Znamo li uzimati?

Kada sam počela biti sebi bliža, počela sam da nazirem jednu stvar o sebi.
Uvijek sam spremna pomoći, ali nikada nisam spremna na to da mi neko pomogne. Šta je utjecalo na oblikovanje mene kao takve, posebna je tema. Njome se nisam jako ni zamarala. Znala sam da moje takvo ponašanje imalo svrhu u vremenu u kojemu je nastalo. Da je služilo meni. I da me, možda danas, dovelo do mjesta na kojemu se nalazim. I na tome sam zahvalna.

Ali, razmišljala sam mnogo o tome što mi se dešava. O tome zašto mi je toliko neneophodno tražiti pomoć. Pa sam se nalazila u situacijama u kojim stojim, s rukama punim papira, koji su na rubu - jedan milimetarih dijeli da se raspu poput lišća, a ja držim u usnama mobitel, a drugom rukom pokušavam da nađem nešto u torbi, i borim se. Ne odustajem od traženja, iako mi papiri sve više klize iz ruku. Uspijevam, jako često, to tako izbalansirati da se to ne desi, pa se ni ne zamaram mišlju da bih mogla, sasvim jednostavno, nekoga zamoliti da mi pomogne.

Sve do trenutku, kada sam shvatila, da nije u pitanju samo to da ne mogu dopustiti nekome da mi pomogne, nego da ne mogu dopustiti da mi uopšte treba pomoć. Da mi uopšte treba da se na nekoga oslonim. Da mi  uopšte iko treba.
Mogla sam, sasvim sama da riješavam sve što se nalazilo pred mojim mogućnostima, i što je bilo najgore, htjela sam sasvim sama. Da li je to bio način dokazivanja moje sposobnosti, samoj sebi, ili je to bio strah od pokazivanja vlastitih grešaka drugima, isto ne znam. Znam ipak jedno.

Kada sam shvatila da moje nemogućnost da primam pomoć nije sama, da ona vuče mnoge druge uskraćenosti za sobom, odlučila sam stati. Imala sam, kako bih nazvali, period inkubacije. Sama.
Sa svojim mislima. U tišini sobe. Gdje je jedini zvuk tiho klizenje hemijske preko papira, i vlastito disanje. A misli, misli su se slijevale, i ispunjavale papir. Bivale uhvaćene. Bivale urojene.

Onda sam se pustila. Počela sam da pomjeram granicu. Kada mi je baš trebalo, tražila sam pomoć. Pa sam je tražila kada mi je tek malo trebala. I tražila, na koncu, kada mi uopšte nije trebala. Puštala sam sebi da se oslonim na ljude. I spoznala sam jedno, ne samo u sebi, na mnogim drugim mjestima, i od mnogih ljudi, od kojih to nisam mogla ni pretpostaviti - imala sam oslonac. Dobila sam ogromno bogatstvo dajući svom egu, koji je žudio za samodokazivanjem, klupu, kakvu daju igračima zamjene u fudbalu. Znaju da u svakom trenutku mogu zaigrati, spremni su, ali, nisu prva opcija.
I uzimala sam, od ljudi, sve što su mi nudili.Ponekad je to bila naranča, ponekad osmijeh. Od potpunih stranaca. I saznavala o sebi, o drugima.

Koliko je nama ljudima teško nešto uzeti, a ne ponuditi nešto zauzvat. Koliko nam je teško nešto uzeti  i primiti na znanje da smo to dobili, zato što smo zaslužili, zašto što smo divni, i uživati u tome. Biti blagoslovljeni tuđim davanjem. Ne žuriti po svaku cijenu ponuditi nešto nazad.

Vidite li sebe u ovome što govorim?
Ne morate odgovoriti. Uzimite. Pustite da ljudi tu budu za vas, koliko ste vi za njih. I više. Nema ništa loše u uzimati ono što je ponuđeno, zauzvrat osjećajući samo zahvalnost. Nema ništa loše u tome, kada neko kaže "Hvala", reći: "Molim" umjesto "Nema na čemu." - i uzeti dar zahvalnosti koji nam je neko poklonio, ne odgurnuti ga, ne otpisati svoje zasluge onim - Nema na čemu.

Uzmite te divne darove koje vam nudi život. Ako do sada niste do znali, baš ovaj trenutak je pravi, da počnete.

Prirodnost rađanja

Već godinu dana, u mom novom domu žive dvije mačke. Došle su tu i prije nego sam se ja uselila, i počele u taj dom unositi radost, svakim danom u koji smo zajedno kročili: načinom na koji traže svoja prava, na koji jedu, spavaju. Neke momente sam uspjela  ovjekovječiti aparatom, a u nekima sam samo bila tu, prisustvovala, i bila beskrajno zahvalna na stalnom izvoru radosti. Navikli su se na mene i na mog muža, kao da smo im roditelji. Od svog drugog mjeseca su s nama, pa na neki način to i jesmo. S nama su se socijalizovali, i toliko su se na nas svikli, da im druge mačke, niti životinje nisu uopšte zanimljive. Prilaze samo onim ljudima s kojima smo mi u društvu, i samo kada su ti ljudi "na našem teritoriju". Nisu nametljive, jako su umiljate, i ako se to za mačku može reći, jako dobro odgojene. Kada žele napolje, ljubazno pozovu, čekajući na vratima, isto je i kada žele unutra.

Pomno smo pratili njihov razvoj, baveći se i literaturom. Pratili smo u kojem su periodu života, kada prelaze u tinejdžerstvo, kada će biti zrele za potomstvo. Otpraćali smo ih u noćne avanture, i budili se kada bi nam, nonšalantno, zamnjaukali pred vratima prije rađanja dana. Kada smo dijelili krevet, spavali su uvijek na istim pozicijama: Ženska je spavala na muževom boku, a muška preko mojih stopala ili između. Kada su spavali sami, mogućnosti su bile ogromne. Nijednom nisu spavali na isti način. Uvijek su spavali dovoljno smiješno, da nam donesu osmijeh na lice.

Promjena

I onda, jedan dan, primjetila sam kod ženske, Sofi, promjenu. Traživši na internetu značenje te promjene, saznam da je "noseća". Naravno, odmah se prikupljaju informacije o tome koliko to dugo traje, koje su mjere predostrožnosti, kako se ponašati za vrijeme trudnoće.

Posmatrala sam je kako joj stomak raste, a ona, budući da mačke ne znaju da su trudne, radi sve one uobičajene radnje, kao i kada nije to bila, npr: Skače sa drveća, sa svih mogućim i nemogućih visina, sasvim bezazleno; spava na stomaku, tuče se sa svojim bratom, Hanzom... Posmatrala sam i isčekivala svaku novu promjenu, koja uslijeđuje, kako trudnoća napreduje. Kada je počela da pomnije zagleda po kući, moj muž i ja smo joj, po svim skrovitim mjestima napravili "gnjezda", gdje bi mogla na svijet da donese mačiće. Kada god bi bila na nekom od njih, milovali bi je, da bi je pozitivno uslovili. I njenom bratu, Hanzu, se sviđalo što sada ima puno više mjesta za leći. Ipak, ona bi češće bivala svoja ubičajena mjesta za ljenčarenje - sam rub trosjeda ili dvosjeda. Ili, još draže - knjigu koju bi neko od nas krenuo čitati. Kada ne to, došla bi do nas, i gledala nas sve dok ne bismo ostavili što radimo i krenuli je milovati. 

Ljudi su, poučeni svojim iskustvima sa mačkama, govorili: "Ona će otići i "uraditi to" negdje drugo. Vi nećete ni znati gdje su mačići." Bili smo na sve spremni, ali ono što će uslijediti nismo očekivali.

Rađanje

Tako je bilo i rad kada se trebala "omaciti". Gledala nas je i zvala da hodamo za njom. Kada se smjestila na deku, koju smo joj pripremili, legla je na leđa, i tražila da je mazimo. Njena mala glavica se pomno trljala od naše ruke, tražeći još. Onda, uslijedile su kontrakcije. Kada god bismo pošli ustati, ona nas je glasom opominjala da želi da budemo tu. Tako smo i ostali. Prolazio je drugi sat, kako su počele kontrakcije. Mi smo je i dalje lagano milovali, kako bi ih olakšali, kako je pisalo. Onda, u jednom trenutku, pojavila se malena šapica. Crna, sa sićušnim noktićima. Ona je, iako je pisalo da mačke budu jako glasne, jako hrabro i mirno to podnosila, bez glasa, samo uz poneki tihi mnjauk. Onda, pred nama se, uz veliki trud hrabre mame, pojavilo mače. Potpuno crno i nepomično. Ona je, tako prirodno, počela da ga liže, dok nije s njega skinula svu zaštitnu opnu. Nama je dopustila da mu presječemo pupčanu vrpcu. Nepomičnost se razbijala polaganim pokretima, a onda, primjetili smo da je počelo da diše, po vodici koju je izbacivali iz nosića i pluća. Nešto tako malo i sićušno, odmah je, nakon što je očišćeno, krenulo u borbu za opstanak, i počelo da traži mliječni izvor. Ponoć je već prošla. Mi smo idalje čekali. Ubrzo, uslijedilo je i drugo mače. Mnogo brže je došlo na ovaj svijet. Ali, sa mnogo više strepnje smo ga gledali, dugo mi je zatrebalo dok je pustilo prvi glas. Nakon što je i njega okupala svojim hrabavim jezikom, sve troje smo usnuli. A mi, znavši da smo uradili sve što smo mogli i pripremili sve za njihov boravak tu, usnusmo sretni.

Ležavši, prije usnivanja,  ja sam ostala zadivljenja njom. Načinom na koji se ona nosila sa bolovima, ni ne znajući šta joj se dešava. Načinom na koji je, prirodno, da prirodnije ni ne može, donijela na svijet novi život, i uklopila sam u novonastalu situaciju. Prije ovog iskustva, drugačije sam poimala trudnoću, i mnogo me više bilo strah moje sopstvene. Bolnost iskustva poroda, ali i osjećaj kada imaš svoje dijete na rukama, ta dva osjećaja koji jedan bez drugog ne idu, i jedan drugi olakšavaju, uvijek su mi donosili pomiješana osjećanja. I uvijek pitanje, koliko treba da se od jednog dođe do drugog, koliko truda, koliko snage? Sve ovog trenutka.

Sada porod vidim kao nešto što je prirodno, i dolazi uglavnom samo. Naše tijelo je opskrbljeno mogućnošću da podnese i iznese porod, bez obzira na to koliko mi imali strah. Naše tijelo zna. Ono samo posjeduje mudrost, i s lakoćom, bez našeg razmišljanja, već dolazi do načina.

I nije samo pri porodu ovo slučaj. Nije samo pri porodu ovako. Mnogo je situacija u životu, koje se, sasvim prirodno, slože, upravo onako kako treba.

Divnu me lekciju naučila moja mila mačkica: Pusti se, najbolje stvari dolaze same od sebe.

Djetinjstvo prije useljenja straha

Zaštićenost.

Poželim da sam dijete,
da sjedim bezbrižno u travi,
ne misleći o nahladama -
Koliko sam beskrajnih dana na njima provela
ostajući zdrava.

Čeznem i za tim danima
prvih koraka,
kada sam uz spoticanja ustajala sa lakoćom,
nošena samo željom.
I za trkom dječijim žalim,
da bi izgrebanu ruke trave liječe
prve koje, po ljepoti, zgrabim.

Poželim isto radoznalo tragati,
zanimati se uvijek za novo nešto
i nemati ograničenja u učenju
samonametnutih, strahom utisnutih.

Poželim šumom šetati ne bojeći se krpelja
niti zmija,
niti svih tih opasnih skrivenih prilika,
koje su tako rijetke,
a ipak nas njime plaše,
a mi ne znamo straha još.

I poželim
glasno se smijati,
ne mareći što nemam zubi,
kao u doba kad su mi mliječnjaci ispadali.
Svi smo bili nasmijani krezubi,
i nismo mi primjećivali šta nemamo.

Kako me samo mami
hodati bez čarapa
po nakupinama vode,
i kvasiti svijet oko sebe
snagom  radosti kojom poskačem
Ne misliti o bolestima
koje dolaze "s nogu".

Fali mi sakupljanje lišća u jesen
umjesto salaveta,
ne naći nijednu istu,
i stalno prilikom razmjene
vagati ljepotu.
Puhati maslačke
nemajući na umu
da mi neki djelić može uletiti u ust,
i zagrcnuti da se mogu,
ugušiti u konačnici - kažu.

I kiše mi fale,
tople,
otuđene od straha od upala  možda
i svakojakih uzroka smrti.

Kiše, koje me čine jedinstvenom s prirodom,
okružujući me sa svih strana.

Najviše od svega mi fali
nerazmišljanje od rastancima,
ponašanje kao da ih nema.

Citat Viktora Frankl-a

Fotografija: Maja Husarić

Biti tu za sebe

Od jutros sam zaronjena u sebe. Potpuno.
Sva u dodiru sa sobom, sa životnim vrelom koji u meni tinja. I zato, osjećala sam odgovornost u ovom danu, u kojem već jesam i imam vremena za takvo stanje, da sebi pružim najbolji mogući tretman, osjećajući da će sve što mi se danas desiti zaista "popiti vode" i proklijati.

Ne znam imaš li ti te dane, možeš li ih prepoznati kada se dese, i ja sam tek od skora razvila takvu vrstu senzibiliteta, ali ako je tvoj odgovor potvrdan, želim da ti ponudim nešto do čega sam danas, u ovom danu, tako plodnom za bivanje dobrom sebi, došla.

Sasvim slučajno, ili, ko zna, iz nekog ugla možda sasvim namjerno, naiđoh danas na tekst i video Rick Hanson-a. doktora neuropsihologije. I neke njegove riječi mi probudiše interes da tražim o tome više, dok taj interes ne pretvorih u divan poklon sebi koji nudim i vama, ako si, kao ja danas, otvoren(a) za nešto divno što ti nudi.

U svom govoru za TEDx on govori o tome kako mi ljudi funkcionišemo na taj način da u moru dobrih, loših i neutralnih vijesti i događaja, tendiramo da zadržavamo u pamćenju one loše. Razlog tome je zaostatak iz početaka ljudske populacije, kada je bilo bitno zapamtiti negativne stvari, kako bismo sačuvali vlastitu egzistenciju. Bilo je bitno zapamtiti ono što nam škodi, kako bismo to izbjegavali.

I tako ostade i do današnjeg dana.

Ali nije sve tako crno. Uprkos toj predispoziciji, mi istovremeno imamo način da na to djelujemo. Izmjenom načina na koji posmatramo stvari oko nas. Često sam se doticala toga u tekstovima, i uvijek me dodatno ohrabri imati i neku naučno potvrdu mogućnosti da čovjek ima moć svoj život učiniti životom opskrbljenim zahvalnošću i pozitivnim emocijama. Svaki čovjek. Pa tako i ja i ti. I svi oko nas.
On naime govori o načinu na koji možemo u svoj život uvesti pozitivne emocije, i samim tim uvođenjem, promjeniti neurološke puteve našeg mozga, tako da, svaki slijedeći put kada poželimo, lakše možemo pristupiti pozitivnom načinu razmišljanja, a ono onda, nakon nekog vremena postaje naš automatski način razmišljanja. Jako se moćno osjećam znajući da je u mojim rukama ispisivanje puteva kojim će moje misli da teku. Kao student, naslušala sam se i previše priča o predodređenosti, koja se ne može lako ispraviti.

I on dr. Hanson naglašava, a meni to bješe bitno, a možda će i tebi, da ove promjene koje u sebi načinimo, neće promjeniti sve negativno što se oko nas dešava, ali će stvoriti veću mogućnost da se sa tim negativnim bolje nosimo, i njime lakše ovladavamo. Da budemo optimističniji u trenucima kada se s njima hvatamo ukoštac.

Zato, baš tebi koja/i čitaš, dajem moć koju sam osjetila na sebi, već danas, da i ti, već od danas počneš da ponovo ispisuješ priču svog života ispočetka.
Danas kada si otvoren(a) za novo, za bolje novo, budi tu za sebe. Uzmi sebi taj trenutak i počni sa ovom vježbom, koju dr. Hansen nudi, a koju ću sažeti u male korake:

1. Daj sebi suosjećajnost koju bi dala/o svakom malom djetetu, u rastu, pusti da te ta saosjećajnost, to razumjevanje svega što jesi, i što si bila/o ispuni
2.Daj sebi brižnost i ljubav, za sve pretrpljene bolove, patnju,  teške uvjete, koje si, ipak pobijedio/la i iz njih izašla. Osjeti kako te preplavljuje ta ljubav...
3. Budi tu za sebe. Stopi se sa osjećajem bivanja tu za sebe. Imanja podrške. Razumjevanja. Ljubavi. Oslonca.

Sada imaš ovaj trenutak za sebe, razmisli o smjeru u kojem ide tvoj život, od ovog trenutku, kada si potpuno tu za sebe?

I onda, samo ga pusti da tim smjerom ide.

Vuk dlaku mjenja, da li i ćud?

Jedan od načina na koji dijelim ljude je:

1. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi mjenjaju.
2. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi ne mjenjaju.

Obje od ove dvije vrste ljudi imaju svoje pretpostavke. Imaju svoje iskustva, svoje poslovice, koje koriste. Znam mnogo poslovica koje govore u prilog nepromjenjivosti čovjeka. 

"Vuk dlaku mjenja, ali ne i ćud." "Cuko je cuko - i jučer, i danas, samo stariji." U svima je poenta ista, ljudi su isti, i cijelom toku vremena. Vrijeme teče, čovjek je stabilan.

Mislim da je ljudima lako misliti tako. Lako, jer znaš danas kako se sutra prema nekome odnositi. Znaš kako će se on prema tebi odnositi. Već si uhodan u tome. Ne moraš svaki puta razmišljati o tome kako se postaviti. Koje riječi koristiti, na koji način. Već je sve poznato, i ide spontano.

To je, da tako kažemo olakšica u mišljenju  koju koristimo. Inače bi nam misli bile krcate mogućnostima. Načinima. U svakom trenutku kada bismo sreli jednu te istu osobu, morali bismo da je uklapamo u neku novu puzzlu, koja čak nije počela da se formira. Koja je tek zbroj komadića različitih oblika, na jednoj gomili.

A s druge strane, postoje ljudi, koji misle da se ljudi mjenjaju. U glavi im nije zbrka. Oni žive danas. Oni žive sada. Oni se ponašaju naspram ovoga što je sada, i što je tu. 

Ljudi se mjenjaju. Kako dijete, kada se tek rodi, usvaja pojmove, načine, ispunjava želje, zahtjeve, i kroz to se mijenja, formira se u nekom smjeru, isto tako, osoba, kroz život, kroz ono što joj se dešava, može ostati dosljedna nekim ustaljenim načina ponašanja, ili može, istupiti iz njih, shvativši - da njoj više ne odgovaraju.

Opet, lijepo je misliti, da će nas neko vječno voljeti, da će uvijek biti naš prijatelj, naša vječna podrška - i svaki put, kada se opečemo, iznenadimo se, povučemo se - RAZOČARAMO SE. I onda to razočarenje, opet, prenosimo na sve slijedeće ljude koji su oko nas, na sve nove ljude koje će tek doći nama - i otvaramo jedan te isti krug - svi su ljudi isti. Nema promene. Nema razlike među njima. Kao što smo mislili, da nema promjene, nema razlike među osobom koja je bila jučer naš partner, i danas naš partner. A razlika postoji.

Kroz naše iskustvo, mi smo se mjenjali. Stvari koje su pobudile naša osjećanja, usjekle su nove puteve u nama. Bogatile su nas. Davale nam nove vidike. Nova iskustva su nas dopunjavala. Dodatno klesala. Osnaživala. Ili nas, ipak, vraćala na neka stara. Ali, mjenjali smo se.

Možda ne vidno svana, ali unutra da. I kada pogledamo nazad, nismo ista osoba kakva smo bili prije 10 godina. A možda već sutra nećemo biti ista osoba koja smo danas. Možda već sutra upoznamo nekoga, čiji će vidici, u sudaru sa našima, proširiti i naše. Možda upoznamo nekoga, s kim ćemo pokazati one dijelove sebe, za koje nismo znali ni da postoje. Možda vidimo nekoga, ko je izvan svega nama poznatog - ko nas oduševi načinom na koji bivstvuje. 

Sutra već, neću biti ni blizu ovoj danas, ali ni onoj koja sam bila jučer.

Ali, kako znam da mogu da se mjenjam, možda ću baš sutra biti bolja verzija sebe. Možda i najbolja.

Rene Magritte

Priča o krivici i kako je ona zamjenila odgovornost

Zamislite situaciju:

Dijete je htjelo da pomogne majci da spremi stol za ručak. Da se ono ne bi spržilo prenošenjem idalje vrelih posuda, dala mu je zadatak da ono ponese suđe. Objasnila mu je način na koji će ponijeti, redoslijed kojim će slagati i onda nastavila da se bavi aranžiranjem svoga dijela posla. Noseći tanjire, na djetetovom putu se našla papuča i ono je zakačilo za nju. Tanjiri su pali i razbili se.

Reakcije

Postoji čitava lepeza načina reagovanja, jednako šarena i raznolika, kao što su i dugine boje. Ali opet, kao i dugine boje, u spektru se odvaja toplo i hladno.

Majka u svakom trenutku može da bira:

da li će joj fokus biti na želji djeteta ili ishodu te želje

da li će biti centrirana na dijete ili na razbijene tanjire,

pa tako, može reagovati na više načina.

Može biti ljuta, i zanemariti želje djeteta da joj pomogne, obrušiti se na njega teškim riječima, galamiti radi razbijenih tanjira. Isto tako, može biti zabirnuta za dijete, da li se njemu nešto desilo, kada je palo, da li se udarilo, da li se prepalo, kako se osjeća, uzevši u obzir njegovu želju i ono što se sa tom željom desilo.

Topla, majčinski obojena reakcija. Hladna, gubitkom opterećena reakcija.

Grubo sam ih odvojila, među njima je čitav spektar prijelaznih boja, prijelaznih afekata, ali poenta je slijedeća - postoji razlika kada posmatramo neki događaj kroz dva pojma : pojam krivice, i pojam odgovornosti.

Krivica

Kada gledamo kroz krivicu, naći ćemo krivca za nešto što se desilo neovisno o našim željama, i na tome ćemo stati. Krivac će ponijeti teret neispunjenja želje, i pored znanja, koje i sam ima, da nije ispunio ono što je od njega traženo, ponijet će i naš bijes, ljutnju, ili neku drugu tešku emociju. Ne samo da žali, jer je njegova dobra volja da pomogne, ili učini nešto za nas, sada u drugom planu, nego se osjeća potpuno ojađeno i snuždeno. I ono što nosi, iz tog događaja, samo je krivica.

Odgovornost

Kada kada nekoj osobi predamo odgovornost za nešto, u slučaju da nešto krene u pogrešnom smjeru, jedna nam je stvar jasna: Ona snosi odgovornost za sebe. Ona je sama odgovorna za svoju motivaciju, za način na koji će izvršiti neku radnju, kao i za rezultat svoga rada. Svjesni smo svega što je toj osobi u tom trenutku podsticaj ili prepreka, ali i toga, da je odgovornost samo na toj osobi, da je to domen, u koji se mi ne trebamo uplitati, osim u situacijama kada procijenimo ili nam osoba da do znanja da ne može sama. 

Odgovornost iznad krivice

Davanjem odgovornosti, učimo nekoga da se nosi s njome, i od nje uzme ono najbolje što može dobiti - samopouzdanje. Upiranjem prsta, reagovanjem u situacijama kada nešto pođe u suprotnosti sa našim željama i ne kada je sve onako kako očekujemo, jedino što osoba dobija od nas jeste teret krivice. A svako od nas ima pravo na pogrešku. I pravo da odredi 

šta će od nje uzeti. Da li će uzeti lekciju koju mu je ona ponudila, i mogućnost da drugi put uradi bolje, ili krivicu, koju bi mu mi ponudili, onda kada se desila. Razmislimo o sebi prvo. Svi smo pravili greške, šta bismo mi uzeli?

Ne bismo li onda trebali to, i drugima dati?

Mogu sama.

Postoje neke ironije života koje mi stalno uzimaju od misli, kojima moje misli svakodnevno hrle. Onda ih se dotaknu, pa ih puste, pa ih danima prežvakavaju, u nadi da će se  svariti, pa ih onda opet vraćaju, poluprobavljene, polunačete - puštaju ih onome čije su. I onda, ispočetka sve.

Neke ironije života, kojima se stalno vraćam, iako me više iscrpljuju, nego što mi daju smiraj, jer ih ne riješavam, niti mogu riješiti. Barem sve ne. Ali srećom, imam glas i slovo.

Kada ih dijelim, osjećam da djelujem. Kada ih dijelim, osjećam da ih se riješavam - da ne muče samo mene, da nalazim one koje isto muče, ili one, koje nimalo ne muče, a trebalo bi. A iz muke, nauka.

Danas želim da se posvetim djeci. Jedan od razloga zbog kojih sam upisala pedagogiju-psihologiju, kada sam jednom mogla da biram, jeste taj da bi mi neke stvari o meni samoj postale jasnije. Kada smo završavali fakultet, znali su nam reći da je to bio pogrešan razlog, a ako ne pogrešan, previše širok, da bi mogao da se ostvari. Nisam sigurna da bih se složila. Čak, sigurna sam da ne bih.

Meni je jako koristilo znanje koje sam dobila na fakultetu, a koje se tiče mene same. Zato jer je to znanje bilo iznutra tražemo. Bila sam jako motivisana da ga nađem. I to jeste bio najzanimljiviji proces učenja - gledanje procesa moje lične promjene.

Jedna od stvari koje su me zanimale, jesu: Otkud moja nesigurnost?

Mogla sam, kada se osvrnem nazad, vidjeti mnoge uspjehe koji su se provlačili svud kroz moj život, i uglavnom vezivali za školovanje. Za lakoću s kojom sam nizala školske uspjehe. Za mene je to bilo nešto tako prirodno. Nisam osjećala veliki pritisak dok sam to radila, sve do fakulteta. Valjda su se na fakultetu, dok sam tako tražila sebe, i povezivala neke stvari o sebi, uklapala neke nove kockice koje su mi falile, i dotakla tu nesigurnost, i ona je počela da uzima svoj danak u mojim uspjesima.

Ali sada sa sigurnošću, posmatrajući ovu današnju djecu, koja su posebno njome pogođena, a da ni sama ne znaju, mogu reći kada se ona rodila. Slušala sam o tome na fakultetu, ali sada, kada sam doživjela toliko mnogo istih slučajeva, znam o njenom nastanku.

Kada su djeca mala, sasvim mala, tek uče hodati, treba im roditeljska potpora, da prohodaju. Da naprave prve korake. Poslije toga, treba im sloboda da se kreću. Treba im povjerenje u njihove korake. Treba im sve, samo ne ono "Past ćeš, udarit ćeš se.". To roditeljima dolazi iz straha, iz potrebe da zaštite svoje dijete, ali su te riječi proročke gotovo, pa se djetetu tako i desi da padne. Bitnije je da budemo tu, i kada dijete padne, da se ne prepadnemo više nego ono, jer će ono u nas gledati, i naspram nas mjeriti jedinicu svoje boli prilikom pada. Kada dijete padne, podignemo ga, provjerimo da li ga nešto boli, ako ne, nastavlja dalje hodati. 

Kada dijete odraste, i ojača, kada već samostalno može obavljati neke zadatke, roditelji često, iz najbolje namjere, u koju ne sumnjam, da ne bi čekali, jer je život brz i traži naše vrijeme i krajnju efikasnost, počnu od malih stvari da "pomažu" djeci: vežu im pertle, hrane ih, kada već mogu i sama, oblače ih, sjeckaju im hranu... Vežu im pertle, da bi brže stigli do odredišta, hrane ih, da bi se brže posvetili svojim zadacima, oblače ih, da ne bi zakasnila... Sve su to lijepe ideje, i bitne stvari. 

Ali jedno se tu propušta: "Mogu sama."

Kada dijete ima poteškoća sa pisanjem zadaće, često postoji nedostatak vremena da se objašnjava, pa roditelji napišu, ili taj zadatak daju braćama ili sestrama. Kada dijetetu ne ide u školi, ima slabe ocjene, zna se desiti, da roditelji alarmiraju, pa pričaju sa nastavnicima, da se to popravi, pa se ocijene poprave, i bez nekog naročitog napora djeteta. Ono je sada tu sa strane, a roditelji, njegovi "Superheroji" će to srediti. I srede, naposljetku. Kada dijete ima potrebu da ne ide u školu, jer mu se ne da, roditelji će mu opravdati časove. Jer, on razumije svoje dijete, i zna za njegove potrebe, i poštuje ih. Kada dijete dobije slabe ocjene, roditelj će to primjetiti, pa će se tome posvetiti. Kada dijete dobije dobre, to će se podrazumjevati, tako i treba da bude. 

Može se raditi na tome šta je to što razlikuje tu okolnost u kojem je dijete dobilo lošu ocjenu, u odnosu na onu kada je dobilo dobru. Šta je tome doprinijelo? Šta mu je pomoglo da dobije dobru ocjenu? Šta mu je godilo u toj situaciji? Šta ga je motivisalo, šta mu je olakšalo?

Ili se može odmah alarmirati.

Zna mi se desiti da gledam kako majke sinova koji su punoljetni idalje za njih pripremaju svu hranu, donose je do stola, pospremaju stolove, slažu odjeću, sređuju sobe, čini mi se, i u školu bi za njih išle da olakšaju, i opet kažem namjere jesu dobre. Žele da svoje dijete ne opterećuju, da im olakšaju. 

A nažalost, samo ih govore - Ti ne možeš, ja ću za tebe, ti ne možeš, ja mogu za tebe. Ni ne znaju one da to govore. Ali da. 

Kasnije se ljute na istu djecu, jer ona sama ne rade ništa. "Ništa se ona ne bi sjetila da prva uradi. Ja cijeli život za nju radim, pa trebam i sada.", "On nikada nije sam uradio zadaću, sve moram ja za njih, pa do kada ovako.", "Ona je umažena. Ali hajde, ima i gore djece, moja je dobra kakvih ima." 

I majke i očevi vode beskrajne sastanke sažaljevajući jedni druge, i nadjačavajući se govoreći čije je dijete gore, i čije je manje uspješno, a dijete to često zna i čuti.

A da li je moglo drugačije?

Samo tovare, na djetetevo nesvjesno "Nisi sposoban, ne možeš", joj dodatnu nesigurnost.

I to je krug koji se ne zatvara.

Meni se nije desilo isto, samo zato što sam sama bila preduzimljiva da se puštam u stvari za koje nisu mislili da mogu raditi. Ima i djece koja su sama radila, bez obzira što se to od njih nije očekivalo, i  ona su izmakla ovome. Barem djelomično. Barem kroz to što su osjetila da ipak mogu.

Iako, nesigurnost postoji. Postoji, jer im roditelji nisu dali da pokažu da mogu. Nisu ih pustili da spontano pokazuju koliko mogu, nego su se za to često morali izboriti. I pogriješiti, pa šta.

Griješiti je sasvim normalno, pogotovo kada s nečime tek počinješ. I popravljati se, normalno je, nakon pogreški. I uspjeti, i moći, sve bolje i bolje, kada uočimo tu malu nit, koju trebamo pojačavati.

Roditelji, djeca mogu. Dajte im da rade koliko mogu. Koliko ona procjenjuju da mogu. Ako griješe, ne rade to s namjerom. Kao i vi, ona idu s namjerom da pomognu. Svako želi da njegovo dijete, u trenutku kada krene da živi samo, bude sposobno za to. 

Pustite im to. Pustite ih, da rade, kada kažu: 

"Mogu sama."

"Dat ti je ovaj život, jer si dovoljno jak(a) da ga živiš"

To je rečenica, koja mi često u trenucima slabosti bude na umu.
Kada već budem iscrpljena od istrajavanja. Od pokušavanja novih. Od neuspjeha.
Rečenica poput ove, uz sebe nosi i novu rečenicu: "Eh, nećeš!".
Svima nam se, ma koliko pozitivno mogli da sagledamo većinu situacija u svome životu, desi trenutak, kada nas, ili neka loše vijest vezana za nama bliske, ili neka situacija za koju nikada ne bismo mogli pretpostaviti da će krenuti u tom smjeru, samo povede nekim drugim tokom misli. A misli su takve, jedna za drugu se lijepe, i bile one lijepe, ili ne tako lijepe, počnu da se umnožavaju i roje.

Kada mi se desi, kada osjetim da sam slaba, kada osjetim da ne mogu dalje, dođe mi ova rečenica, kao poklon. Sreća moja, pa je znam, i još bitnije, već mi je postala dijelom iskustva, pozitivnog iskustva vraćanja na stazu kojom želim ići, i na kojoj osjetim da imam sposobnost da se nosim sa onime što me "spopalo".

Uz tu rečenicu, već se nadovezuju nove, riječi, rečenice, misli, i put ka sreći postaje prohodniji, kakav nije u onim situacijama, kada me, u krajnjem slučaju, bespomoćnost, dohvati. Uz tu rečenicu, dolaze ojačavajuće.

Svako iskustvo koje smo imali, ono je prošlo. I mi smo ga preživjeli. Mi smo iz njega izašli živi, i pred nama je odluka. Da li ćemo, kada se osvrnemo nazad, reći: "Kako sam ja teško iskustvo imala." i zaroniti u njega, pripovijedajući o njemu drugima, ponovo doživljavati iste manifestacije, kao prilikom iskustva, ponovo se ježiti, ponovo plakati, ponovo buditi u sebi sve ono što je prošlo. I živjeti prošlo. Živjeti je tada, u trenutku pričanja.
Ili možemo reći: "Ja sam preživjela." Iz tog iskustva koje je prošlo, znam, da sam bila jača. Da sam sada tu. Da sam ga prošla. I da je ono prošlo mene. Bila sam dovoljno jaka, da se iznad njega izdignem i budem sada tu gdje jesam. Jer ipak, "dat mi je ovaj život, jer sam dovoljno jaka da ga živim."
Idem naprijed. Moje iskustvo, i sama činjenica da sam i sada ovdje, dovoljno o meni govori, kao o jakoj. Zašto ne bi i ostatak života ispunila svojom snagom?

Oči su ogledalo duše

Oči su ogledalo duše.
To ste svi gotovo čuli, štoviše, mnogo puta.
Ali ne na ovakav način. Pod tim se najčešće podrazumjevalo, da, kada neku osobu pogledate u oči, kao čarolijom, možete da uronite u to kakva ona jeste, i procijenite, da li joj ili ne možete povjeriti određene detalje svog života, da li, ili čak i kako joj se možete obratiti, da li će se nasmijati na nešto što tek namjeravate da kažete. Kao da, uvidom u njene oči, postajete njom, i njenim očima gledani, možete procijeniti kako treba da se naspram nje postavite.


Ali to, oči su ogledalo duše, ne mora nužno da ide samo u tom pravcu. U pravcu vas prema osobi u čije ste se oči zagledali. Istovremeno ide iz pravca duše očiju u koje ste se zagledali.
Znate kako kada gledate u jedan te isti objekt, svako od vas primjeti neke različite aspekte jedne te iste stvari.
Nekome se dojmi boja, nekome tekstura, nekome oblik, nekome namjena, nekome samo posmatranje. Možda iz onoga što umijemo da vidimo, progovara naša duša. Možda ona tako upija stvari?

A koliko imamo kontrolu nad tim "gledati"? Koliko pridajemo važnost onome što gledamo?

Koliko lijepih stvari uopšte oko sebe primjetimo? Koliko stvari uopšte primjetimo, zaronjeni u svoje misli i probleme? Koliko sebi dozvolimo da osjetimo, od onoga što nam se osjećaju daje?
Koliko ćemo duše unijeti u ono što radimo? Koliko duše dati u svoja djela?

Ako smo mi, a jesmo, ti, koji kreiramo svijet oko sebe onakvima kakva je naša duša, da li je onda naša odgovornost da nešto poduzmemo, kako vidimo da ništa na nas ne ostavlja traga? Ako smo mi ti koji smo zaduženi da vrt naše duše svojim umilnim cvatom okuplja ljude oko sebe, hraneći ih, ne trebamo li onda mi, osposobiti oči da se napajaju čudesima s kojima se svakodnevno susrećemo? Nismo li onda mi odgovorni, šta u svoj život dopuštamo da uđe?

Mali su to koraci.

Ja sam počela prije par godina. Ne pratim više vijesti. Iskreno, ne zanima me šta se dešava u svijetu, koji nije meni blizak, i u kojem nemam moć da nešto poduzmem. Jedini komadić svijeta koji me zanima, jeste onaj kojim sam, u datom trenutku okružena. Ne želim da prikupljam informacije, koje u mom, svakodnevnom danu, popunjavaju moje kratkoročno pamćenje, ili prelaze u ono, neograničeno dugoročno, a nemaju moć da moj život, na bilo koji način, uljepšaju. Kada čujem za ratove, za poginule, ranjene, one koji trebaju pomoć, šta imam od toga, ako mogu pomoći samo onolikom broju ljudi, koji su mi dostupni. I ne mogu spasiti cijeli svijet. Svaki dio svijeta je dio odgovornosti svijeta koji je u njemu. Ja niti mogu, niti želim nositi odgovornost svijeta.

Ja nosim odgovornost onog svijeta, koji ulazi kroz moje oči. Dajem sebi pravo da biram šta želim gledati, i šta vidjeti. Dajem sebi za pravo birati, čime želim biti okružena.

Birate li vi?

Oči su, ipak, ogledalo duše. Kako kada vas neko spolja gleda, tako i kada vi iznutra spolja gledate.
  Vi ste oni koji odlučuju šta ćete vidjeti, u svijetu, koji se spolja nudi. Šta želite u sebe posaditi, od sjemena koje vas napolju čeka?

Moja, na jednakom rangu kao i pisanje, ljubav

Ferhadija, Banja Luka, u  nastanku

Zrcaljenje

Vremena kada smo isto bile.

Kada sam je upoznala, nisam mogla da dođem do njenog imena, jer ona odavno to nije bila. Ona je bila Depresija. Njene riječi su lagano, ali ne lagodno, silazile niz njene u rozo karminom obojene usne. Njene riječi su bile brižljivo odabrane, ali bojažljivo su tražile put do uha. Ona nije imala ime. Ništa lično, što ju je izdvajalo, jer izdvajati se bilo je teško. Ona je bila ništa više, nego Depresija. Nije mogla da poima sebe izvan nje. Sav svijet joj je bio svijet od kojeg strepi, da je ne prepoznaju, da je ne okarakterišu kao Depresiju. A bila je, samo to. Za sebe je govorila da samo o tome razmišlja, samo o tome priča. Sebe je umotavala u papir pun etiketa. Kada je završila  svoju priču, pomno me je gledala, čekajući da vidi, hoću li joj uzvratiti riječju, ili je i na mene, potpuno ili polovično prešla Depresija. Pratila je moj pogled, i za njega se vezala, htjela je da je doživim. Htjela da je čujem. Htjela da budem tu uz nju, da ne bude sama. Da ne bude sama, sa Depresijom. Sama sa ljudima. Sama.

Govorila sam joj mnogo o njoj, o tome šta sam saznala iz njenih riječi, o tome kako sam nekada slična njoj. Govorila sam joj o tome kako smo svi ponekada slični njoj, obilježeni svojim iskustvima iz kojih ne znamo izaći, kako smo ponekad svi mi sami, u gomili ljudi, koji pričaju pored nas, a ne sa nama. Govorila sam joj kako vidim njen trud, kako vidim njenu hrabrost da se trudi, njenu volju da ipak korača, da traži, da dijeli, iako je za sebe govorila da nema povjerenja.

Govorila, i kao da sam vidjela, da se riječi vraćaju meni. Kao da mi ponovo pune usta. Pune, do trenutka, kada više nisam imala kako da kažem, da je mnogo više, mnogo više od Depresije.

Govorila sam joj - Ti imaš ime. Ti se ne zoveš tako. To je jedna tvoja karakteristika. Karakteristike su prolazne. Ljudi se mjenjaju. Ti si već aktivna u tome da se mjenjaš. Pusti se, čuj ljude koji su oko tebe, čuj da nisi sama. Oni te žele blizu sebe, oni žele tvoje prisustvo.

Ona je rekla - Možeš i ti doći nekada kod mene. Fali mi društvo dok sam u kući. Kuća me usamljuje. Dođi mi, kada možeš. Ja imam povjerenja u tebe.

Gledala je u moje oči, tražila Depresiju, da li me dotakla, dijelom ili polovično. Gledala sam u njene oči, tražila, da li me čula, dijelom ili polovično.

Pričale smo, ona bojažljivo, ja odvažno. Ona tiho, ja snažno, jedna drugoj prenoseći dijelove sebe, pretapajaći ih kroz oči.

Kada sam otišla - ja sam ostala Maja. Ona je, ostala Depresija.

Poklon sreće

Sreća. Taj osjećaj kome nas stalne težnje vuku, a koji percipiramo kao da se izmiče. Sreća, ta divna sreća, koja je čas u nama, a čas se mjenja za neki drugi osjećaj, dalek ili dalji od nje, po prijatnosti. Dolazi nam, potom od nas odlazi, i iznova nam se ponovo vraća - tako nam se čini. I naučimo da živimo s tim ciklusom životnosti koju daje, i koje nas lišava, naučimo da prihvatimo da je život skup stvari koje su lijepe, i koje su manje lijepe, da je to, jednostavno, odlika života. Ponekad manje, ponekad više se potrudimo da ta sreća duže ostane uz nas. Ili, da ta sreća, mnogo više nego uz nas, bude u nama, i da je, kao takvu, kao našu, možemo dijeliti sa onima, koji trenutno nisu u mogućnosti da shvate, da je, kao i mi, također imaju u sebi. Dešavalo mi se da mi ljudi kažu: "Nisam dobro. I ne želim da te smaram svojim negativnim stavom. Dojadilo mi je pričati o tome kako mi je loše.". A ja se pitam, da li možda, ne mora biti tako. Da li ta negativna energija, u susretu sa nekom pozitivnom, može da se ublaži? Da li, možda, zauzvrat, mogu od mene, ili nekoga ko se osjeća bolje, dobiti toliko pozitivne energije, da ona njihova, negativna, počne sama od sebe da otkopnjava, poput snijega, podstaknutog suncem, i pretvara se u neko stanje koje, poput kiše daje život. 

A sreća, njeno prisustvo u nama, samo je naša odluka. Isto kako odlučimo šta ćemo danas obući, isto tako možemo odlučiti čemu ćemo dozvoliti da nas usreći. I koliko ćemo nečemu dozvoliti da nas usreći, prije nego mu oduzmemo onaj dio koji ga dijeli od toga da bude savršeno. Koliko ćemo dati lijepim stvarima koje se dešavaju naše pažnje, i tako ih unijeti, kao poklone, u sebe. Sreća je zaista odabir, kako kažu. Vi možete, u danu koji ni po čemu nije lijep, odlučiti da želite raditi nešto što prevazilazi njegovu ne-tako-lijepu stranu. U danu, u kojemu ste se probudili nervozni, možete stati, i razmisliti - želite li da se nastavi tako? Način na koji vi vidite svijet oko sebe, samo je vaš, i ma koliko imali utjecaja sa strana na taj način gledanja na svijet, on ostaje vaš. Samo je potrebno da ga opet, lišite utjecaja i vratite sebi. 

Jer, ipak, niko nije dužan da nas čini sretnima, osim nas samih. Niti iko može, ako mi sami to sebi ne damo. Ako se susprežemo mislima da ne zaslužujemo sreću, ili da je ona tako kratka, da je suvišno trošiti vrijeme na dosezanje iste...

Niko nije odgovoran za nas same, osim nas samih. Svi drugi već imaju sebe, i za sebe su dužni da se brinu. Drugi imaju svoju sreću, i nju treba sebi da daju. Ponekad, s nama da dijele, ponekad, u nas da pretaču, kada smo mi puni onih ne-tako-prijatnih osjećanja. Ponekad, kada se oni za to odluče. Jer, sreća jeste odluka. 

Odluči se i ti danas. Tvoja sreća je tu, čeka da je sebi pokloniš.

Svetost uloga

Čovjek koji svojoj ženi pomaže u kućanskim poslovima, papučar je. Pa gdje jedno muško na taj način da iskače iz svoje uloge, to je strašno za vidjeti... Muškarac koji se odrekne društva svojih prijatelja, koji više vremena voli provoditi sa svojom ženom? Opet - papučar. Ona mu komanduje. A on poslušan - ko pašče.

Muškarac koji plače na sahrani svog bližnjeg - mlakonja. Vidi ga, ko curica se raspekmezio. Kako ga nije sramota svoje muške djece, fuj, fuj, kakav primjer daje. Pa muškarci ne plaču.

Muškarac koji nije zaboravio godišnjicu svoje veze, svog braka, rođendane svoje djece - ozbiljno iskače iz predstave o muškarstvu. Ne uklapa se u klišee serija i filmova po kojima se treba živjeti. Pa filmovi se snimaju po životima, oni su odraz realnosti - kako se usuđuje?

Na šalteru piše: Prednost imaju majke sa djecom. U redu stoji muškarac sa djetetom. On nema pravo. On je muškarac - zašto da se njemu olakšava, pa on s lakoćom može stojati i držati dijete. Pa sramota je da on ne može. A sramota je i da muškarac drži dijete - pa šta će njemu dijete, do je ženski zadatak. Papučar, pa eto. Ko zna šta mu žena radi, dok on čuva dijete.

Muškarac koji ima problema sa pronalaženjem zaposlenja ne smije pustiti ženu da radi. Pa to je sramota, ljudi moji, muškarac treba da opskrbljuje porodicu - on je sakupljač - žena, ona je odgajač. Ona da radi - šta će joj onda muž, što se udavala? Mogla je raditi prije - sad ne mora, sad će muž - to je njegova uloga.

A kada žena cijepa drva?
Kako nju da nazovemo. Ja nikada nisam čula da se nju ikako zove, nego, kada jednom ona to počne raditi, muškarac se izmiče. Kada vidi šta sve može, pa hajde, pusti je da to radi. Sposobna je, što da ne. On će oprati suđe.

Kako je umro nevirtuelni čovjek?

Nije rijetko čuti: "Facebook uništio brak X.Y.", i da su generalno, društveve mreže pošast koja ruši brakove, izgriza prijateljstva, načinje ljubavi... Ali isto tako, i počinje ljubavi, dovodi do brakova, i učvršćuje spone među ljudima, koji drugačije ne bi imali načina da se čuju...

Nije rijetko čuti, i često zasmeta...
Jer, ja znam vrijeme u kojemu nije bilo istih, pa se opet dešavalo i da se brakovi istroše, da prijateljstke niti budu raspletene, a ljubavi samo zgasnu. To mi je ništa drugo nego prebacivanje krivice na nekoga mimo nas, kao da nismo mi ti, koji smo sudjelovali u tim različitih vrstama veza, nego smo bili u nekom trojnom paktu, u nekom neposrednom odnosu, kojim su internetske društvene mreže poredovale, i doprinosile.

Ja znam da je postojalo vrijeme, kada su ljudi pisali pisma. Kada su ljudi čekali na odgovore danima, ali i dočekivali. Kada su se radovali, što je uspjelo do njih da stigne. A sada, postoji vrijeme, u kojemu komunikaciju koju imamo nadohvat ruke, uzimamo zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. Kada ljude, koji su nam korak udaljeno, pozivamo mobitelom, ili im šaljemo poruke preko društvenih mreža. Ili ipak, ljude s kojima dijelimo prostor, ostavljamo da se bave nečim drugim, dok se mi, s nekim drugim ljudima dopisujemo. Imamo prilike za ljudski kontakt, ali nam ipak draži taj artificijelni. U njemu možemo birati šta želimo biti, i kakvima se predstaviti. U njemu možemo stalno i bez ometanja da uzimamo uloge, i odbacujemo uloge, mjenjamo ih novim. Kao da možemo da izlazimo iz koža u kožu, ostavljajući one prethodne da izlape, dok putpuno ne nestanu.

Tehnologija nije zlo, mi smo ti koji smo to postali.
Mi smo ti, koji bismo mogli koristiti FB i slične društvene mreže da premostimo razdaljinu, ali isto tako, u svakoj situaciji u kojoj bi se našli, premošćavali bi je sami. Mi smo ti, koji smo zamjenili zagrljaje, one mekane, ali i one čvrste, srcima u komentarima. Mi smo ti koji smo pretvorili naše vrijeme u vrijeme provedeno na društvenim mrežama, dok drugima govorimo da nemamo vremena da se nađemo. Mi smo ti, koji dajemo od svog slobodnog vremena vrijeme za virtuelno spajanje sa drugima, nauštrb mnogim drugim, zaista obogaćujućim radnjama. Mi smo ti, koji puštamo prijateljstva da se guše u morima naših obaveza. Koji puštamo prijatelje da izvise, radi toga što smo zaboravili šta znači napraviti  napor da se s njima sretnemo. To olakšano susretanje virtuelnog prostora nam je oduzelo volju da se trudimo. Mi smo ti, koji kada putujemo stavimo slušalice u uši, kojima je sloboda ličnog odabira ponudila tu mogućnost da ne moramo više kontaktirati sa ljudima oko sebe.

Nije nam Facebook uništio brak, mi smo. Nije nam Facebook uništio prijateljstva, mi smo.
U moru mogućnosti, mi smo se utopili. Mi smo se zbunili. Izgubili.
Izgubili od sebe, i od drugih izgubili. MI.

A ja znam za vrijeme...

To vrijeme ističe.

Moje tijelo - moja beba

Žene u trenutku trudnoće, postanu svjesnije svoga tijela. Počinju da shvataju, koliko je bitan način na koji se prema njemu ophode, jer, više u tom tijelu nisu same. To tijelo je sada postalo kolijevka nekog novog života, koji, tek treba da se razvije, i ojača, koje je nedovoljno jako da bi moglo da trpi svo to zanemarivanje prioriteta pružanjem samo ovog najboljeg sebi. Tada se majke, nosioci sjemena novog života, počinju više da brinu i za sebe, pa neke navike, koje im inače štete, tada odbacuju, pa prekidaju -  što sa pušenjem, što sa konzumiranjem alkohola, i počinju, sa unošenjem zdravije hrane, više vitamina, i potpuno drugačije gledaju. Njihovi prioriteti se mjenjaju, a na listu istih dolazi - to malecko zrno ljubavi, koje raste, zdravo izvesti iz utrobe, i pripremati za život koji mu predstoji.

I to mi je divno. Kako u tom trenutku postanu svjesne svojih tijela. Kako u trenutku shvate, da sada za sebe, i sjeme budućeg života, žele samo najbolje. Ili, da bolje formulišem, za sjeme svog života, i za sebe, žele samo najbolje. Tek je njihovo tijelo postalo prioritetom onda kada se u njega uselilo jedno malo tijelo u razvoju, koje zovemo djetetom. I kada to malo tijelo napusti zaštitnu opnu zvano majka, ona će idalje, više vremena posvećivati njegovom tijelu. Očuvanju njegovog zdravlja, pružanju najboljeg njemu, jer, majke to rade. Ona nastavljaju biti ta zaštitna opna svoga djeteta. I šta loše da u tome ima...

Ali jedno ipak želim reći -
drage moje dame, i prije nego se nađete u majčinskoj ulozi, vaše tijelo je bitno. I prije nego ikada postanete sklonište jedne malene dušice koja titra u vama, vi ste sklonište vaše duše. U vama, u onome vidljivom i nevidljivom kod vas je vaša vrijednost, ono što vas određuje, ono što ste vi. Dat vam je tako divan omotač oko duše, a vi pazite, kako se prema njemu ophodite.

Previše se dajete, što bijesu, što stresu, što raznim nepotrebnim otrovima na prethodne dodati, i previše stavljate u drugi plan sebe. Šta znači ako je cijeli svijet dobro, ako vi - vaše oči u svijet nisu dobro? Šta znači ako je cijeli svijet sretan, ako su vaše oči umrljane tugom, vaše ruke zgrčene oko koljena, vaš jecaj jači od vašeg smijeha? Šta znači ako ste usrećili sve ljude, ako sebi niste dali prostora da učinite isto? Šta znači, ako ste se pobrinuli za sve druge, kada je vaše nezadovoljstvo preplavilo?

Ako ste ikada, barem jednom, nakon što ste sve dobro učinili, ipak osjećali nezadovoljstvo sobom, STANITE SADA. OVO JE TRENUTAK VAŠE ODLUKE!

Vrijeme je da date ljubav sebi. Date pažnju sebi. Pogledate u sebe. Pogledate šta je to što biste mogli učiniti za sebe, da se osjećate bolje. Pogledate u sebe, i obgrlite svoje tijelo. Obgrlite svoje divne strane, i svoje nesavršenosti. Sve one imaju razlog. Sve što ste ikada uradili ima.
Sve je to bio dio vašeg puta ka sebi. A ovaj trenutak, to je trenutak kada odlučujete želite li idalje putovati tim istim putem, ili početi utabavati neki novi?

Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?

Kontraprimjer

Jedan kraj ekstrema

Koliko ste se puta, za života, susreli sa ljudima koji mnogo pričaju o sebi?
Koji vam ne dozvoljavaju, da išta sami o njima saznate, da stvorite ikakvu predstavu o njima mimo one koju oni žele da vam naslikaju opisujući se. Koji vam ne dozvoljavaju da im čak postavite pitanje, koji vam tako pričaju, da niti ostavljaju potrebe za pitanja, niti prostora za pitanja. Ukoliko i uspijete upitati, odgovor ostaju formiran u istom tonu, u kojemu je i sva predstava. Njih se ne može dovoditi u pitanje. To su oni, ona priča koju imaju o sebi.

Središte ekstrema

A negdje u središtu tog ekstrema, ljudi koji kažu: "Nemoj ti biti kao ja, ti budi bolji." Koji nam nadugo i naširoko daju savjete o tome kako se trebamo ponašati i šta nije zdravo, čega se trebamo pridržavati, a svaku od navedenih stvari sami ne rade. I onda, dolazi to te, gore citirane rečenice. A riječi, riječi su isprazne, i premalo značenja imaju, onda kada su samo riječi. Kada nemaju djela, iz kojih proizilaze. Drugačije je, kada neko, iskustven sa djelima o kojima priča, predstavlja zbog čega nešto treba ili ne treba raditi, teškoće rađenja toga, ili dobrobiti rađenja istog. Dobijamo vjerodostojnu, srcem dotaknutu priču. Koja će nas potaknuti, ili ukloniti, sa puta namjere rađenja nečega. Potaknuti, oplemenjena primjerom osobe, iz koje isijava želja da nas svojim iskustvom pouči.

Drugi kraj ekstrema

A, na sasvim suprotnom polu, ljudi koji pričaju samo o drugima. Koji dane provode lišavajući se svog života. Skrećući pažnju sa njega. Pričajući o tuđim mukama, o tuđim iskustvima, idalje profiltriranim njihovim sopstvenim, sa naglašenim onim aspektima koji su njima bitni, kroz kojih njih, ipak prepoznajemo. Sa naglašenim onim vrijednostima, koje su njihove. Kroz čije sito prolaze ti drugi ljudi, lišeni potpunosti svoga bivstvovanje, osvijetljenih samo onih dijelova, koji su bitni osobama koje o njima pričaju. 

Ti ljudi, čije me priče sve češće dovedu do zijevanja. U njima nema osjećaja. U njima nema onog iskonskog što budi pažnju. One su samo prepričani, prežvakani versi života, otuđenog podloge, otuđenog suštine. Samo verzije života, viđenog iz jednog ugla, jedne dimenzije. Što je najgore, verzije tuđeg života, viđenja nečeg što možemo samo nagađati. To njihovo zadovoljavanje nagađanjem. Preveliko davanje pažnje onome što smo samo izvukli iz konteksta. O čemu smo samo doznali iz nekih priča, koje su od usta do uha došle do nas, sto puta profiltrirane drugim značenjem, da se više ne zna ni šta ih je nagnalo da nastanu.

Gdje si?

Tri dijela ekstrema, tu iznad. Kako je i to moguće? Tu nema čak ni linije razgraničenja. Samo jedan loš primjer, kontraprimjer, koji se  u drugi pretapa. Što dajem tako? Gdje je pozitivno u svemu tome?

Primjer. Ono što vam ovi ljudi ne daju, ili pak daju. Ono na šta vam ukazuju. 

Svako u vašem životu, je primjer. Ako ništa, primjer toga kako se ne treba raditi. Kontraprimjer.

Onaj od koga toliko toga možemo naučiti, puštajući ga da priča. Slušajući ga, i učeći, šta je to, čime ne treba da se bavimo, što je to, što ne treba da radimo. Ili još bolje, gledajući ga, kako se ponaša - a njegovu priču pokušavati uklopiti u njegovo ponašanje, u njegove vrijednosti. Pokušavati ga spoznati, od njega uzeti onaj dio iskustva, koji nam ne daje. Uzeti, onaj dio vrijednosti, po kojima se ne ponaša, a koje idalje koristi kao filtar da odabere na šta će obratiti pažnju dok priča.

I razmišljati, mnogo razmišljati o sebi samome, koliko smo spremni, biti primjer, ili ipak kontraprimjer.

Cijeni sebe/ cijena sebe

Danima već, kolaju se mojom glavom misli. Kao neki, unutrašnji, osnažujući glas, koji je, iz ogromnog priliva informacija, koje su u čula dolazile svim kanalima, pronašao upravo one koje su mi potrebne da bih, one praznine koje se jave u čovjeku, mogle da popune.

Kolaju se misli, stopljene u jedan beskrajni lanac, kome još ne nezirem kraj, a u kome je svaka karika podjednako bitna, i podjednako presudna za očuvanje one sebe, koju prihvatam i volim, i koja, ohrabrena tim prihvatanjem i ljubavlju, može samo da raste, mnogo iznad granica, koje je sama sebi prethodno postavila.
Jer, kao što se da i čuti, čovjek je omeđen granicama koje sam sebi da.

A moje granice meni samoj, eh, one su za mene bile ograničenje. One su mi onemogućavale rast. Ali, moje granice, naspram drugih, nisu ni izbliza bile slične, bile su umnogome fleksibilnije, i za njih sam, kao isprogramirana, lakše pronalazila načine, da se proširuju, da bi drugima pravila prostor da se ispolje. Ali, dešavao se, istovremeno, dok sam drugima davala slobodu da se ispolje, to, da je ostajalo sve manje prostora za mene tu.
A kako sam sama od sebe uzela prostor, trebalo mi je vremena da ga, samoj sebi oduzetog i vratim.

Kako sam krenula da ga vraćam?
Krenula sam isprva, stidljivo. S molbama da pristupim na ono polje, koje je, bilo oduvijek, pa i tada moje. Tražila sam da vratim sebe sebi, od drugih, jer sam ih pustila da ušetaju i više nego je potrebno, i više nego je i njima trebalo, da bi rasli, u moje polje rasta.
Krenula sam, sa strahom, da će ljudi, kada počnem da uzimam to, što mi i pripada, a što sam sama sebi oduzimala, uvijek skromna, jer sa malo sam mnogo pravila, početi da se odmiču. Da negoduju.
Ali ne. Ljudi te i cijene onoliko koliko im daš. Cijene te onoliko koliko im dozvoliš svojim ponašanjem prema sebi. Jer, ako se sam prema sebi odnosiš s nepoštovanjem, daješ drugima model "Kako se ponašati prema tebi". A kada drugi to rade, to smeta. Na nesreću, upravo zato, jer gledajući svijet kroz svoje oči, vidimo samo onaj dio koji se kroz oči propušta, pa ni ne vidimo da smo sami dali da nam se to radi. Ali, ipak, u nekom trenutku, svako, kada se nauči da cijeni sebe, osjeti ljepotu tog osjećaja, i želi da ga zadržava, u ime svih onih dana kada nije. A svakome to treba. Ta lijepa, iskrena ljubav prema sebi, koja nam i daje snagu da drugima pružamo. Ako ne dajemo sebi ljubav, ona u nama ne može da zaživi. U nama može da zaživi samo ono čemu smo mi, sami u sebi, dali dozvolu da živi.
Zato, krenimo od sebe, kada želimo da volimo. Drugi će itekako da od toga profituju. Jer, kada smo dobri sebi, širimo oko sebe ljubav, koje pogađa sve ljude oko nas.
I onda, ne moramo čekati da se ta ljubav odnekud pojavi. Tako je i sa srećom. Ne trebamo vrijeme da je zaslužimo, jer samo je sebi trebamo pustiti. Samo dajmo sebi dozvolu da je osjetimo, prestanimo sa otuđivanjima od sebe, sa optuživanjima sebe, sa potlačivanjima sebe.

Kada se jednom toga oslobodimo, nećemo morati davati svoj prostor drugima, da bi nas voljeli. Oni će, gledajući nas, naučiti kako se prema nama ponašati, i granice neće niti biti potrebne.

prvi put objavljeno: 24.4.2014. na pozitivne.info

Njena veličanstvenost Riječ

-"Šta ima, kako si?"
-"Ništa, šta ima kod tebe."
-"Ništa vala posebno. Sve po starom."


-"Dođite nam!"
-"Hoćemo, hoćemo, prvom prilikom. Prvi ste nam na listi."

-"Bracaaaa <3 "
-"Ljubi brat najviše."


-"Obožavam je."


Huso: "Hajde svekrva, zagrli snajku, da se slikate".
Namještaju se, priljubljujući se jedna uz drugu, i rastezavši toliki osmjeh, da se, ako se dovoljno dobor načule uši, čulo pucketanje kože, koja se usiljeno razlačila da bi odglumila iskreni osmijeh. Bore oko očiju su se čak toliko silile, da su iscijedile suze iz očiju. A činilo se, da oči od dragosti sjaje. Obje u sebi psuju što trenutak traje. Škljoc nikako da ga prekine. Mišići na licu pulsiraju.

"De školjocni, da se vratim u prirodno stanje" - misle obje negdje u dubini sebe. Jednoj to dolazi do svjesnog dijela, drugoj dolazi do onog dijela koji kontroliše pokrete, pa ruke polaku bivaju klonulije oko njenog pasa.

Obožavala je ono što je od nje napravila. Tu neku prijateljicu o kojoj svima može pričati. O kojoj će svima pričati, jer posjeduje takvo jedno neprocjenjivo bogatstvo koje, eto, svako nema, niti svako zaslužuje. Ona je eto zaslužila. Toliko je dobra. A istu tu će, idealizovanu prijateljicu, redovno zaboravljati. Falit će joj i potreba da upita kako je. Falit će joj i da se upita kako je. Ali, zar je to bitno. Neka svijet zna da si vrijedan bivanja prijateljem jednoj takvoj osobi.

Zvali su se braćom. Slali jedan drugo srca na društvenim mrežama. Naravno, u komentarima. Bitno je ljubav pokazati. Jedan je bio loše, javno, svi se se sažaljevati. "Braca" je pomagao beskrajnim komentarskim savjetima. Isto, da svi vide, brižan je. Sreli su se na ulici. Nisu se prepoznali.

Srele su se nakon dugo vremena. Zajedno su dijelile klupu u srednjoj školi. 4 godine druženja je iza njih. Ali zaista, iza njih. Čini se da nema namjere da se tome više vraća. Ono što je bilo - ostalo je tamo da biva, gdje je nastalo. Kada su napustile školu, napustile su i one dijelove sebe koje je ta škola iz njih izmamila, kao stare kože. Kao tijesne kože. Kao, jednostavno, isfurane kože. Te kože koje su izašle iz mode. Jedna je postala isuviše ozbiljna, a druga isuviše britka. Naoko slično. Eto ih, na ulici. -"Trebamo otići na kafu."
-"Vala baš, otkad se nismo ispričale, poželila sam to."
"I ja sam, nije malo."
Prošlo je 6 mjeseci. Imale su toliko obaveza da se za to vrijeme jedna drugoj nisu ni javile. Šta ćeš, obaveze, nikada ne znaš šta nosi dan, ništa ne možeš planirati.

-"Šta ima?"
Pitam ne zato jer me stvarno interesuje, nego zato da razbijem tišinu koja stoji između nas, a mi se znamo.
Pitam, a ako ćemo iskreno, niti očekujem neki odgovor osim ništa, niti bih znala kako se ponašati da počne zaista pričati o tome. Jedino što smo ikada dijelili je isto vrijeme i isti prostor. Poneki suosjećani pogled, kada treba da nastupi neka provjera znanja, i zajedničko otpunjivanje kada je prošlo. Ponekad smo komentarisali rezultate, a ponekad se stidjeli jedno drugoga kad smo se precjenili.
 -"Nema ništa, šta ima kod tebe?"
Oslijedilo je olakšanje. Sreća pa reče sve te uobičajene riječi. Tako su prijale, slućene od samog postavljanja pitanja.
-"Sve po starom."
Znaš li uopšte šta mi je staro, a ponavlja se? Zanima li te? Zašto me pitaš onda?


Zašto to radimo?
Govorimo isprazne fraze, lišene značenja. Upite šaljemo Kako si? - bez želje da čujemo. Odgovaramo na to kako si "Dobro" i odmah pitanjem. Ne pričamo. Uopšte ne pričamo. Samo rafaliramo usputne riječi, u nadi da one razbiju neugodnost među nama, samo da se čini, da se znamo, da smo se znali, da drugi, koji nas vide, a znaju da se znamo, misle da imamo šta pričati.
Da drugi, koji su nas danima gledali zajedno, misle da smo idalje dobro, i da se družimo. Da drugi, koji nas ne znaju, stvore o nama predstavu da jedni drugima nešto značimo. Da imamo prijatelje. Da imamo koga sresti na ulici. Da imamo nekoga da mu se obratimo za pomoć. Da se možemo osloniti na nekoga. Da će taj neko za nas biti tu.

Dajmo riječima značenje. Dajmo im težinu istine.

Čini mi se da ćemo ili šutjeti, ili sasvim, ALI SASVIM MALO, pričati.