Kada želite nekome dati do znanja da vam je potreban, da ga želite pored sebe, recite mu: " Trebam te. Treba mi da si tu." Recite mu: "Zagrli me, treba mi tvoja podrška." Recite: " Slaba sam.", u krajnjem slučaju, on će znati šta da uradi, jer je, dok ste mu povjerili svoju slabost, vrijedan toga da vas je liši. Govorenje: "Ti samo provodiš vrijeme na drugim mjestima.", "Nikada nemaš vremena za mene.","Gdje si sad poš'o?", "Opet negdje ideš!", samo daje do znanja osobi koja je pored nas, da nam smeta to što ona negdje ide, ali ne i zašto nam je bitno da ona ostane. I ako na ovakve načine to izustimo, postaje ništa drugo nego napad na slobodu osobe da ide gdje želi. Na slobodu osobe da bira s kim će da provodi svoje vrijeme. A svako, čija je sloboda lišena, ili bilo koje pravo lišeno, će, krenuti svoje pravo da brani. I ne samo da neće provesti s nama vrijeme onda kada smo puni trebanja da provodimo s njim vrijeme, nego će da i taj napad udaljiti od te misli da to u budućnosti radi.
Zar je toliko teško otkriti svoju "slabost" tim riječima: "Trebam te." Zar je toliko teško, otvoreno pokazati svoju potrebu, svoju vapnju, svoj, ako treba, i krik pustiti, da premosti to rastojanje između dvije osobe? Zašto mislimo da će neko drugi da čita između redova i da će ono: "Nikad nemaš vremena za sebe", protumačiti kao ono što ono jeste: "Želim da provodiš više vremena samnom? Zašto mislimo da neko drugi to uopšte treba da radi? Zašto nam je toliko teško prevaliti preko jezika ono što želimo?
Kao da je pogrešno imati želje, a ispravno napadati.
Na šta smo se to naučili? Da napadom dozivamo nekoga upomoć, a činimo ga prezauzetim branjenjem samoga sebe. Dragi moji, samo tražite, i bit će vam dato, ono što je tražemo. Tako jednostavno i prosto. Izgoorite: "Trebaš mi."
Nema komentara:
Objavi komentar