Čula sam, kako se ta rečenica iznad promalja kroz mnoge usne, i odzvanjala mi je dugo u glavi. Zvuči nekako optuživački, a takve rečenice mi uvijek zaglave u uhu i ostanu tu da ječe. Moje nisko samopoštovanje ih prepoznaje. I traži sebi hranu za život, i održavanje na istom nivou.
Ali drugi je razlog zašto mi je baš ova rečenica danas ponovo sjevnula kroz um, kao munja, ovaj put, lišena groma, koji pogađa moje (uprkos ogromnom naporu) nisko samopoštovanje. Danas mi je obasjala put svojom istinitošću.
"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara." Zaista jeste tako. I to je tako, prosto činjenično, kao što je prosto činjenično da bez daha nema ni života. Čovjekova je odlika da svijet oko sebe doživljava onako kako njegov um funkcioniše u tom trenutku, onako kakve misli njegov um okupiraju u tom trenutku, šta je to što mu treba tada, šta je ono čemu teži... Čovjekovo je da svijet spolja prilagođava onome, kakvo je stanje sa njegovim unutrašnjim svijetom. I, tendiramo, da svijet oko sebe prilagodimo do te mjere, da vidimo ono što mi želimo da vidimo, u njemu. Postoji tendencija da vidimo one stvari koje se slažu sa našim vizijama, a one koje ne, na neki način ignorišemo, dok, s druge strane, ukoliko na to pridodamo veliku količinu motivacije da se povežemo sa svijetom oko sebe, to može da stvori ogromnu količinu frustracije u onim situacijama kada nam to ne uspije, a isto tako, tendiramo misliti da svijet oko nas ima isti pogled na stvari, preslikan kao naš. U suštini, mi zaista svijet vidimo onakvim kako nama to odgovara. I to nije ništa loše, nego je to jednostavan odraz naše ljudske prirode, naše potrebe da u svijetu oko sebe pronađemo ono što nam je potrebno da bi bili zadovoljni, i vodili život lišen napetosti, a ispunjen smislom.
I kada nam neko kaže: "Ti samo vidiš ono što tebi odgovara.", sasvim logično, osmjehnut ćete se, jer u tome više ne vidite osudu, nego izricanje činjenice, koja je sasvim neodvojiv dio bivanja sobom.
Nema komentara:
Objavi komentar