Mome zmaju od Bosne

Išla bih, i vrištala
njegova sam,
žena buduća,
majka naše djece iz budućnosti odveć odabranih imena,
suputnica njegovih snova,
suparnica njegovog bola,
saputnica njegovih koraka.

Išla bih svijetom i puštala da vide
kako mi oči sjaje više nego prsten,
kako mi duša pleše da vide,
išla bih i pjevala da sam njegova, njegova.

Biti njegova ljubav moje je prirodno stanje.
I ko da zna, kad ni sama ne znam
od čega sam satkana
da budem tako jaka samim izgovorom tih riječi.

Svoji smo, naši, nas dvoje,
dva srca u istom taktu,
dvije duše kao ogledalo i lik jedna u drugu zagledane.

Njegova sam,
dodirom nježnim,
šapatom blagim
osmijehom koji teži da se na njegove usne prenese.

I idalje,
sasvim svoja, naša sva.