Često, kao i sada, zaokupljaju me odnosi među ljudima, to je nešto sa čim sam, kao ljudska jedinka, neodvojiva. Često kao i sada, otkrila sam, sama sebi, nešto o tim odnosima, što želim da dalje dajem, da širim, da veličam krzo govor, da bi, kao što sebi, omogućila i drugima da unaprijede ovo što zovemo život, a što ne bi bilo životom bez odnosa sa drugima, koji nas okružuju. Pišem, polazeći od onoga, što mnogi zaboravljaju:
Odnos prema sebi samome.
I to je odnos, da. Mnogo esencijalniji čak od svih drugih odnosa, a opet, uspostavljen na temelju drugih odnosa, tačnije, na temelju odnosa koje drugi imaju sa nama. Naravno, stalno smo izloženi porukama tipa: "Svako je tvorac svoje sudbine", "Ne obaziri se na tuđe mišljenje, to je samo njegova slika", "Bitno je ono što ti misliš o sebi", i ne kažem da to nije tačno, i da to ne bi trebalo da se uzima u obzir. Ali, dok to postoji, dok je potrebno da to sebi govorimo, već je jasno, da je dio introjekata došao do nas. Da su nam ove misli, kontrateža onome što smo u sebe već propustili, i želimo zadržati, da se dalje ne širi, kako bi izgradili onog SEBE, koje će samo sebi davati vrijednost.
Eh, tu smo. Ono JA, koje samo sebi daje vrijednost. U odnosu na druge gradimo mišljenje o sebi, kao što rekoh, slagali se mi sa time ili ne, to je tačno. To "građenje" se dešavalo i prije nego smo bili svjesni da uopšte postojimo MI, kao bića odvojena od drugih, otkako smo uopšte mogli da racionaliziramo i vodimo duge intelektualne rasprave o tome koliko je onoga od drugih dio nas, a koliko smo mi ono što su naši sopstveni odabiri. To "građenje" je trajalo onda, kada smo mi bili u periodu "upijanja", kada smo shvatili postojanje naših čula, kada smo se počeli oslanjati, svjesno, na svijet oko sebe, tražeći kako da utažimo žeđ svojim radoznalostima. Ono se počelo graditi, davno prije nego smo mi mogli shvatiti da se to dešava, i pokrenuti svoju "samoodbranu", i mnogo toga je postalo dijelom nas.
To je prvo od čega i treba da krenemo. Od onoga o nama, što je dijelom nas, a što mi sami o sebi ne mislimo, nego je to sud nekoga drugoga, ili je to ponašanje nekoga drugoga prema nama poslalo poruku o tome kakvi smo. Razlučujemo šta je naše, a šta ne. I onda, da li se sa onim, što je od drugoga, možemo složiti, i otkuda možemo, gdje nalazimo uporište tim mislima, tim idejama o nama samima, da li uporište uopšte prebiva u nama, ili je pak u nekoj drugoj osobi, koja je nama to (do)dala zato jer ona nije umjela s time da se nosi?
Razlučujemo, i onda, uzmemo sebi one stvari, za koje nađemo da imaju uporište u nama.
Drugo, što treba da uradimo za tebe, jeste, da budemo za sebe tu. Pod "biti za sebe tu" mislim, osluškivati svijet osjećanja koji živi u nama, osluškivati svijet našim potreba, koja nas pokreću na akciju, često, nečujno, dok smo m zaokupljeni drugim stvarima, i lutamo za dešavanjima oko nas.
Zastanimo, pitajući se, kako se osjećamo, osluškujmo sebe. Taj glas će na početku biti tanan, skoro nečujan, sve dok ne bude u potpunosti siguran da želimo da ga čujemo, jer je bivao stavljan u stranu. Ali, s vremenom i slušanjem će i on jačati. I bit će brži, i jasniji, nećemo se morati toliko truditi da razaznamo šta je to što u nama živi.
Onda, kada postanemo za sebe tu, kada počnemo da sebe osluškujemo, ponašat ćemo se češće u skladu sa sobom, jer će taj glas biti vodilja šta trebamo dalje, šta nam treba da bi osjetili sav onaj spektar prijatnih osjećanja, i zadovoljnost, smiraj...
Onda, kada smo to zadovoljili, mi možemo da idemo u svijet. Možemo da dajemo drugima bogatstvo, koje je, zato što je čuto, počelo samo da izvire iz nas. Onda, kada smo u dodiru sa sobom samim, neće nam toliko trebati da nam drugi daju ono što i sami sebi možemo da damo, neće nam toliko trebati da nam drugi daju takt u kome ćemo mi rasti. Tada počinjemo da dobijamo na vrijednosti, jer, onda počinjemo sami sebi da je dajemo.
Nema komentara:
Objavi komentar