Daj sebi ljubav.

Danas sam sva u mislima, neizostavno, kao i uvijek, kada uđem u neki proces. Opisala sam to kao da imam kišobran, koji se rasprostire nad glavom, ali i pada cijelom dužinom tijela, po meni, oko mene, tako, da ovo što sam ja, zajedno sa mojim mislima pravi cijeli ekosistem.

Često, kao i sada, zaokupljaju me odnosi među ljudima, to je nešto sa čim sam, kao ljudska jedinka, neodvojiva. Često kao i sada, otkrila sam, sama sebi, nešto o tim odnosima, što želim da dalje dajem, da širim, da veličam krzo govor, da bi, kao što sebi, omogućila i drugima da unaprijede ovo što zovemo život, a što ne bi bilo životom bez odnosa sa drugima, koji nas okružuju. Pišem, polazeći od onoga, što mnogi zaboravljaju:

Odnos prema sebi samome.

I to je odnos, da. Mnogo esencijalniji čak od svih drugih odnosa, a opet, uspostavljen na temelju drugih odnosa, tačnije, na temelju odnosa koje drugi imaju sa nama. Naravno, stalno smo izloženi porukama tipa: "Svako je tvorac svoje sudbine", "Ne obaziri se na tuđe mišljenje, to je samo njegova slika", "Bitno je ono što ti misliš o sebi", i ne kažem da to nije tačno, i da to ne bi trebalo da se uzima u obzir. Ali, dok to postoji, dok je potrebno da to sebi govorimo, već je jasno, da je dio introjekata došao do nas. Da su nam ove misli, kontrateža onome što smo u sebe već propustili, i želimo zadržati, da se dalje ne širi, kako bi izgradili onog SEBE, koje će samo sebi davati vrijednost.

Eh, tu smo. Ono JA, koje samo sebi daje vrijednost. U odnosu na druge gradimo mišljenje o sebi, kao što rekoh, slagali se mi sa time ili ne, to je tačno. To "građenje" se dešavalo i prije nego smo bili svjesni da uopšte postojimo MI, kao bića odvojena od drugih, otkako smo uopšte mogli da racionaliziramo i vodimo duge intelektualne rasprave o tome koliko je onoga od drugih dio nas, a koliko smo mi ono što su naši sopstveni odabiri. To "građenje" je trajalo onda, kada smo mi bili u periodu "upijanja", kada smo shvatili postojanje naših čula, kada smo se počeli oslanjati, svjesno, na svijet oko sebe, tražeći kako da utažimo žeđ svojim radoznalostima. Ono se počelo graditi, davno prije nego smo mi mogli shvatiti da se to dešava, i pokrenuti svoju "samoodbranu", i mnogo toga je postalo dijelom nas.

To je prvo od čega i  treba da krenemo. Od onoga o nama, što je dijelom nas, a što mi sami o sebi ne mislimo, nego je to sud nekoga drugoga, ili je to ponašanje nekoga drugoga prema nama poslalo poruku o tome kakvi smo. Razlučujemo šta je naše, a šta ne. I onda, da li se sa onim, što je od drugoga, možemo složiti, i otkuda možemo, gdje nalazimo uporište tim mislima, tim idejama o nama samima, da li uporište uopšte prebiva u nama, ili je pak u nekoj drugoj osobi, koja je nama to (do)dala zato jer ona nije umjela s time da se nosi? 

Razlučujemo, i onda, uzmemo sebi one stvari, za koje nađemo da imaju uporište u nama.

Drugo, što treba da uradimo za tebe, jeste, da budemo za sebe tu. Pod "biti za sebe tu" mislim, osluškivati svijet osjećanja koji živi u nama, osluškivati svijet našim potreba, koja nas pokreću na akciju, često, nečujno, dok smo m zaokupljeni drugim stvarima, i lutamo za dešavanjima oko nas. 

Zastanimo, pitajući se, kako se osjećamo, osluškujmo sebe. Taj glas će na početku biti tanan, skoro nečujan, sve dok ne bude u potpunosti siguran da želimo da ga čujemo, jer je bivao stavljan u stranu. Ali, s vremenom i slušanjem će i on jačati. I bit će brži, i jasniji, nećemo se morati toliko truditi da razaznamo šta je to što u nama živi.

Onda, kada postanemo za sebe tu, kada počnemo da sebe osluškujemo, ponašat ćemo se češće u skladu sa sobom, jer će taj glas biti vodilja šta trebamo dalje, šta nam treba da bi osjetili sav onaj spektar prijatnih osjećanja, i zadovoljnost, smiraj...

Onda, kada smo to zadovoljili, mi možemo da idemo u svijet. Možemo da dajemo drugima bogatstvo, koje je, zato što je čuto, počelo samo da izvire iz nas. Onda, kada smo u dodiru sa sobom samim, neće nam toliko trebati da nam drugi daju ono što i sami sebi možemo da damo, neće nam toliko trebati da nam drugi daju takt u kome ćemo mi rasti. Tada počinjemo da dobijamo na vrijednosti, jer, onda počinjemo sami sebi da je dajemo.

Potpuno naš svijet poznatosti

Sve je bilo obojeno nama.
Sva mjesta, koja do tada nisu privlačila pažnju, sada su bila obojena našim zajedničkim sjećanjima.
Te bezznačajne klupe, ti uhodani putevi,
sve je to bivalo opečaćeno nama,
i kada god sam tuda prolazila, zajedno su samnom, išle su i slike,
išle i uspomene pune topline,
išle i boje, miris, i načini na koji smo se smijali,
išli smo MI.

I kada sam išla sama, nikada nisam osjećala samoću,
jer nas dvoje smo opečatili oko sebe svijet.

U sve što smo dotakli, donijeli smo sebe.
I hodala sam, otada, potpuno našim svijetom poznatosti.

Drugačiji

Obojenost sobom

Zaista je zadivljujuće koliko smo mi ustvari obojeni sobom.
Koliko je, ma koliko nekada nismo ni svjesni, svijet oko nas filtriran našim sopstvenim očima do tolike mjere da, iako da gledamo otuđenog od sebe, on je isuviše naš.

I to ne ovisi od toga kakav stav u odnosu na njega imamo, da li ga volimo, ili se radije povlačimo u onaj, zaista svoj svijet, koji sačinjava naša soba, u kojoj smo okruženi stvarima koje su nam poznate, koje smo sami odabrali da nam sačinjavaju naš mali, personalni, sobni kutak. To zaista ne zavisi od toga da li se na njega gnušamo, da li se od njega stresamo, od njega želimo pobjeći ili želimo biti s njega zbrisani. Niti od toga da li uživamo u svemu oko sebe, u svakom živućem stvoru koji nas okružuje, svakom molekulu zraka koji promaršira kroz nosnice, što svakome možemo uputiti osmijeh i ljubav, svakome poželiti dobro i osjećati se svugdje kao da je dom.

Sve mi kreiramo, ipak. I taj jedan, i taj drugi pogled. Sve je to dio našeg odabira, kao što je i dijelom našeg odabira to s kime provodimo vrijeme, u šta trošimo vrijeme, šta puštamo u uho, šta u oko, šta u misao, koji nas stihovi pjesme dotiču, koji nam detalj slike zapadne za oko, na šta nas on podsjeća. Sve, sve oko nas, dodiruje ono suštinsko u nama, i sve ono što primjetimo klizeći kroz sadašnjicu trenutka, o nama nešto govori, o onome u nama, što nas pokreće.

Prema drugima

Kada gledamo u druge, i tada su nam filtri uključeni, čak se ponekad čini da se nikada ni ne gase, a nikada ni ne troše. S vremenom se jedni mjenjaju drugima, kako se mjenjaju i naša nahođenja i vrijednosti.

Neka osoba nam se svidi, jer u njoj prepoznajemo ono što je ima iskonsku bitnost za slaganje sa nama, naravno, ma koliko ona od nas bila različita. Ili, može da nam se desi, da nam se neka osoba svidi, jer smo se zadivili nekom njenom osobinom, i onda, na tu osobinu, poznavajući osobe koje imaju tu jednu osobinu, koju smo kod nje prepoznali, dodajemo druge osobine, koje idu s njom u paru, i od jedne osobine osobe, sklapamo cijeli dijapazon osobina, cijelu stranu spektra tih pozitivnih osobina, i od nje pravimo ideal.

A onda se desi, da ta osoba, ionako vidno obojena nama, ne odreaguje onako kako bi mi od nje očekivali.

Parčad predstave

I puca, na sitnu parčad naša predstava. Kada osoba jednom istupi iz našeg kalupa, u koji smo je smjestili, kalupa satkanog od našim vrijednosti i ubjeđenja, kada njeno ponašanje prestane da se ukapa u naša očekivanja, nastupa razočarenje. Više nismo tako sigurno, u ono što s tom osobom imamo. Ta osoba se ponaša drugačije od onoga kako očekujemo, i mi ulazimo u teren koji nam nije poznat, gledajući je. U nama raste nesigurnost, jer, ne možemo da nadovežemo, ne možemo da predvidimo njen slijedeći potez, a to nam čini strah ključalim. Od tog ključanja straha, mi se tresemo, treperimo, lelujamo se, kao grana na milosti orkana. Sav naš svijet predstava puca. Sav svijet počinje da nas plaši.

Sav svijet, jer, kada se jedna predstava o svijetu koju smo izgradili ruši, padaju zajedno s njom i ostale, kao domine. Mislimo, ako nas je ta osoba mogla tako da se ophodi, da li će se to desiti i još nekada sa drugima. 

Istina je jasna.

Bojimo svijet oko sebe bojama u sebi. Vidimo stvari onakvima kakve su naše potrebe, naše vrijednosti. I druge ljude težimo sa stavljamo u okvire onoga što poznajemo. Istina je, oni na nama ne vide nalijepljene smjernice kako se prema nama ponašati. Mi pravimo te smjernice, kroz odnos s njima. Trebamo im zato dati priliku sa sami kroje svoju sliku u našim očima. Trebamo da donosimo o njima zaključke u suglasju sa onim kako oni sami interpretiraju svoje postupke, a ne kako ih mi vidimo. 

Oni vape:

"Ako sam ja drugačije od tebe, možeš li me voljeti? Ako se ne ponašam u skladu sa tobom, hoćeš li me voljeti manje? Ako želim biti drugo od onoga što od mene želiš, hoćeš li zanemariti da mi je stalo do tebe?"

Poslušajmo.

Odlučih da pišem.

Sve je počelo od zahvalnosti.

Završavam sa samoučenjem nenasilne komunikacije. Zahvalnost. Zahvalnost tako da si, dok se zahvaljuješ svjestan potreba koje su zadovoljene, i da si, dok se zahvaljuješ, svjestan dobrobiti za tvoj život, koje su imale osobe kojima se zahvaljuješ, stvari, koje su sačinjavale dan koji je prošao.

Zahvala. Već jednom sam, dok sam čitala "Tajnu", naišla na tu lekciju. Zahvaljuješ, zato jer želiš to čemu se zahvaljuješ za zadržiš u svom životu, da mu odaš počast, da ga nahraniš, da raste dalje. Da zna da ima mjesto, da ima vrijeme, da ima prostor tvog života, da ga želiš tu. I ono će se ponavljati.

Sve se ponavlja, sa zahvalnošću.

Kao oni događaji koji se stalno ponavljaju, jer idalje nismo utvrdili lekcije, koje su nam nudili. Tako se i moja zahvalnost ponovila. Tako se i meni desilo podsjećanje na zahvalnost. Tako sam, danima, mjesecima, lutala oko pojma "potrebe", da bih, u jednom trenutku shvatila zbog čega, kao što svi u jednom trenutku života shvatimo uzročnost nečega, razložnost nečega, svrhovitost: Ne čujem svoje potrebe, šetajući životom. Šetajući, bezbrižno vođena danom što slijedi. Ne vidim ih, jer šetnja ta kroz život bombarduje čula raznim oblicima, mirisima, osobama, mjestima, vremenima, raspoloženjima, imenima... I prolazim, na sve se osvrćući, poštujući svoje čulo vida, svoja čula, ali ne i onaj glas unutar sebe, koji kaže: Meni treba ... da bi bila sretna. Spokojna. Slobodna. Jaka. 

Sve se nastavlja, drugačije.

Čemu sam zahvalna danas? Osvrćem se sa okončanjem dana. A do tada, drugačije gledam na svijet oko sebe. Kao da su moje oči više otvorene za opažanje svega onog, što je lijepo, a što, kako rekoh, zadovoljava moje potrebe i radi za moju dobrobit, i svega onoga što je vrijedno, i želim zadržati u životu.

I pišem, jer želim, da svima, kao meni, ovaj dan krene drugačije. Da zastanu, i shvate razložnost što su baš danas, baš ovog dana, ponovo pročitali tekst o zahvalnosti.