U meni tinja bujica neizrečenog, a punog bola i ljubavi.
Ali baš danas, kako osjećam da tinja ispiracija, osjećam da je vrijeme da pišem. Na današnji dan. Kada sam otpratila moje roditelje, koji su bili i s nama obilježili ovaj praznik. Praznik požrtvovanja radi čistoće tijela i duha. Praznik, kada bi trebali biti najbliži tome da jedni drugima, da svi svima, pružimo ruku i toplu riječ. Praznik, kada su porodice spojene, nakon razdvojenosti omeđene mjesecima, kada rod odsvakuda dolazi na rodnu grudu i posjećuje one koji je idalje održavaju.
Baš danas.
Pišem kao neko, ko prihvata sve ono što je lijepo. Nije bitno odakle dolazi, iz koje vjere. Bitno je da dotiče srce i da, univerzalno, kada se pročita, zbližava ljude. Bitno je, da, kada se pročita, potiče da jedni drugima činimo dobro.
Kada bi neko htio da ispita količinu moje umještanosti u vjeru, vjerovatno bi se razočarao, jer nema za šta da se uhvati. Nema, jer moja vjera nije nešto vidljivo. Ne može se mjeriti. Niti posjećujem crkvu, niti mise, niti smatram da bih trebala da o svojim grijesima pričam pred nekim, ko će da im da težinu, koje se lišavam izgovaranjem molitvi, unaprijed napisanim. Ne mislim da postoji unaprijed napisana molitva. Vjerujem da je ono, što moje srce izgovori u trenutku sjedinjavanja sa božanskim u sebi, vrijedno. Jer je iz srca. Iskreno. Lišeno svakog iskrivljavanja. Bog me poznaje. U dušu, u srž. I voli. I Bog nije u crkvi, pa ga tamo ne tražim. On je svugdje. pa i dijelom mene. Dijelom tebe. Dijelom svakoga ko čita ovo. Baš svakoga. Ne postoji u nekome manje, u nekome više. Samo što ga neko manje ili više u sebi vidi. Ili možda nikako ne vidi. Ali on je tu. Njemu ne smeta to neviđenje. On postoji njime neokrznut, utisnut u svakoga od nas.
Zašto ovo danas pišem?
Zato jer sam, kako kažu, u mješanom braku, moj muž je musliman, a ja sam rođena kao katolkinja. Napisala sam rođena kao katolkinja, zato jer sam odgojena u duhu katolične vjeroispovijesti, posjećivala sam crkvu do nekoga perioda u svome životu, obavila mnoge sakramente i Bibliju smatrala svetom knjigom. U nekom trenutku svog života, shvatila sam da mi ne treba posredovanje sa Bogom, da sam u svakom trenutku s njim, i to sam i rekla svešteniku koji me jednom posjetio da me pita zašto me nema na misi. Nije se naljutio. Štoviše, nasmijao se. Nije pokušao da me uvjeri u nešto drugo. Ako bih mogla dati ime osjećaju koji sam vidjela na njegovom licu, mislim da bi bio: zadovoljstvo.
I sada nekada odem u crkvu, i poslušam propovijed i uzmem pouku. Ali to radim i u životu. Ne postoji razlika između onog što čujem u životu i u crkvi. Oboje mi je jednako blisko životu. Ne vagam to, nemam ni potrebe.
Da se vratim. Muž mi je musliman, ja sam... Vjernik za sebe. Ne mislim da bih mogla da se držim slijepo ičega rečenoga, pa kao što rekoh uzimam sve ono divno i stavljam u aktivnu djelatnost u svome životu. I, moj muž, koji također ima svoje poimanje vjere, polako gazi u proučavanje svoje vjere, u sve više slojeva. Ne samo da rutinski obavlja ono što je određeno da radi, nego, dubinski propituje, u svome srcu pronalazi mjesta za pitanja, i uči, i čita. I pušta da na njega njegova vjera djeluje. Da ga mjenja. Da u njemu rađa nešto lijepo, neki mir, koji do tada nije imao.
Ja, ja s ponosom gledam mog muža kako se trudi. Gledam ga kako s radošću u očima dijeli neka nova saznanja, neke stvari koje je pročitao, koje su ga dotakle, ondje, gdje nije imao osjećaja. Dakle, njegov spektar osjećanja se širi. Dobija nijanse. I vidim, on dobija puno na tome, ne samo ja.
Ali, ne pišem vam ja radi toga.
Pišem vam radi zablude koja postoji. Zablude, da, da bi dvije osobe različite vjeroispovijesti živjele skupa - one moraju da ostave svoje vjere po strani. Da se, svaka ponaosob odrekne onog svoga. Da se sporazumno odreknu dubljeg zalaženja u vjeru. Da zadrže slavljenje praznika, i svega onog lijepog što praznici nude - porodičnu harmoničnost, bivanje skupa, zajedništvo, osmijeh, oprost.
Kako bi vjera mogla nas da razdvoji? Ako joj pristupimo. Da li bi vjera mogla da nam naloži da, ja, ili on, ne bi trebali da budemo skupa, jer nismo iste vjere? Zar ne tvrde sve vjere isto, da smo braća i sestre, SVI? Pa kako bi mogao neko da mi bude više ili manje brat? Zar ne govore vjere o NE UBIJ, kada ubiješ jednog čovjeka,ubijaš čitav svijet. Zar ne govore vjere o poštovanju, zar ne govore o poštovanju različitosti i o tome da smo dati različiti kako bi se razumjevali? Zar ne govore vjere o ljubljenju bliženjega svoga kao samoga sebe? Zar ne govore vjere, SVE VJERE o primatu ljubavi?
Ovo što se prije, a i u današnje dane dešava, u ime vjere da se upire prstom u druge, i kreće u napad na njih verbalno, fizički, puškom i kamenom, dovodi do ove zablude, čiji sam dio. Zato jer pojedinci od vjere prave nešto što nas, ne samo razlikuje, nego i razdvaja. I ako nisam ja dio onih koje nazivaš svojom braćom, ja sam vam kruga tvoje ljubavi. I samim tim, manje sam vrijedna. Ti kod mene vidiš samo to da je moja vjera "loša", da ona propovijeda pogrešno, da ja živim u zabludi... I ja, takva, pogrešna, manje zaslužujem tvoje poštovanje, a kamoli ljubav. Ti bi se samnom raspravljao o tome koja je sveta knjiga ispravna... Ja o tome ne raspravljam. Ono suštinsko je svakoj svetoj knjizi zajedničko - ljubav jednih prema drugima. To je moja vjera. Vjera u ljubav. U prevlast dobrote. U dobro u svakom čovjeku. U davanje prilike svakom čovjeku. U priznanju da svi griješimo, ali da se svi i možemo pokajati i promjeniti. U to da u svemu postoji razlog, i da dobijamo onoliko koliko možemo i podnijeti. U to, da smo svi, braća i sestre i da želim da se prema svakome pojedinačnom tako ponašam, neovisno o toga kako se on prema meni ponaša.
I želim da, na današnji dan, drugi dan Ramazanskog bajrama kažem - vjera ne može nositi zlo. Ako je istinska, može voditi samo dobrome - samo pomirenju, samo praštanju, samo ljubavi. Zato, vjerujmo.
Nema komentara:
Objavi komentar