Ne otpisuj me.
Ne dok sam još tu.
Tvoj sažaljivi pogled, bez bodrenja, kao da ne čekam novi dan
tvoja stisnuta ruka oko moje
tvoje oči koje traže svuda oko mene mjesto da se fiksiraju.
Pogledaj me.
Dok sam još tu.
Tvoje riječi utjehe,
kao da je sve gotovo, i kao da treba da se s time pomirim.
Tvoje slijeganje ramenima.
Tvoje pomaganje da uspijem
ono što sama mogu da uradim.
Još sam tu.
Ne otpisuj me.
Ne govori:
"Šta ćeš, nije moglo drugačije."
Ne govori:
"Boli li te?"
Pričaj mi o životu, i sutrašnjici, koja me možda i ne dočeka
ali u nju bih da vjerujem.
Pričaj mi o nama, o svemu što možemo da osvojimo,
pričaj mi, kao da ne odlazim,
kao da ostajem.
Vidim ja šta mi se dešava,
i bez tvog pogleda koji ne smije da me dotakne.
Vidim ja svoju kožu uz kosti pripijenu,
svaki dan užu, i spremnu da dušu otpusti u slobodu.
Znam ja sve to što ti ne smiješ da mi kažeš.
Ali molim te, sad, molim te,
ne otpisuj me.
Ne dok sam još ovdje s tobom.
Ne budi tužan kao da me već nema.
Slavi samnom život, dok je još u meni života.
A ima ga, ima...
Ove oči idalje sjaje,
ove usne idalje zbore,
ove ruke, idalje daju stisak.
I koračam, idalje, i kažem, da mogu sam.
I mogu. I želim da mogu. I ja se ne dam.
Pusti me da mogu sam.
Ne oduzimaj mi ono života, što mi oči idalje otvara.
Kako možeš da znaš
da ovo malo šanse što imam nije dovoljno?
Kako možeš da znaš, da ovaj plitak dah
nije dovoljno snažan za disanje godinama?
Kako možeš da znaš, da moja volja
ne ostavi me sutra tebi.
I sutra.
I dan poslije, i poslije dan.
Ne otpisuj me.
Sve dok vidiš moje otvorene oči, slavimo život.
Nema komentara:
Objavi komentar