Sve je počelo od zahvalnosti.
Završavam sa samoučenjem nenasilne komunikacije. Zahvalnost. Zahvalnost tako da si, dok se zahvaljuješ svjestan potreba koje su zadovoljene, i da si, dok se zahvaljuješ, svjestan dobrobiti za tvoj život, koje su imale osobe kojima se zahvaljuješ, stvari, koje su sačinjavale dan koji je prošao.
Zahvala. Već jednom sam, dok sam čitala "Tajnu", naišla na tu lekciju. Zahvaljuješ, zato jer želiš to čemu se zahvaljuješ za zadržiš u svom životu, da mu odaš počast, da ga nahraniš, da raste dalje. Da zna da ima mjesto, da ima vrijeme, da ima prostor tvog života, da ga želiš tu. I ono će se ponavljati.
Sve se ponavlja, sa zahvalnošću.
Kao oni događaji koji se stalno ponavljaju, jer idalje nismo utvrdili lekcije, koje su nam nudili. Tako se i moja zahvalnost ponovila. Tako se i meni desilo podsjećanje na zahvalnost. Tako sam, danima, mjesecima, lutala oko pojma "potrebe", da bih, u jednom trenutku shvatila zbog čega, kao što svi u jednom trenutku života shvatimo uzročnost nečega, razložnost nečega, svrhovitost: Ne čujem svoje potrebe, šetajući životom. Šetajući, bezbrižno vođena danom što slijedi. Ne vidim ih, jer šetnja ta kroz život bombarduje čula raznim oblicima, mirisima, osobama, mjestima, vremenima, raspoloženjima, imenima... I prolazim, na sve se osvrćući, poštujući svoje čulo vida, svoja čula, ali ne i onaj glas unutar sebe, koji kaže: Meni treba ... da bi bila sretna. Spokojna. Slobodna. Jaka.
Sve se nastavlja, drugačije.
Čemu sam zahvalna danas? Osvrćem se sa okončanjem dana. A do tada, drugačije gledam na svijet oko sebe. Kao da su moje oči više otvorene za opažanje svega onog, što je lijepo, a što, kako rekoh, zadovoljava moje potrebe i radi za moju dobrobit, i svega onoga što je vrijedno, i želim zadržati u životu.
I pišem, jer želim, da svima, kao meni, ovaj dan krene drugačije. Da zastanu, i shvate razložnost što su baš danas, baš ovog dana, ponovo pročitali tekst o zahvalnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar