Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

nedjelja, 31. kolovoza 2014.

Ali ja njega volim...

Ona je tražila ljubav. Dobijala je mrvice ljubavi, brižljivo upakovane u skupocjeni omot. Tražila je da je prihvati onakvu kakva jeste, nazivao ju je čudom, smišljao joj je pjesme, volio ju je ludo. Baš ludo. Tako ludo, da je u trenucima kada nije bio raspoložen, u njeno lice pljuvao izjave koje su ga nagrizale, i tu masku sreće zajedno s njim. Povlačila se nazad, a potom uzvraćala, kao povrijeđena lavica unosila mu se u lice, i vrištala, urlikala, jecala, utišala... U tišini nisu mogli da budu. Odlazio je. Htjela je da se to završi na ljepši način. Ipak ljubav nije zaslužila takav kraj. Zvala ga je, da se vrati, da poprave stvar, nije se vraćao. Ostajala je, sama sa sobom. Sama bez njega. Htjela ga je pored sebe. Nije joj više smetalo sve što joj je rekao. Samoća joj je smetala više. Smetala je s uma njom okružena svuda. Slala mu je poruke. Poziv za pozivom. Molila ga je da joj oprosti. Nije trebala tako. Pustio ju je par dana da moli, potom se opet vratio. Vratio se kad je ona već u sebi pronašla krivca za sve. On više nije morao da se izvinjava za riječi što osmijeh su spržile. Nije morao ništa da učini, da bi ona opet bila njegova. Ona ga voli. Ljubav traži žrtvu. Ona ju je podnijela. Ona je prešla preko svega. Ljubav je veća.

A ona, ona je tražila da je on gleda. Htjela je da njegov pogled nigdje ne leti. Htjela je da se ugnjezdi na njenim očima. Htjela je da iz njega iscrpi o čemu misli. Da vidi, misli li o njima, o budućnosti, o djeci koja ih tamo čekaju. O kupovini namještaja. Jutarnjem buđenju zajedno. Otvaranju očiju popraćenim njenim usnulim licem.
On je tipkao po mobitelu. Ona mu je doticala lice. Htjela je da nju gleda. Nije smjela da mu kaže da to želi. Nije smjela ni da pomisli da opet traži nekoga da je zamjeni. On je idalje odsutno od nje, bio prisutan u onome što je radio. Pisao je. Beskrajno dugo, činilo se. Poruke, koje ona ne smije ni htjeti da pogleda. Pisao je, od nje lutajući. Morala je da se ponaša kao da to ne vidi. Nije smjela vršiti pritiska na njega. I prošli put je zbog toga što se osjećao da je previše stegnut, potražio svoju slobodu, na tuđim usnama. To saznanje ju je lišilo sreće. Ali, ona je kriva. Ona mu nije dala da bude slobodan pored nje. Ona je stalno tražila pažnju. Ona je željela da osjeti ljubav, kroz nju. Željela je da ne luta pogledom, i da upija svaku njenu riječ. Stalno mu je davala do znanja da bi od njega voljela da se trudi više. Da bude kao nekada. Da bude onaj stari, dok ju je osvajao.
Previše ga je stezala. Morao je to da uradi. Ona je kriva. Ali, voli ga i previše, i zbog te ljubavi, koja prašta, ona će preći preko svega.


Pitanje:
Vole li one njih, ili sebe ne vole?
Da li je ljubav žrtvovanje svojim interesa, svega što nas čini nama, da bi nam opstanak s nekim drugim bio omogućen? Da li je ljubav, promjena svakodnevnice, i ulazak u neku novu svakodnevnicu, u kojoj isključujemo sve što je nekada bilo dijelom našega života, i upuštamo se u neki novi život, omeđen bivanjem sa osobom koju smo izabrali kao partnera? Da li je ljubav, prelaženje preko sebe, da bi neko drugi prišao do nas? Šutnja radi mira? Da li je ljubav, zaista, praštanje uvreda, zato jer je druga osoba imala loš dan, a mi to nismo primjetili? Da li je ljubav, prihvatanje stanja koje nas lišava sreće, u čekanju nekih novih dana?

One njih vole, ali sebe ne. Za njih je voljeti sebe sebičnost, i nesebično se lišavaju tog prava, da bi drugi bio sretan. One misle da je sreća drugoga i njihova sreća. Oni misle da ljubav uključuje dozu bola, koja joj daje jačinu. Oni misle, da svaki put kada pređu preko neke teškoće, njihova ljubav jača. Nažalost, ne. Samo jača navika da slijedeći put, kada se desi isto, pređu preko svega, u ime ljubavi. I da se od njih počne podrazumjevati da treba da trpe sve to. Jer, prvi put su to odlučile, zato jer vole, i dokle god vole, trebaju da rade to.
One ne vole sebe, i ne znaju koliko vrijede. A kada to ne znaju, njihova vrijednost ni ne isijava, niti je neko vidi, pa shodno s tim može cijeniti. Obezvrijedile su sebe same. I niko nije dužan da vidi u njima ono što one same u sebi ne vide.
Kada jednom same to u sebi primjete, postat će sretne, izaći iz tih začaranih krugova, i reći:
Ali ja sebe volim.

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...