Prelazak na drugu stranu....

Kada gubiš onog koga voliš,
moraš da znaš da si sve dao da ga zadržiš u svom prisustvu, koliko je bilo u tvojoj moći.

Da si probao, svim sredstvima, koja su bila dopuštena, po tvom shvatanju, da što duže ostane tu, u tvojoj blizini.

Da si, do krajnjih granica svojih mogućnosti, iako mučno, dosegao, i uspio kod osobe, koju gubiš, pobuditi barem toliko, pa da i ona, pruži ruku, da je možeš dotaknuti, i na kraju, i povući prema sebi.

Da i ta osoba, uloži, barem jednak napor, da zajedno uspijete doseći jedan te isti cilj.

To nastojanje, drži te u životu i onda kada linija života, koju pokazuje aparat za pokazivanje vitalnih znakova, i puls pumpanja krvi žilama, ne postane ili jednolično ravna, ili potpuno nečujan i neopipljiv.

Bitno je, za tebe, koji nastavljaš, iako lišen svega što ta druga osoba predstavlja za tebe, osim sjećanja, da znaš, da si sve učinio da joj taj boravak u tvojoj blizini, bude takav, da ima šta da ponese, na to mjesto, s kojeg se više neće tebi vratiti. Da znaš, da si sve svoje snage, onoliko koliko si imao, položio u činjenje svakog njenog dana, danom vrijednim življenja. Nekada si mogao mnogo manje nego si sposoban, nekada mnogo više nego si ikada više od sebe očekivao, ali uvijek, koristeći ono najviše od sebe koliko si u datom trenutku mogao dati.

Ono što je ostalo, mogla je da dopuni samo druga osoba, većim udjelom, ipak, jer u njoj se sve zbiva. A onaj ostatak, koji prevazilazi vas oboje, i koji je izvan vaše moći,(a ponekad zajedno s vama djeluje, kada vaša želja prevazilazi snagu razaranja),  on zajedno s vama, čini odluku konačnom.

Presuđuje, nekada beskrajno lišen obzira prema svim naporima, a nekada radosno darežljiv prema njima.

Zato, budi sretan. Dao si sve. Više nisi ni mogao. Svim svojim bićem bio si upravljen toj svrsi. A možda si čak učinio, da taj prelazak na drugu stranu, bude lakši, i da osobu, koju si tamo preveo njegujući je svojom dobrom voljom, učiniš slobodnom sve njene boli.
Budi sretan.
Jer ćeš, u mnogo navrata, osjetiti blagoslov, koji se na tebe spušta, olakšavajući ti ostvarenje tvojim nauma. I ta osoba, kroz njega, s tobom ostaje vječno.

Ja sam Bosna, dio I

Danas je u meni, napokon, procvjetao pupoljak mojih misli, koje su se skupljale, taložile, pravile slojeve i slojeve listova ovog pupoljka Bosna i bijesa, koji raste, raste, zajedno s tim pupoljcima cvijeta, i mora da procvjeta, da ga svi vide, jer svi ga i prave, isto onako kako prave ovu ljubav, ovu ljubav, onako kako dijete može voljeti samo majku, a majka je jedna, a i ta jedna majka, ima svoju majku, a sve zajedno imaju jednu zajedničku majku, a ona je Bosna, majka svih mojih majki.

Pišem, jer taj pupoljak, taj ljiljan bijesa i ljubavi, u meni raste, gledajući oko sebe, i slušajući sve te priče, gledajući sve te priče, gledajući sve te naslove, sve te hajke, sva ta bježanja, sva ta skrivanja, sva ta odvajanja, sve te suze...

Danas je prvi dan da pišem, da počinjem da rastvaram taj cvijet, i odmah, prvi dan, molim sve one, koji će se naći uvrijeđenim na bilo koju riječ, da ostave svoj komentar. Jer ovo što ću reći znam da neće svi naći za lijepo, ali će svi naći za osjećajno. Jer ja sam Bosna, dušom i tijelom, Bosna je moj krvotok, Bosna je moje srce, Bosna je moj um, i moje oči kojima gledam, Bosna je moja, i ja sam njena sva, gdje god da odem.

Prvo, želim da kažem nešto o nacionalizmu, toj riječi, koja mi se slijeva u uši, čini mi se godinama, i dolijeva taj bijes u moj pupoljak ljiljana. Kao i svaka riječ, i toj se riječi desio jedan uobičajen proces, dodato joj je značenje. Kako živimo u zemlji gdje se stalno nateže o tome "ugrožene nacije, ugroženi vitalni nacionalni interesi, stop nacionalizmu, svako krade za svoje i slično", data joj je negativna konotacija, ili značenje, i svako, ko tu riječ koristi, ili čija se djela mogu podvesti pod djelovanje u svrhu nacionalističkog isticanja na bilo koji način, snosi teret te riječi. A ta riječ, nužno, nije loša, niti je negativna, niti je cijeli taj koncept loš. Neko prije ga ja takvim napravio, svojim riječima, svojim djelima,i mi je uzimamo kao takvu. Nije loše imati naciju, imati narod, to je sasvim očito. Nije loše niti biti nacionalist, dakle, voljeti svoju naciju. Ono što jeste loše, jeste kada u ime svog naroda, mrziš ili imaš bilo kakav drugi oblik negativnih osjećanja prema drugim narodima, samo zato jer ne pripadaju tvome. U biti, ni ne poznaješ ih, niti sebi daješ za pravo da ih upoznaš, jer si tako naučio. U tvojoj naciji su te tako naučili, bilo rečeno, bilo viđeno, da si čuo, ili da si vidio da se "tvoji" prema "njima" odnose drugačije. I ti si to usvojio. Nisi ni mogao drugačije. Nisi znao. Učio si ono što su ti davali da naučiš. Sada si odrastao, susretao si se sa "ostalima", mogao si da ih upoznaš, ili nisi mogao, jer si to sebi branio. A ja, ja sam odrasla u Bosni. Odrasla u Tuzli. Meni je Bosna bila ono područje omeđeno granicama, koje Bosna ima, a u njoj su živjeli ljudi koji su se sporazumjevali, ljudi koji su imali slične običaje, ljudi koji su dolazili jedni drugima na kafe, ljudi koji su zajedno slavili praznike, ljudi koji su pitali "Šta ima?" i onda prolazili, dok sam odgovarala "Ništa." Usvojila sam naše običaje, od tog običnog "šta ima-ništa", do one gostoljubljivosti koje nisam nigdje drugo vidjela, nego kod našeg naroda. I to nas je i pogazilo, baš to. To što smo uvijek primali, sa ljubavlju, sve koji su dolazili da se okrijepe našim ljepotama. Mi smo uvijek bili multikonfensionalni, uvijek bili spoj različitih, i spoj sličnih, i uvijek znali sa time živjeti. Samo su se desili neki ljudi, u toj našoj historiji, koji su povukli među nama granice, i počeli nas nazivati drugim imenima. I dali nam privilegije ako smo ta imena prihvatili kao svoje, i dali nam težinu, ako nismo. A mi, opirali smo se, jesmo, velik je inat Bošnjanina, ali, bilo ih je jačih, jer ih je bilo više. Više, nego nas. A naše vrijednosti velike. Ko ne bi želio ovih vrijednosti? Ko ne bi želio ovih plodnih polja, ovih vitkih planina, ovog čistog zraka, ovog zlatnog predjela, ove ponosne zemlje. Zašto kriviti ikoga? Razumijem ga ja.

Ali zašto je, bijesom ispunio ovaj moj pupoljak Bosne u grudima, ovaj ljiljan. Zašto je morao da nas nazove drugim imenima? Zašto nam nije dao da svi, zajedno, ostanemo ono što smo uvijek bili, dobri Bošnjani? Zašto je iskoristio ovu našu dobroćudnost, ovu našu gostoprimljivost, i načinio od jedne riječi kao što je nacionalizam, od jedne nacije, od jednog naroda, nas iste - različitim. Zašto je ovu moju lijepu, moju jedinu, moju krv i moju bolnu ranu, sve ono što jesam, načinio zbunjujućim. Zbunjujućim, jer su meni, jer sam rođena kao katolik, zakačili i Hrvat, a samo sam rođena kao katolik. Nisam birala da to budem, i nisam to na kraju ni postala, jer sam našla svoju vjeru, jer ona ionako jeste samo moja. I to Hrvat, tako nakačeno, nije bilo moje. Ja znam gdje sam rođena, gdje su moji rođeni, moji znaju da su sve prije nas isto tako zvali, pa se i oni tako nazivaju, a ja jedno znam. Ja sam Bosna. Ja sam ovdje rođena. Ja govorim bosanski jezik. Kroz moju dušu su protkani naši običaji, i ja sam naš mentalitet, ja sam naše psovke, ja sam naše gostoprimstvo. Ja sam to, jedino, postajala od svog rođenja, i to ću uvijek ostati. Ja kao jedinka. I svi mi, rođeni ovdje, odrasli ovdje, kojima su roditelji odrasli ovdje, svi smo mi Bosna. Svaki pojedinac, svaka jedinka. Ona nam protiče kroz krv... Suze nam padaju na Bosnu. Zrak udišemo u Bosni. Mrak na nas pada u Bosni. I kako god se nazivali, mi smo svi Bosna. Ja to tako osjećam. I oprostite mi svi koji se tako ne osjećate.

Prvi put objavljeno 01.04.2014. na glasnaroda.ba, potom, iz neobjašnjenih razloga, obrisano.

KOŽA I DUŠA

Kao i svugdje, kad se rodiš, kao žena, imaš unaprijed pripremljenu kožu očekivanja, u koju treba da se uklopiš. Već te čeka roza soba, igračke su sasvim ženske, i za tebe je uredu ako više plačeš. Nije sasvim uredu, ako si, još kao dijete, glasna, i ako se, ugledajući se na stariju braću ili druge muškarce u okruženju, isprsiš i počneš boriti za ono što želiš. Svi, pa čak i druge žene oko tebe, na to gledaju kao na neku vrstu anomalije, koju treba ispravljati vremenom, da bi, naposljetku, eto, bila onakva kakve žene jesu, puna razumjevanja za sve oko sebe, i puna oprosta, koji dijeliš, neizostavno, ponekad čak bahato, ne štedeći, kao da u sebi imaš neograničen kapacitet za isti. I uče te, odmalena, i čahure, u tu pripremljenu kožu očekivanja, daju ti je, da je nosiš, kao najvrijednije blago, brižljivo te upozoravajući da je ne okrzneš, ni slučajno nekim svojim, njome teško omeđivim željama. Kao ja, koja htjedoh, od malena se igravši fudbala, biti jedan dan fudbalerka, znati poteze poput onih vještih, uglavnom muških, fudbalera, koje sam od kako su mi oči počele služiti svrsi, pratila. Do prije par godina, nisam bila potpuno svjesna da se odigravaju i Svjetska prvenstva u fudbalu za žene. Sve je to dio te kože, ili bolje da kažem, čahure koju kroje. Kako nisam muškarac, a muškarci se sasvim prirodno bave fudbalom, tako i ne treba da me zanima sport poput toga. Kažu – Grub je, kažu – Pa kako ćeš ti igrati sa muškarcima... A igrala sam. I dobila prvu razbijenu arkadu u to ime. I ponosno nosila šavove, jer sam se protegla iz te skrojene kože.  

A kad si žensko, uče te da se brineš baš za tu kožu, za to što se vidi. Da je uljepšavaš šminkom, dovodiš do izražaja odjećom, oplemenjuješ kremama i plašiš se starenja.

Ali ipak, kao žena, idalje imaš opciju, da stalno prevazilaziš tu kožu. 

Ti kao žena, kao neko ko je intuitivno okrenut svijetu oko sebe, spontano oslonjen na ljude oko sebe, ko s lakoćom ovladava uspostavljanjem brižnih odnosa sa drugima, jer ti je to dio tvoje prirode, imaš obilje mogućnosti, neograničeno bilo kakvom sferom poslovanja. Tvoja empatičnost, umjeće s kojim prepoznaješ emocije, grade od tebe neponovljivi izvor resursa. Uvijek možeš, s lakoćom, od ljudi oko sebe uzeti ono što ti treba, da bi mogla sebe, nakon svakog neuspjeha učiniti jačom. Tu snagu, koja izvire iz tebe, a isijava potpomognuta ljudima, usmjeriti u bilo koje polje nauke.

Ono što je tvoja priroda, to je tvoje, i to ti niko ne može uzeti. To je nešto, što zri unutar te kože, tog spleta očekivanja, u koju te stave s rođenjem. To je ono, što se, onda kada ga ti postaneš svjesna, u tebi počne razvijati, do trenutka, kada počneš da ga koristiš. Tada, kao kod leptira, koji je prošao period čahurenja, raspršiš prah sa svojih krila oplemenjujući sve čega se dotakneš. Očaraš bojom.  Prevazilaziš kožu. Prevazilaziš taj celofan, i puštaš da ono što je zaista vrijedno dođe do izražaja.

Treba ti za to snaga. I volja. Otpornost.

Ali, ko bi ikada vidio ljepotu leptira, i sve boje koje njegova krila nose, da on ne uspije da se izvuče iz čahure? Neovisno o tome koliko su lijepe ispod njenih slojeva, one ne zasijaju dok se ne otrgnu iz tjesnoće i neupadljivosti. Istupi i ti iz svoje čahure. Pusti svoj sjaj.

Budi svoja, iskonski svoja.

Materijalizam, dio

PRIZMA

Pišem o svemu što se kroz mene prolama.

Kao prizma sam.

U mene ulazi okom nevidljivo

a iz mene izlazi bojom oplemenjeno.

Kao prizma

boje u meni stanuju.

Iz mene se, samo moje,

projektuju.

Prizma samo.