Otac galami na sina, da ne galami. Psuje, i govori mu: "Ako te opet čujem da nešto opsuješ, otići ćeš u ...", tamo negdje, odakle je došao. Inače, to nije psovka. Otac galami na kćerku, da ne pije. Kada ona kaže da i on pije, on govori: "Ne moraš ti biti ista kao ja, ti budi drugačija". Otac galami na majku što se djeca tako prema njoj ponašaju, što je ne poštuju dovoljno. Djeca su u sobi do te, u kojoj on galami.
Šta je zajedničko svim ovim malim djelićima puzzle?
U centralnom dijelu slike, riječ je. Primjer.
U početku, kada smo "kovni", a nedovoljno odrasli da nesamostalno mislimo, vodimo se onime što oko sebe vidimo, u svijetu koji je naš, onome koji poznajemo, koji nas okružuje. Kada čujemo nekoga svog, da sa smijehom pozdravlja osobe koje viđa, učimo da, kada nekoga vidimo treba da koristimo osmijeh, i koje riječi se koriste u tim situacijama. Učimo dakle, situacijski.
Kada dijete čuje da neko psuje, i ono izgovori istu tu psovku, koristeći isti izraz lica koji je naučio iz situacije u kojoj se psovka desila, roditeljima često prevagne smijeh. Simpatično im što dijete psuje. Dijete povezuje psovku i sa osmijehom, koji je za njega znak odobravanja njegovih roditelja. Idalje će to raditi, naravno, jer, želi da bude primjećeno, i odobravano. A kada im ne prevagne smijeh, onda se, ljutitog pogleda sa prstom usmjerenim prema djetetu, zaklinju da će slijedeći put kada ga čuju da to radi, dobiti po guzi. A ono je jadno, čulo od njih, i sada se, zbunjeno našlo, ne zna da li je to što je ono uradilo uredu, jer s jedne strane je vidjelo od modela da je to uredu, a s druge strane se susreće sa prijetnjom nečime neprijatnim, i strašnim, ukoliko to bude radilo.
Roditelj nema samopouzdanja. Osjeća teškoću toga u svakodnevnom snalaženju. Nije inicijativan. Ne želi da se ističe. Ne želi da govori dok su drugi u tišini, smetaju mu pari očiju koje su na njemu. Želi od svog djeteta da bude sve što on ne može. Govori mu: "Ti si najbolji. Ti to super radiš.", i druge stvari, za koje misle da će pomoći njegovom djetetu da izraste u samopouzdano. Ljuti se kada dijete ne uspije ono što je od njega očekivao. Ljuti se kada se dijete povlači iz društva. Pokušava da ga isforsira da se više trudi. Neuspješno, jer suština nije u riječima, nego u djelima. Dijete je, i prije nego je usvojilo uopšte i vokabular, imalo sposobnost da oponaša svog roditelja, i da od njega, PRIMJEROM, uči. I na osnovu njegovih reakcija stvorilo je načine na koje se ono samo nosi sa svijetom. I samo je doživljavalo otpor posmatrajući svijet oko sebe, i boreći se sa idejom da se u njega uključi.
Htjeli vi to ili ne, vi već imate moć utjecaja primjerom, na ljude oko sebe. To je jedna moć koja nadrasta vas same, i koje, ukoliko znate da je koristite, kao talas, može da izazove promjene, na mnogim stvarima oko vas. Riječi, s poštovanjem prema njihovoj moći, idalje, kaskaju u tome da preobraćaju svijet oko sebe. One mogu da djeluju, samo onda, kada u osobi već postoji iskra, za koju samo treba riječ, da se upali.
Savjesno koristite svoju moć, molim vas.
Nema komentara:
Objavi komentar