknuti barem bljesak osmijeha, barem gram objektivnosti i manjka samokrivice, jer sam davala vrijeme i sebe, svoje uši, svoje oči, zanemarivala svoje želje da bih slušala, gledala, bivala, i opet na kraju, gledala kako osobe koje su rekle da me trebaju, nemaju potrebe niti zamnom, niti za mojom riječju, niti za mojim bodrenjem, ostavljaju ga po strani i vraćaju se svom bolu, iznova, i iznova, da bi se opet, kada ih iscrpi, meni vratili.

Šta muči, uči.

I, nisam znala ništa drugo nego opet biti tu. Slušajući, ali i govoreći, unoseći se u to, zauzimajući stranu osobe uz koju sam, da zna da nije sama... I opet, kada bih je puštala, puštala bih je od sebe, a blizu patnji.

Pitala sam se, zar nije dovoljno uvjerljivo, zar nije očito, zar nije sasvim jasno šta treba da uradi ta neka, taj neki, da je okonča, i uvijek, dobivala odgovor: "Nije!".

Ja sam samo olakšavala patnju, odlagala je, ali ne dokidala. Ja sam joj samo davala uho, kada je ona imala glas, i ona je progovarala meni. I pričala, pričala. beskrajno dugo pričala. A patnji je trebalo da prođe. Trebalo joj je da joj se niko ne obraća osim onoga ko ju je udomio. Potrebno joj je da u potpunosti obuzme život osobe čiji je sastavni dio, i na koncu, kada ne bude ništa osim nje dijelom osobe, da osoba, čiji je ona dio, sama odluči da je DOSTA! 

Niko od nas sa strane, ne bi trebao da odlučuje kad je dosta, niti da to sugeriše. Ako to i radimo, treba da budemo spremni da budemo pobijeđeni. Jer svako od nas zna, samo on i niko drugi, mjeru svoje patnje, koju može da ponese.

Mi, koliko bi god željeli okončati patnju durgih, moramo njih pustiti da to sami urade, jer jedino oni sami i mogu. Oni znaju šta je uzrokuje. Oni produkuju te misli, koje je hrane, te ideje koje je krijepe, daju joj snagu, koja ih crpi.

Oni su, na kraju krajeva, za nju i dužni. Kada oni odluče da ne žele više da je drže u životu, pustit će je iz života.