Drugačiji

Obojenost sobom

Zaista je zadivljujuće koliko smo mi ustvari obojeni sobom.
Koliko je, ma koliko nekada nismo ni svjesni, svijet oko nas filtriran našim sopstvenim očima do tolike mjere da, iako da gledamo otuđenog od sebe, on je isuviše naš.

I to ne ovisi od toga kakav stav u odnosu na njega imamo, da li ga volimo, ili se radije povlačimo u onaj, zaista svoj svijet, koji sačinjava naša soba, u kojoj smo okruženi stvarima koje su nam poznate, koje smo sami odabrali da nam sačinjavaju naš mali, personalni, sobni kutak. To zaista ne zavisi od toga da li se na njega gnušamo, da li se od njega stresamo, od njega želimo pobjeći ili želimo biti s njega zbrisani. Niti od toga da li uživamo u svemu oko sebe, u svakom živućem stvoru koji nas okružuje, svakom molekulu zraka koji promaršira kroz nosnice, što svakome možemo uputiti osmijeh i ljubav, svakome poželiti dobro i osjećati se svugdje kao da je dom.

Sve mi kreiramo, ipak. I taj jedan, i taj drugi pogled. Sve je to dio našeg odabira, kao što je i dijelom našeg odabira to s kime provodimo vrijeme, u šta trošimo vrijeme, šta puštamo u uho, šta u oko, šta u misao, koji nas stihovi pjesme dotiču, koji nam detalj slike zapadne za oko, na šta nas on podsjeća. Sve, sve oko nas, dodiruje ono suštinsko u nama, i sve ono što primjetimo klizeći kroz sadašnjicu trenutka, o nama nešto govori, o onome u nama, što nas pokreće.

Prema drugima

Kada gledamo u druge, i tada su nam filtri uključeni, čak se ponekad čini da se nikada ni ne gase, a nikada ni ne troše. S vremenom se jedni mjenjaju drugima, kako se mjenjaju i naša nahođenja i vrijednosti.

Neka osoba nam se svidi, jer u njoj prepoznajemo ono što je ima iskonsku bitnost za slaganje sa nama, naravno, ma koliko ona od nas bila različita. Ili, može da nam se desi, da nam se neka osoba svidi, jer smo se zadivili nekom njenom osobinom, i onda, na tu osobinu, poznavajući osobe koje imaju tu jednu osobinu, koju smo kod nje prepoznali, dodajemo druge osobine, koje idu s njom u paru, i od jedne osobine osobe, sklapamo cijeli dijapazon osobina, cijelu stranu spektra tih pozitivnih osobina, i od nje pravimo ideal.

A onda se desi, da ta osoba, ionako vidno obojena nama, ne odreaguje onako kako bi mi od nje očekivali.

Parčad predstave

I puca, na sitnu parčad naša predstava. Kada osoba jednom istupi iz našeg kalupa, u koji smo je smjestili, kalupa satkanog od našim vrijednosti i ubjeđenja, kada njeno ponašanje prestane da se ukapa u naša očekivanja, nastupa razočarenje. Više nismo tako sigurno, u ono što s tom osobom imamo. Ta osoba se ponaša drugačije od onoga kako očekujemo, i mi ulazimo u teren koji nam nije poznat, gledajući je. U nama raste nesigurnost, jer, ne možemo da nadovežemo, ne možemo da predvidimo njen slijedeći potez, a to nam čini strah ključalim. Od tog ključanja straha, mi se tresemo, treperimo, lelujamo se, kao grana na milosti orkana. Sav naš svijet predstava puca. Sav svijet počinje da nas plaši.

Sav svijet, jer, kada se jedna predstava o svijetu koju smo izgradili ruši, padaju zajedno s njom i ostale, kao domine. Mislimo, ako nas je ta osoba mogla tako da se ophodi, da li će se to desiti i još nekada sa drugima. 

Istina je jasna.

Bojimo svijet oko sebe bojama u sebi. Vidimo stvari onakvima kakve su naše potrebe, naše vrijednosti. I druge ljude težimo sa stavljamo u okvire onoga što poznajemo. Istina je, oni na nama ne vide nalijepljene smjernice kako se prema nama ponašati. Mi pravimo te smjernice, kroz odnos s njima. Trebamo im zato dati priliku sa sami kroje svoju sliku u našim očima. Trebamo da donosimo o njima zaključke u suglasju sa onim kako oni sami interpretiraju svoje postupke, a ne kako ih mi vidimo. 

Oni vape:

"Ako sam ja drugačije od tebe, možeš li me voljeti? Ako se ne ponašam u skladu sa tobom, hoćeš li me voljeti manje? Ako želim biti drugo od onoga što od mene želiš, hoćeš li zanemariti da mi je stalo do tebe?"

Poslušajmo.