Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.
Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:
1. Situacija:
Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.
Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.
Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim. Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.
Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.
2. Situacija
Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe.
A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se.
I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog.
I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.
 |
| Izvor: eroGAG |
Nema komentara:
Objavi komentar