Let's try joining, instead of jointing

Ni ne znam kako bih ovu rečenicu prevela na bosanski, ali ono što želim njome reći, doći će u slijedećim redovima.

Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.

Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:

1. Situacija: 

Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.
Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.

Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.

Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim.  Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.

Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.

2. Situacija

Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe. 

A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. 

I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog. 

I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.

Izvor: eroGAG 

Da li primjetimo lijepe stvari?

Jučer sam vidjela dva dječaka, zagrljena. Poznajem ih. Žive u ulici kroz koju sam često prolazila godinama, i gledala sam ih kako rastu. Blizanci su. Prema mojoj procjeni imaju 8 ili 9 godina. Ne znam im imena, ali želim da podijelim jednu njihovu osobinu, koju, čini mi se, ma kako mi ona prirodna bila, nekada i sama gubim: Primjetiti i radovati se onim lijepim stvarima.

Dan je sparan. Temperatura visoka. Malo prolaznika se šeće ulicom. Još manje njih, u takvim okolnostima drži nekoga u zagrljaju. Njih dvojica, zagrljeni, uzvikuju riječi. "Hladovina" kaže jedan, onda obojica kažu "Juuuuhuuuuuuu". "Sladoled" - "Juhuuuuuuuuuuu". "Vjetar"- "Juuuuuhuuuuuuuu". Ne natječu se ko će prije reći. Natječu se samo ko će glasnije reći: "Juhuuuuuuu". 

To me podsjetilo na to, kako, u jednom sparnom, teškom, vrelom danu, kada nam mozak pulsira, kada se tromo krećemo, i izbjegavamo kretati - postoje stvari koje su lijepe. Ne dopustimo da budemo zaslijepljeni tim teškim uvjetima. Učimo od ova dva drugara, uđimo u svijet lijepih stvari i radujmo im se, radujmo ne štedeći osmijeh,

Korinćanima, 13, Biblija

1. Kad bih jezicima ljudskim i anđeoskim govorio, a ljubavi ne bih imao, mjed sam onda što ječi ili cimbal što zveči.
2. I kad bih dar prorokovanja imao i znao sve tajne i sve znanje, i kad bih svu vjeru imao, tako da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam.
3. I kad bih razdao sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se uzvisim, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne koristi.
4. Ljubav je strpljiva, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se.
5. Nije nedolična, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6. Ne raduje se nad nepravdom, a raduje se s istinom;
7. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
8. Ljubav nikada ne prestaje. A prorokovanja? Prestat će. A jezici? Umuknut će. A znanje? Nestat će. 
9. Jer djelomice spoznajemo i djelomice prorokujemo. 
10. A kad dođe savršeno, nestat će ovo djelomično.  "

Moja vjera

Na drugi dan praznika, koji je postao dijelom moje svakodnevnice, pomalo intimije, jer je moj dragi musliman, osjećam potrebu da pišem, baš danas.

U meni tinja bujica neizrečenog, a punog bola i ljubavi.
Ali baš danas, kako osjećam da tinja ispiracija, osjećam da je vrijeme da pišem. Na današnji dan. Kada sam otpratila moje roditelje, koji su bili i s nama obilježili ovaj praznik. Praznik požrtvovanja radi čistoće tijela i duha. Praznik, kada bi trebali biti najbliži tome da jedni drugima, da svi svima, pružimo ruku i toplu riječ. Praznik, kada su porodice spojene, nakon razdvojenosti omeđene mjesecima, kada rod odsvakuda dolazi na rodnu grudu i posjećuje one koji je idalje održavaju.

Baš danas.

Pišem kao neko, ko prihvata sve ono što je lijepo. Nije bitno odakle dolazi, iz koje vjere. Bitno je da dotiče srce i da, univerzalno, kada se pročita, zbližava ljude. Bitno je, da, kada se pročita, potiče da jedni drugima činimo dobro.
Kada bi neko htio da ispita količinu moje umještanosti u vjeru, vjerovatno bi se razočarao, jer nema za šta da se uhvati. Nema, jer moja vjera nije nešto vidljivo. Ne može se mjeriti. Niti posjećujem crkvu, niti mise, niti smatram da bih trebala da o svojim grijesima pričam pred nekim, ko će da im da težinu, koje se lišavam izgovaranjem molitvi, unaprijed napisanim. Ne mislim da postoji unaprijed napisana molitva. Vjerujem da je ono, što moje srce izgovori u trenutku sjedinjavanja sa božanskim u sebi, vrijedno. Jer je iz srca. Iskreno. Lišeno svakog iskrivljavanja. Bog me poznaje. U dušu, u srž. I voli. I Bog nije u crkvi, pa ga tamo ne tražim. On je svugdje. pa i dijelom mene. Dijelom tebe. Dijelom svakoga ko čita ovo. Baš svakoga. Ne postoji u nekome manje, u nekome više. Samo što ga neko manje ili više u sebi vidi. Ili možda nikako ne vidi. Ali on je tu. Njemu ne smeta to neviđenje. On postoji njime neokrznut, utisnut u svakoga od nas.

Zašto ovo danas pišem?
Zato jer sam, kako kažu, u mješanom braku, moj muž je musliman, a ja sam rođena kao katolkinja. Napisala sam rođena kao katolkinja, zato jer sam odgojena u duhu katolične vjeroispovijesti, posjećivala sam crkvu do nekoga perioda u svome životu, obavila mnoge sakramente i Bibliju smatrala svetom knjigom. U nekom trenutku svog života, shvatila sam da mi ne treba posredovanje sa Bogom, da sam u svakom trenutku s njim, i to sam i rekla svešteniku koji me jednom posjetio da me pita zašto me nema na misi. Nije se naljutio. Štoviše, nasmijao se. Nije pokušao da me uvjeri u nešto drugo. Ako bih mogla dati ime osjećaju koji sam vidjela na njegovom licu, mislim da bi bio: zadovoljstvo.

I sada nekada odem u crkvu, i poslušam propovijed i uzmem pouku. Ali to radim i u životu. Ne postoji razlika između onog što čujem u životu i u crkvi. Oboje mi je jednako blisko životu. Ne vagam to, nemam ni potrebe.

Da se vratim. Muž mi je musliman, ja sam... Vjernik za sebe. Ne mislim da bih mogla da se držim slijepo ičega rečenoga, pa kao što rekoh uzimam sve ono divno i stavljam u aktivnu djelatnost u svome životu. I, moj muž, koji također ima svoje poimanje vjere, polako gazi u proučavanje svoje vjere, u sve više slojeva. Ne samo da rutinski obavlja ono što je određeno da radi, nego, dubinski propituje, u svome srcu pronalazi mjesta za pitanja, i uči, i čita. I pušta da na njega njegova vjera djeluje. Da ga mjenja. Da u njemu rađa nešto lijepo, neki mir, koji do tada nije imao.

Ja, ja s ponosom gledam mog muža kako se trudi. Gledam ga kako s radošću u očima dijeli neka nova saznanja, neke stvari koje je pročitao, koje su ga dotakle, ondje, gdje nije imao osjećaja. Dakle, njegov spektar osjećanja se širi. Dobija nijanse. I vidim, on dobija puno na tome, ne samo ja.

Ali, ne pišem vam ja radi toga.
Pišem vam radi zablude koja postoji. Zablude, da, da bi dvije osobe različite vjeroispovijesti živjele skupa - one moraju da ostave svoje vjere po strani. Da se, svaka ponaosob odrekne onog svoga. Da se sporazumno odreknu dubljeg zalaženja u vjeru. Da zadrže slavljenje praznika, i svega onog lijepog što praznici nude - porodičnu harmoničnost, bivanje skupa, zajedništvo, osmijeh, oprost.

Kako bi vjera mogla nas da razdvoji? Ako joj pristupimo. Da li bi vjera mogla da nam naloži da, ja, ili on, ne bi trebali da budemo skupa, jer nismo iste vjere? Zar ne tvrde sve vjere isto, da smo braća i sestre, SVI? Pa kako bi mogao neko da mi bude više ili manje brat? Zar ne govore vjere o NE UBIJ, kada ubiješ jednog čovjeka,ubijaš čitav svijet. Zar ne govore vjere o poštovanju, zar ne govore o poštovanju različitosti i o tome da smo dati različiti kako bi se razumjevali? Zar ne govore vjere o ljubljenju bliženjega svoga kao samoga sebe? Zar ne govore vjere, SVE VJERE o primatu ljubavi?

Ovo što se prije, a i u današnje dane dešava, u ime vjere da se upire prstom u druge,  i kreće u napad na njih verbalno, fizički, puškom i kamenom, dovodi do ove zablude, čiji sam dio. Zato jer pojedinci od vjere prave nešto što nas, ne samo razlikuje, nego i razdvaja. I ako nisam ja dio onih koje nazivaš svojom braćom, ja sam vam kruga tvoje ljubavi. I samim tim, manje sam vrijedna. Ti kod mene vidiš samo to da je moja vjera "loša", da ona propovijeda pogrešno, da ja živim u zabludi... I ja, takva, pogrešna, manje zaslužujem tvoje poštovanje, a kamoli ljubav. Ti bi se samnom raspravljao o tome koja je sveta knjiga ispravna... Ja o tome ne raspravljam. Ono suštinsko je svakoj svetoj knjizi zajedničko - ljubav jednih prema drugima. To je moja vjera. Vjera u ljubav. U prevlast dobrote. U dobro u svakom čovjeku. U davanje prilike svakom čovjeku. U priznanju da svi griješimo, ali da se svi i možemo pokajati i promjeniti. U to da u svemu postoji razlog, i da dobijamo onoliko koliko možemo i podnijeti. U to, da smo svi, braća i sestre i da želim da se prema svakome pojedinačnom tako ponašam, neovisno o toga kako se on prema meni ponaša.

I želim da, na današnji dan, drugi dan Ramazanskog bajrama kažem - vjera ne može nositi zlo. Ako je istinska, može voditi samo dobrome - samo pomirenju, samo praštanju, samo ljubavi. Zato, vjerujmo.

Pismo vanzemaljcu (Dara I) - Marko Šelić

"Dodeliće ti veru. I bićeš te vere.
I ginućeš ako treba za tu veru bezveze.
Objasniće ti da to Bog hoće od tebe
oni što ga gledaju kroz prizmu svoje ćudi bedne.
Ulizuju se njemu isto k’o u firmi šefu:
mole ga, cmizdre i stenju, traže od njega nešto.
Eto ti kako oni shvataju vrhovno dobro:
kao sujetno biće koje želi ulagivanje vešto.
Simbol ljubavi shvataju k’o bolesni ego,
kome treba da ga mravi hvale da mu bude lepo.
Kada tako pojme svetlost, kako tek pojme tamu?
Đavo u redu na birou rada prosi za hranu,
jer suvišan je svetu gde je rat uvek u toku
da ljudi dokažu čiji to bog ima većeg đoku.
Jer, ako ima boga, on je samo jedan.
I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan.
On od tebe jednostavno želi da budeš dobar,
a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba.
Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda.
Jer ovde si to: vera, nacija i boja.
Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije,
a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije:
voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom,
i opet bi im bilo vredno da to plate glavom."

O patnji samo lijepo...

Čitala sam prethodnih dana knjigu Antoni de Mela, "Buđenje". O njoj bih mnogo mogla da napišem, jer, vraćala sam joj se nekoliko puta, nakon što su oči prvi put preletile zadnju stranicu. Ali, kao i obično, pisat ću ono što je mene duboko dotaklo, i pokrenulo nit stvaranja, koje vi vidite kao tekst.

Pisat ću zato o patnji. O njenom postojanju u našem životu, ali i našem podnošenju njenog postojanja. De Melo govori o tome kako ljude treba pustiti da pate, kada uočimo kod njih patnju, jer, u nekom trenutku, kada ona u njima dosegne vrhunac, odlučit će da čvrsto svoj život uzmu u svoje ruke, i s njime urade nešto drugo, drugačije - što će biti u suprotnom smjeru od patnje.

On spominje psihologe, terapeute, pa i prijatelje, koji prisustvuju životu patnje u drugome. Oni, koji pokušavaju biti podrška, koji pokušavaju biti put ili putokaz, da bi se našao put van nje, a koji često gledaju svoje prijatelje, klijente kako idalje, nakon perioda poslaganja prioriteta, i vraćanja na put smiraja, idu nazad u patnju.

I sama sam bila u toj ulozi. Ulozi prijatelja, koji nudi uho i glas, koji nudi optimizam i viziju, koji nudi svoje viđenje, objektivizirano i subjektivizirano, i gleda, kako se osoba koja mi se obrati za pomoć promalja iz svoje čahure patnje. I gleda, nakon nekon perioda, kako se ponovo u nju vraća. Ili, čak, uprkos ustrajnoj odlučnosti da se odupre patnji, ipak krene pravo u njenom pravcu.

Osjećala sam se često izigranom, ispražnjenom, jer sam znala sate i sate provoditi pokušavajući nekome utaknuti barem bljesak osmijeha, barem gram objektivnosti i manjka samokrivice, jer sam davala vrijeme i sebe, svoje uši, svoje oči, zanemarivala svoje želje da bih slušala, gledala, bivala, i opet na kraju, gledala kako osobe koje su rekle da me trebaju, nemaju potrebe niti zamnom, niti za mojom riječju, niti za mojim bodrenjem, ostavljaju ga po strani i vraćaju se svom bolu, iznova, i iznova, da bi se opet, kada ih iscrpi, meni vratili.

Šta muči, uči.

I, nisam znala ništa drugo nego opet biti tu. Slušajući, ali i govoreći, unoseći se u to, zauzimajući stranu osobe uz koju sam, da zna da nije sama... I opet, kada bih je puštala, puštala bih je od sebe, a blizu patnji.

Pitala sam se, zar nije dovoljno uvjerljivo, zar nije očito, zar nije sasvim jasno šta treba da uradi ta neka, taj neki, da je okonča, i uvijek, dobivala odgovor: "Nije!".

Ja sam samo olakšavala patnju, odlagala je, ali ne dokidala. Ja sam joj samo davala uho, kada je ona imala glas, i ona je progovarala meni. I pričala, pričala. beskrajno dugo pričala. A patnji je trebalo da prođe. Trebalo joj je da joj se niko ne obraća osim onoga ko ju je udomio. Potrebno joj je da u potpunosti obuzme život osobe čiji je sastavni dio, i na koncu, kada ne bude ništa osim nje dijelom osobe, da osoba, čiji je ona dio, sama odluči da je DOSTA! 

Niko od nas sa strane, ne bi trebao da odlučuje kad je dosta, niti da to sugeriše. Ako to i radimo, treba da budemo spremni da budemo pobijeđeni. Jer svako od nas zna, samo on i niko drugi, mjeru svoje patnje, koju može da ponese.

Mi, koliko bi god željeli okončati patnju durgih, moramo njih pustiti da to sami urade, jer jedino oni sami i mogu. Oni znaju šta je uzrokuje. Oni produkuju te misli, koje je hrane, te ideje koje je krijepe, daju joj snagu, koja ih crpi.

Oni su, na kraju krajeva, za nju i dužni. Kada oni odluče da ne žele više da je drže u životu, pustit će je iz života.

Biti tu za sebe, ili kako ljudi kažu, SEBIČNOST

Nije se jednom u mom iskustvu pojavila žena, koja se izborila za svoje vrijeme, i onda, kada ga je napokon sebi uzela, osjećanja je kako u njoj tinja, potom lagano raste, kao neko strano tijelo, koje njeno tijelo obuzima - osjećaj krivice.

A žene, one su, ma koliko im racio dominirao, ipak, osjetljivije na osjećanja. One mogu sve sebi u glavi posložiti savršeno lako, i zbog čega im je bitno to vrijeme za sebe, i koje dobrobiti ono za njih ima i koliko im je potrebno - sve njima bude jasno, ali, taj osjećaj, ta krivica, raste.

Znate, veliki je korak uzeti to svoje vrijeme, doći to toga. Od žene se očekuje, počevši od drugih prijateljica, koje su isto žene, da budu tu, u onim situacijama, u kojima im treba neko za razgovor, da slušaju, budnim uhom, reaguju ažurno, budnom rukom, i drže pažnju, budnim okom. Kada žena odluči, da nekada, to vrijeme u kojemu je očekivana kod jedne prijateljice u "duševnoj patnji", odabere za sebe, da se malo odvoji od bivanja podrške drugoj, a dodvori bivanja podrškom sebi, nastaju prvi milimetri pucanja. Ono što puca je, sa strane osobe koje je odbijena, odnos prijateljstva. A, ono što puva ustvari je Slika koju je druga osoba stvorila o njoj. To valja jasno ograničiti.
Lijep je osjećaj biti tu za nekoga, suosjećati, ali je jednako lijep i biti tu za sebe, osjetiti kad više ne možemo suosjećati. Osjetiti da smo preplavljeni i uzeti isto vrijeme koje smo davali nekome, sebi.
I ljudi to nazvaše sebičnost.
Nazvaše sebičnim brinuti se za sebe. Kao da, brinuti se za sebe, nije jednako potrebno i nije jednako bitno za brigu za druge. Tek onda, kada sam sebi dobra, kada sam sebi dala ono što osjećam u nedostatku, tek onda, mogu da budem raspoložena potpuno, i potpuno budem tu za druge.

Zamislite to ovako. Ja sam sklop puzli. Kada se, kao takva, nekome dajem za oko, bitno je da budem potpuna. Inače će, neko, kao što se ljudima i dešava, primjetiti dijelove koji mi fale. A i ja, ne dajem se potpuno. Dajem se samo onim dijelovima koje imam, oku, koje bi u meni nalazilo potpunost. Zato, trebam vrijeme, da bi se ti dijelovi koji fale, uklopili na mjesto. Da bi se, u koncu, mogla potpuno dati oku. I stojati transparentna, ne ustručavajući se.

Kao što rekoh, slika o ženama jeste, da su one, za razliku od muškaraca, sklonije tome da u društvu jedna druge, govore o problemima, razmatraju riješenja, govore o osjećanjima, poslažu ih na pripadajuća mjesta, na pripadajuće nivoe inteziteta. Kada žena odluči da je vrijeme da se pobrine za sebe, od svih, koji imaju takvu sliku o njoj, dobija negodovanje - otvoreno, ili prikriveno, ili, ako se ne javi negodovanje - ona ga očekuje. I ona se ustvari odmiče od svojih očekivanja od sebe, od svojih uloga, koje ima. Odmiče se iz okalupljenja u koje je stavljena.

I njen glas joj kaže " To je sebično".
Ali, draga, vrati se opet na to,
šta možeš ti drugima da daš, ako nisi već sebi dala. Ako nemaš brižno uho za sebe, osjećaja će da te preplavljuju svakodnevno, i nećeš ni moći da se suočavaš da osjećanjima drugih, koja bi trebala samo da slušaš, a ne upijaš. Osjećanja će dotaći tvoja, i u toj miksturi, prije će se desiti ono što ne bi nikada poželila.
Vrati se na to, da i tebi treba ljubav, istom mjerom u kolikoj treba i drugima. Zašto baš sebi da je ne daš, u istoj mjeri u kojoj drugima daješ svakodnevno. Napuni svoje rezerve. Onda se ljubav prema drugima umnožava.

Budi tu za sebe. Utišaj taj glas krivnje. Njemu nema mjesta. Ima li igdje mjesta za krivnju ondje gdje se dešava ljubav?

Znamo li uzimati?

Kada sam počela biti sebi bliža, počela sam da nazirem jednu stvar o sebi.
Uvijek sam spremna pomoći, ali nikada nisam spremna na to da mi neko pomogne. Šta je utjecalo na oblikovanje mene kao takve, posebna je tema. Njome se nisam jako ni zamarala. Znala sam da moje takvo ponašanje imalo svrhu u vremenu u kojemu je nastalo. Da je služilo meni. I da me, možda danas, dovelo do mjesta na kojemu se nalazim. I na tome sam zahvalna.

Ali, razmišljala sam mnogo o tome što mi se dešava. O tome zašto mi je toliko neneophodno tražiti pomoć. Pa sam se nalazila u situacijama u kojim stojim, s rukama punim papira, koji su na rubu - jedan milimetarih dijeli da se raspu poput lišća, a ja držim u usnama mobitel, a drugom rukom pokušavam da nađem nešto u torbi, i borim se. Ne odustajem od traženja, iako mi papiri sve više klize iz ruku. Uspijevam, jako često, to tako izbalansirati da se to ne desi, pa se ni ne zamaram mišlju da bih mogla, sasvim jednostavno, nekoga zamoliti da mi pomogne.

Sve do trenutku, kada sam shvatila, da nije u pitanju samo to da ne mogu dopustiti nekome da mi pomogne, nego da ne mogu dopustiti da mi uopšte treba pomoć. Da mi uopšte treba da se na nekoga oslonim. Da mi  uopšte iko treba.
Mogla sam, sasvim sama da riješavam sve što se nalazilo pred mojim mogućnostima, i što je bilo najgore, htjela sam sasvim sama. Da li je to bio način dokazivanja moje sposobnosti, samoj sebi, ili je to bio strah od pokazivanja vlastitih grešaka drugima, isto ne znam. Znam ipak jedno.

Kada sam shvatila da moje nemogućnost da primam pomoć nije sama, da ona vuče mnoge druge uskraćenosti za sobom, odlučila sam stati. Imala sam, kako bih nazvali, period inkubacije. Sama.
Sa svojim mislima. U tišini sobe. Gdje je jedini zvuk tiho klizenje hemijske preko papira, i vlastito disanje. A misli, misli su se slijevale, i ispunjavale papir. Bivale uhvaćene. Bivale urojene.

Onda sam se pustila. Počela sam da pomjeram granicu. Kada mi je baš trebalo, tražila sam pomoć. Pa sam je tražila kada mi je tek malo trebala. I tražila, na koncu, kada mi uopšte nije trebala. Puštala sam sebi da se oslonim na ljude. I spoznala sam jedno, ne samo u sebi, na mnogim drugim mjestima, i od mnogih ljudi, od kojih to nisam mogla ni pretpostaviti - imala sam oslonac. Dobila sam ogromno bogatstvo dajući svom egu, koji je žudio za samodokazivanjem, klupu, kakvu daju igračima zamjene u fudbalu. Znaju da u svakom trenutku mogu zaigrati, spremni su, ali, nisu prva opcija.
I uzimala sam, od ljudi, sve što su mi nudili.Ponekad je to bila naranča, ponekad osmijeh. Od potpunih stranaca. I saznavala o sebi, o drugima.

Koliko je nama ljudima teško nešto uzeti, a ne ponuditi nešto zauzvat. Koliko nam je teško nešto uzeti  i primiti na znanje da smo to dobili, zato što smo zaslužili, zašto što smo divni, i uživati u tome. Biti blagoslovljeni tuđim davanjem. Ne žuriti po svaku cijenu ponuditi nešto nazad.

Vidite li sebe u ovome što govorim?
Ne morate odgovoriti. Uzimite. Pustite da ljudi tu budu za vas, koliko ste vi za njih. I više. Nema ništa loše u uzimati ono što je ponuđeno, zauzvrat osjećajući samo zahvalnost. Nema ništa loše u tome, kada neko kaže "Hvala", reći: "Molim" umjesto "Nema na čemu." - i uzeti dar zahvalnosti koji nam je neko poklonio, ne odgurnuti ga, ne otpisati svoje zasluge onim - Nema na čemu.

Uzmite te divne darove koje vam nudi život. Ako do sada niste do znali, baš ovaj trenutak je pravi, da počnete.

Prirodnost rađanja

Već godinu dana, u mom novom domu žive dvije mačke. Došle su tu i prije nego sam se ja uselila, i počele u taj dom unositi radost, svakim danom u koji smo zajedno kročili: načinom na koji traže svoja prava, na koji jedu, spavaju. Neke momente sam uspjela  ovjekovječiti aparatom, a u nekima sam samo bila tu, prisustvovala, i bila beskrajno zahvalna na stalnom izvoru radosti. Navikli su se na mene i na mog muža, kao da smo im roditelji. Od svog drugog mjeseca su s nama, pa na neki način to i jesmo. S nama su se socijalizovali, i toliko su se na nas svikli, da im druge mačke, niti životinje nisu uopšte zanimljive. Prilaze samo onim ljudima s kojima smo mi u društvu, i samo kada su ti ljudi "na našem teritoriju". Nisu nametljive, jako su umiljate, i ako se to za mačku može reći, jako dobro odgojene. Kada žele napolje, ljubazno pozovu, čekajući na vratima, isto je i kada žele unutra.

Pomno smo pratili njihov razvoj, baveći se i literaturom. Pratili smo u kojem su periodu života, kada prelaze u tinejdžerstvo, kada će biti zrele za potomstvo. Otpraćali smo ih u noćne avanture, i budili se kada bi nam, nonšalantno, zamnjaukali pred vratima prije rađanja dana. Kada smo dijelili krevet, spavali su uvijek na istim pozicijama: Ženska je spavala na muževom boku, a muška preko mojih stopala ili između. Kada su spavali sami, mogućnosti su bile ogromne. Nijednom nisu spavali na isti način. Uvijek su spavali dovoljno smiješno, da nam donesu osmijeh na lice.

Promjena

I onda, jedan dan, primjetila sam kod ženske, Sofi, promjenu. Traživši na internetu značenje te promjene, saznam da je "noseća". Naravno, odmah se prikupljaju informacije o tome koliko to dugo traje, koje su mjere predostrožnosti, kako se ponašati za vrijeme trudnoće.

Posmatrala sam je kako joj stomak raste, a ona, budući da mačke ne znaju da su trudne, radi sve one uobičajene radnje, kao i kada nije to bila, npr: Skače sa drveća, sa svih mogućim i nemogućih visina, sasvim bezazleno; spava na stomaku, tuče se sa svojim bratom, Hanzom... Posmatrala sam i isčekivala svaku novu promjenu, koja uslijeđuje, kako trudnoća napreduje. Kada je počela da pomnije zagleda po kući, moj muž i ja smo joj, po svim skrovitim mjestima napravili "gnjezda", gdje bi mogla na svijet da donese mačiće. Kada god bi bila na nekom od njih, milovali bi je, da bi je pozitivno uslovili. I njenom bratu, Hanzu, se sviđalo što sada ima puno više mjesta za leći. Ipak, ona bi češće bivala svoja ubičajena mjesta za ljenčarenje - sam rub trosjeda ili dvosjeda. Ili, još draže - knjigu koju bi neko od nas krenuo čitati. Kada ne to, došla bi do nas, i gledala nas sve dok ne bismo ostavili što radimo i krenuli je milovati. 

Ljudi su, poučeni svojim iskustvima sa mačkama, govorili: "Ona će otići i "uraditi to" negdje drugo. Vi nećete ni znati gdje su mačići." Bili smo na sve spremni, ali ono što će uslijediti nismo očekivali.

Rađanje

Tako je bilo i rad kada se trebala "omaciti". Gledala nas je i zvala da hodamo za njom. Kada se smjestila na deku, koju smo joj pripremili, legla je na leđa, i tražila da je mazimo. Njena mala glavica se pomno trljala od naše ruke, tražeći još. Onda, uslijedile su kontrakcije. Kada god bismo pošli ustati, ona nas je glasom opominjala da želi da budemo tu. Tako smo i ostali. Prolazio je drugi sat, kako su počele kontrakcije. Mi smo je i dalje lagano milovali, kako bi ih olakšali, kako je pisalo. Onda, u jednom trenutku, pojavila se malena šapica. Crna, sa sićušnim noktićima. Ona je, iako je pisalo da mačke budu jako glasne, jako hrabro i mirno to podnosila, bez glasa, samo uz poneki tihi mnjauk. Onda, pred nama se, uz veliki trud hrabre mame, pojavilo mače. Potpuno crno i nepomično. Ona je, tako prirodno, počela da ga liže, dok nije s njega skinula svu zaštitnu opnu. Nama je dopustila da mu presječemo pupčanu vrpcu. Nepomičnost se razbijala polaganim pokretima, a onda, primjetili smo da je počelo da diše, po vodici koju je izbacivali iz nosića i pluća. Nešto tako malo i sićušno, odmah je, nakon što je očišćeno, krenulo u borbu za opstanak, i počelo da traži mliječni izvor. Ponoć je već prošla. Mi smo idalje čekali. Ubrzo, uslijedilo je i drugo mače. Mnogo brže je došlo na ovaj svijet. Ali, sa mnogo više strepnje smo ga gledali, dugo mi je zatrebalo dok je pustilo prvi glas. Nakon što je i njega okupala svojim hrabavim jezikom, sve troje smo usnuli. A mi, znavši da smo uradili sve što smo mogli i pripremili sve za njihov boravak tu, usnusmo sretni.

Ležavši, prije usnivanja,  ja sam ostala zadivljenja njom. Načinom na koji se ona nosila sa bolovima, ni ne znajući šta joj se dešava. Načinom na koji je, prirodno, da prirodnije ni ne može, donijela na svijet novi život, i uklopila sam u novonastalu situaciju. Prije ovog iskustva, drugačije sam poimala trudnoću, i mnogo me više bilo strah moje sopstvene. Bolnost iskustva poroda, ali i osjećaj kada imaš svoje dijete na rukama, ta dva osjećaja koji jedan bez drugog ne idu, i jedan drugi olakšavaju, uvijek su mi donosili pomiješana osjećanja. I uvijek pitanje, koliko treba da se od jednog dođe do drugog, koliko truda, koliko snage? Sve ovog trenutka.

Sada porod vidim kao nešto što je prirodno, i dolazi uglavnom samo. Naše tijelo je opskrbljeno mogućnošću da podnese i iznese porod, bez obzira na to koliko mi imali strah. Naše tijelo zna. Ono samo posjeduje mudrost, i s lakoćom, bez našeg razmišljanja, već dolazi do načina.

I nije samo pri porodu ovo slučaj. Nije samo pri porodu ovako. Mnogo je situacija u životu, koje se, sasvim prirodno, slože, upravo onako kako treba.

Divnu me lekciju naučila moja mila mačkica: Pusti se, najbolje stvari dolaze same od sebe.

Djetinjstvo prije useljenja straha

Zaštićenost.

Poželim da sam dijete,
da sjedim bezbrižno u travi,
ne misleći o nahladama -
Koliko sam beskrajnih dana na njima provela
ostajući zdrava.

Čeznem i za tim danima
prvih koraka,
kada sam uz spoticanja ustajala sa lakoćom,
nošena samo željom.
I za trkom dječijim žalim,
da bi izgrebanu ruke trave liječe
prve koje, po ljepoti, zgrabim.

Poželim isto radoznalo tragati,
zanimati se uvijek za novo nešto
i nemati ograničenja u učenju
samonametnutih, strahom utisnutih.

Poželim šumom šetati ne bojeći se krpelja
niti zmija,
niti svih tih opasnih skrivenih prilika,
koje su tako rijetke,
a ipak nas njime plaše,
a mi ne znamo straha još.

I poželim
glasno se smijati,
ne mareći što nemam zubi,
kao u doba kad su mi mliječnjaci ispadali.
Svi smo bili nasmijani krezubi,
i nismo mi primjećivali šta nemamo.

Kako me samo mami
hodati bez čarapa
po nakupinama vode,
i kvasiti svijet oko sebe
snagom  radosti kojom poskačem
Ne misliti o bolestima
koje dolaze "s nogu".

Fali mi sakupljanje lišća u jesen
umjesto salaveta,
ne naći nijednu istu,
i stalno prilikom razmjene
vagati ljepotu.
Puhati maslačke
nemajući na umu
da mi neki djelić može uletiti u ust,
i zagrcnuti da se mogu,
ugušiti u konačnici - kažu.

I kiše mi fale,
tople,
otuđene od straha od upala  možda
i svakojakih uzroka smrti.

Kiše, koje me čine jedinstvenom s prirodom,
okružujući me sa svih strana.

Najviše od svega mi fali
nerazmišljanje od rastancima,
ponašanje kao da ih nema.

Citat Viktora Frankl-a

Fotografija: Maja Husarić

Biti tu za sebe

Od jutros sam zaronjena u sebe. Potpuno.
Sva u dodiru sa sobom, sa životnim vrelom koji u meni tinja. I zato, osjećala sam odgovornost u ovom danu, u kojem već jesam i imam vremena za takvo stanje, da sebi pružim najbolji mogući tretman, osjećajući da će sve što mi se danas desiti zaista "popiti vode" i proklijati.

Ne znam imaš li ti te dane, možeš li ih prepoznati kada se dese, i ja sam tek od skora razvila takvu vrstu senzibiliteta, ali ako je tvoj odgovor potvrdan, želim da ti ponudim nešto do čega sam danas, u ovom danu, tako plodnom za bivanje dobrom sebi, došla.

Sasvim slučajno, ili, ko zna, iz nekog ugla možda sasvim namjerno, naiđoh danas na tekst i video Rick Hanson-a. doktora neuropsihologije. I neke njegove riječi mi probudiše interes da tražim o tome više, dok taj interes ne pretvorih u divan poklon sebi koji nudim i vama, ako si, kao ja danas, otvoren(a) za nešto divno što ti nudi.

U svom govoru za TEDx on govori o tome kako mi ljudi funkcionišemo na taj način da u moru dobrih, loših i neutralnih vijesti i događaja, tendiramo da zadržavamo u pamćenju one loše. Razlog tome je zaostatak iz početaka ljudske populacije, kada je bilo bitno zapamtiti negativne stvari, kako bismo sačuvali vlastitu egzistenciju. Bilo je bitno zapamtiti ono što nam škodi, kako bismo to izbjegavali.

I tako ostade i do današnjeg dana.

Ali nije sve tako crno. Uprkos toj predispoziciji, mi istovremeno imamo način da na to djelujemo. Izmjenom načina na koji posmatramo stvari oko nas. Često sam se doticala toga u tekstovima, i uvijek me dodatno ohrabri imati i neku naučno potvrdu mogućnosti da čovjek ima moć svoj život učiniti životom opskrbljenim zahvalnošću i pozitivnim emocijama. Svaki čovjek. Pa tako i ja i ti. I svi oko nas.
On naime govori o načinu na koji možemo u svoj život uvesti pozitivne emocije, i samim tim uvođenjem, promjeniti neurološke puteve našeg mozga, tako da, svaki slijedeći put kada poželimo, lakše možemo pristupiti pozitivnom načinu razmišljanja, a ono onda, nakon nekog vremena postaje naš automatski način razmišljanja. Jako se moćno osjećam znajući da je u mojim rukama ispisivanje puteva kojim će moje misli da teku. Kao student, naslušala sam se i previše priča o predodređenosti, koja se ne može lako ispraviti.

I on dr. Hanson naglašava, a meni to bješe bitno, a možda će i tebi, da ove promjene koje u sebi načinimo, neće promjeniti sve negativno što se oko nas dešava, ali će stvoriti veću mogućnost da se sa tim negativnim bolje nosimo, i njime lakše ovladavamo. Da budemo optimističniji u trenucima kada se s njima hvatamo ukoštac.

Zato, baš tebi koja/i čitaš, dajem moć koju sam osjetila na sebi, već danas, da i ti, već od danas počneš da ponovo ispisuješ priču svog života ispočetka.
Danas kada si otvoren(a) za novo, za bolje novo, budi tu za sebe. Uzmi sebi taj trenutak i počni sa ovom vježbom, koju dr. Hansen nudi, a koju ću sažeti u male korake:

1. Daj sebi suosjećajnost koju bi dala/o svakom malom djetetu, u rastu, pusti da te ta saosjećajnost, to razumjevanje svega što jesi, i što si bila/o ispuni
2.Daj sebi brižnost i ljubav, za sve pretrpljene bolove, patnju,  teške uvjete, koje si, ipak pobijedio/la i iz njih izašla. Osjeti kako te preplavljuje ta ljubav...
3. Budi tu za sebe. Stopi se sa osjećajem bivanja tu za sebe. Imanja podrške. Razumjevanja. Ljubavi. Oslonca.

Sada imaš ovaj trenutak za sebe, razmisli o smjeru u kojem ide tvoj život, od ovog trenutku, kada si potpuno tu za sebe?

I onda, samo ga pusti da tim smjerom ide.

Vuk dlaku mjenja, da li i ćud?

Jedan od načina na koji dijelim ljude je:

1. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi mjenjaju.
2. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi ne mjenjaju.

Obje od ove dvije vrste ljudi imaju svoje pretpostavke. Imaju svoje iskustva, svoje poslovice, koje koriste. Znam mnogo poslovica koje govore u prilog nepromjenjivosti čovjeka. 

"Vuk dlaku mjenja, ali ne i ćud." "Cuko je cuko - i jučer, i danas, samo stariji." U svima je poenta ista, ljudi su isti, i cijelom toku vremena. Vrijeme teče, čovjek je stabilan.

Mislim da je ljudima lako misliti tako. Lako, jer znaš danas kako se sutra prema nekome odnositi. Znaš kako će se on prema tebi odnositi. Već si uhodan u tome. Ne moraš svaki puta razmišljati o tome kako se postaviti. Koje riječi koristiti, na koji način. Već je sve poznato, i ide spontano.

To je, da tako kažemo olakšica u mišljenju  koju koristimo. Inače bi nam misli bile krcate mogućnostima. Načinima. U svakom trenutku kada bismo sreli jednu te istu osobu, morali bismo da je uklapamo u neku novu puzzlu, koja čak nije počela da se formira. Koja je tek zbroj komadića različitih oblika, na jednoj gomili.

A s druge strane, postoje ljudi, koji misle da se ljudi mjenjaju. U glavi im nije zbrka. Oni žive danas. Oni žive sada. Oni se ponašaju naspram ovoga što je sada, i što je tu. 

Ljudi se mjenjaju. Kako dijete, kada se tek rodi, usvaja pojmove, načine, ispunjava želje, zahtjeve, i kroz to se mijenja, formira se u nekom smjeru, isto tako, osoba, kroz život, kroz ono što joj se dešava, može ostati dosljedna nekim ustaljenim načina ponašanja, ili može, istupiti iz njih, shvativši - da njoj više ne odgovaraju.

Opet, lijepo je misliti, da će nas neko vječno voljeti, da će uvijek biti naš prijatelj, naša vječna podrška - i svaki put, kada se opečemo, iznenadimo se, povučemo se - RAZOČARAMO SE. I onda to razočarenje, opet, prenosimo na sve slijedeće ljude koji su oko nas, na sve nove ljude koje će tek doći nama - i otvaramo jedan te isti krug - svi su ljudi isti. Nema promene. Nema razlike među njima. Kao što smo mislili, da nema promjene, nema razlike među osobom koja je bila jučer naš partner, i danas naš partner. A razlika postoji.

Kroz naše iskustvo, mi smo se mjenjali. Stvari koje su pobudile naša osjećanja, usjekle su nove puteve u nama. Bogatile su nas. Davale nam nove vidike. Nova iskustva su nas dopunjavala. Dodatno klesala. Osnaživala. Ili nas, ipak, vraćala na neka stara. Ali, mjenjali smo se.

Možda ne vidno svana, ali unutra da. I kada pogledamo nazad, nismo ista osoba kakva smo bili prije 10 godina. A možda već sutra nećemo biti ista osoba koja smo danas. Možda već sutra upoznamo nekoga, čiji će vidici, u sudaru sa našima, proširiti i naše. Možda upoznamo nekoga, s kim ćemo pokazati one dijelove sebe, za koje nismo znali ni da postoje. Možda vidimo nekoga, ko je izvan svega nama poznatog - ko nas oduševi načinom na koji bivstvuje. 

Sutra već, neću biti ni blizu ovoj danas, ali ni onoj koja sam bila jučer.

Ali, kako znam da mogu da se mjenjam, možda ću baš sutra biti bolja verzija sebe. Možda i najbolja.

Rene Magritte

Priča o krivici i kako je ona zamjenila odgovornost

Zamislite situaciju:

Dijete je htjelo da pomogne majci da spremi stol za ručak. Da se ono ne bi spržilo prenošenjem idalje vrelih posuda, dala mu je zadatak da ono ponese suđe. Objasnila mu je način na koji će ponijeti, redoslijed kojim će slagati i onda nastavila da se bavi aranžiranjem svoga dijela posla. Noseći tanjire, na djetetovom putu se našla papuča i ono je zakačilo za nju. Tanjiri su pali i razbili se.

Reakcije

Postoji čitava lepeza načina reagovanja, jednako šarena i raznolika, kao što su i dugine boje. Ali opet, kao i dugine boje, u spektru se odvaja toplo i hladno.

Majka u svakom trenutku može da bira:

da li će joj fokus biti na želji djeteta ili ishodu te želje

da li će biti centrirana na dijete ili na razbijene tanjire,

pa tako, može reagovati na više načina.

Može biti ljuta, i zanemariti želje djeteta da joj pomogne, obrušiti se na njega teškim riječima, galamiti radi razbijenih tanjira. Isto tako, može biti zabirnuta za dijete, da li se njemu nešto desilo, kada je palo, da li se udarilo, da li se prepalo, kako se osjeća, uzevši u obzir njegovu želju i ono što se sa tom željom desilo.

Topla, majčinski obojena reakcija. Hladna, gubitkom opterećena reakcija.

Grubo sam ih odvojila, među njima je čitav spektar prijelaznih boja, prijelaznih afekata, ali poenta je slijedeća - postoji razlika kada posmatramo neki događaj kroz dva pojma : pojam krivice, i pojam odgovornosti.

Krivica

Kada gledamo kroz krivicu, naći ćemo krivca za nešto što se desilo neovisno o našim željama, i na tome ćemo stati. Krivac će ponijeti teret neispunjenja želje, i pored znanja, koje i sam ima, da nije ispunio ono što je od njega traženo, ponijet će i naš bijes, ljutnju, ili neku drugu tešku emociju. Ne samo da žali, jer je njegova dobra volja da pomogne, ili učini nešto za nas, sada u drugom planu, nego se osjeća potpuno ojađeno i snuždeno. I ono što nosi, iz tog događaja, samo je krivica.

Odgovornost

Kada kada nekoj osobi predamo odgovornost za nešto, u slučaju da nešto krene u pogrešnom smjeru, jedna nam je stvar jasna: Ona snosi odgovornost za sebe. Ona je sama odgovorna za svoju motivaciju, za način na koji će izvršiti neku radnju, kao i za rezultat svoga rada. Svjesni smo svega što je toj osobi u tom trenutku podsticaj ili prepreka, ali i toga, da je odgovornost samo na toj osobi, da je to domen, u koji se mi ne trebamo uplitati, osim u situacijama kada procijenimo ili nam osoba da do znanja da ne može sama. 

Odgovornost iznad krivice

Davanjem odgovornosti, učimo nekoga da se nosi s njome, i od nje uzme ono najbolje što može dobiti - samopouzdanje. Upiranjem prsta, reagovanjem u situacijama kada nešto pođe u suprotnosti sa našim željama i ne kada je sve onako kako očekujemo, jedino što osoba dobija od nas jeste teret krivice. A svako od nas ima pravo na pogrešku. I pravo da odredi 

šta će od nje uzeti. Da li će uzeti lekciju koju mu je ona ponudila, i mogućnost da drugi put uradi bolje, ili krivicu, koju bi mu mi ponudili, onda kada se desila. Razmislimo o sebi prvo. Svi smo pravili greške, šta bismo mi uzeli?

Ne bismo li onda trebali to, i drugima dati?

Mogu sama.

Postoje neke ironije života koje mi stalno uzimaju od misli, kojima moje misli svakodnevno hrle. Onda ih se dotaknu, pa ih puste, pa ih danima prežvakavaju, u nadi da će se  svariti, pa ih onda opet vraćaju, poluprobavljene, polunačete - puštaju ih onome čije su. I onda, ispočetka sve.

Neke ironije života, kojima se stalno vraćam, iako me više iscrpljuju, nego što mi daju smiraj, jer ih ne riješavam, niti mogu riješiti. Barem sve ne. Ali srećom, imam glas i slovo.

Kada ih dijelim, osjećam da djelujem. Kada ih dijelim, osjećam da ih se riješavam - da ne muče samo mene, da nalazim one koje isto muče, ili one, koje nimalo ne muče, a trebalo bi. A iz muke, nauka.

Danas želim da se posvetim djeci. Jedan od razloga zbog kojih sam upisala pedagogiju-psihologiju, kada sam jednom mogla da biram, jeste taj da bi mi neke stvari o meni samoj postale jasnije. Kada smo završavali fakultet, znali su nam reći da je to bio pogrešan razlog, a ako ne pogrešan, previše širok, da bi mogao da se ostvari. Nisam sigurna da bih se složila. Čak, sigurna sam da ne bih.

Meni je jako koristilo znanje koje sam dobila na fakultetu, a koje se tiče mene same. Zato jer je to znanje bilo iznutra tražemo. Bila sam jako motivisana da ga nađem. I to jeste bio najzanimljiviji proces učenja - gledanje procesa moje lične promjene.

Jedna od stvari koje su me zanimale, jesu: Otkud moja nesigurnost?

Mogla sam, kada se osvrnem nazad, vidjeti mnoge uspjehe koji su se provlačili svud kroz moj život, i uglavnom vezivali za školovanje. Za lakoću s kojom sam nizala školske uspjehe. Za mene je to bilo nešto tako prirodno. Nisam osjećala veliki pritisak dok sam to radila, sve do fakulteta. Valjda su se na fakultetu, dok sam tako tražila sebe, i povezivala neke stvari o sebi, uklapala neke nove kockice koje su mi falile, i dotakla tu nesigurnost, i ona je počela da uzima svoj danak u mojim uspjesima.

Ali sada sa sigurnošću, posmatrajući ovu današnju djecu, koja su posebno njome pogođena, a da ni sama ne znaju, mogu reći kada se ona rodila. Slušala sam o tome na fakultetu, ali sada, kada sam doživjela toliko mnogo istih slučajeva, znam o njenom nastanku.

Kada su djeca mala, sasvim mala, tek uče hodati, treba im roditeljska potpora, da prohodaju. Da naprave prve korake. Poslije toga, treba im sloboda da se kreću. Treba im povjerenje u njihove korake. Treba im sve, samo ne ono "Past ćeš, udarit ćeš se.". To roditeljima dolazi iz straha, iz potrebe da zaštite svoje dijete, ali su te riječi proročke gotovo, pa se djetetu tako i desi da padne. Bitnije je da budemo tu, i kada dijete padne, da se ne prepadnemo više nego ono, jer će ono u nas gledati, i naspram nas mjeriti jedinicu svoje boli prilikom pada. Kada dijete padne, podignemo ga, provjerimo da li ga nešto boli, ako ne, nastavlja dalje hodati. 

Kada dijete odraste, i ojača, kada već samostalno može obavljati neke zadatke, roditelji često, iz najbolje namjere, u koju ne sumnjam, da ne bi čekali, jer je život brz i traži naše vrijeme i krajnju efikasnost, počnu od malih stvari da "pomažu" djeci: vežu im pertle, hrane ih, kada već mogu i sama, oblače ih, sjeckaju im hranu... Vežu im pertle, da bi brže stigli do odredišta, hrane ih, da bi se brže posvetili svojim zadacima, oblače ih, da ne bi zakasnila... Sve su to lijepe ideje, i bitne stvari. 

Ali jedno se tu propušta: "Mogu sama."

Kada dijete ima poteškoća sa pisanjem zadaće, često postoji nedostatak vremena da se objašnjava, pa roditelji napišu, ili taj zadatak daju braćama ili sestrama. Kada dijetetu ne ide u školi, ima slabe ocjene, zna se desiti, da roditelji alarmiraju, pa pričaju sa nastavnicima, da se to popravi, pa se ocijene poprave, i bez nekog naročitog napora djeteta. Ono je sada tu sa strane, a roditelji, njegovi "Superheroji" će to srediti. I srede, naposljetku. Kada dijete ima potrebu da ne ide u školu, jer mu se ne da, roditelji će mu opravdati časove. Jer, on razumije svoje dijete, i zna za njegove potrebe, i poštuje ih. Kada dijete dobije slabe ocjene, roditelj će to primjetiti, pa će se tome posvetiti. Kada dijete dobije dobre, to će se podrazumjevati, tako i treba da bude. 

Može se raditi na tome šta je to što razlikuje tu okolnost u kojem je dijete dobilo lošu ocjenu, u odnosu na onu kada je dobilo dobru. Šta je tome doprinijelo? Šta mu je pomoglo da dobije dobru ocjenu? Šta mu je godilo u toj situaciji? Šta ga je motivisalo, šta mu je olakšalo?

Ili se može odmah alarmirati.

Zna mi se desiti da gledam kako majke sinova koji su punoljetni idalje za njih pripremaju svu hranu, donose je do stola, pospremaju stolove, slažu odjeću, sređuju sobe, čini mi se, i u školu bi za njih išle da olakšaju, i opet kažem namjere jesu dobre. Žele da svoje dijete ne opterećuju, da im olakšaju. 

A nažalost, samo ih govore - Ti ne možeš, ja ću za tebe, ti ne možeš, ja mogu za tebe. Ni ne znaju one da to govore. Ali da. 

Kasnije se ljute na istu djecu, jer ona sama ne rade ništa. "Ništa se ona ne bi sjetila da prva uradi. Ja cijeli život za nju radim, pa trebam i sada.", "On nikada nije sam uradio zadaću, sve moram ja za njih, pa do kada ovako.", "Ona je umažena. Ali hajde, ima i gore djece, moja je dobra kakvih ima." 

I majke i očevi vode beskrajne sastanke sažaljevajući jedni druge, i nadjačavajući se govoreći čije je dijete gore, i čije je manje uspješno, a dijete to često zna i čuti.

A da li je moglo drugačije?

Samo tovare, na djetetevo nesvjesno "Nisi sposoban, ne možeš", joj dodatnu nesigurnost.

I to je krug koji se ne zatvara.

Meni se nije desilo isto, samo zato što sam sama bila preduzimljiva da se puštam u stvari za koje nisu mislili da mogu raditi. Ima i djece koja su sama radila, bez obzira što se to od njih nije očekivalo, i  ona su izmakla ovome. Barem djelomično. Barem kroz to što su osjetila da ipak mogu.

Iako, nesigurnost postoji. Postoji, jer im roditelji nisu dali da pokažu da mogu. Nisu ih pustili da spontano pokazuju koliko mogu, nego su se za to često morali izboriti. I pogriješiti, pa šta.

Griješiti je sasvim normalno, pogotovo kada s nečime tek počinješ. I popravljati se, normalno je, nakon pogreški. I uspjeti, i moći, sve bolje i bolje, kada uočimo tu malu nit, koju trebamo pojačavati.

Roditelji, djeca mogu. Dajte im da rade koliko mogu. Koliko ona procjenjuju da mogu. Ako griješe, ne rade to s namjerom. Kao i vi, ona idu s namjerom da pomognu. Svako želi da njegovo dijete, u trenutku kada krene da živi samo, bude sposobno za to. 

Pustite im to. Pustite ih, da rade, kada kažu: 

"Mogu sama."

"Dat ti je ovaj život, jer si dovoljno jak(a) da ga živiš"

To je rečenica, koja mi često u trenucima slabosti bude na umu.
Kada već budem iscrpljena od istrajavanja. Od pokušavanja novih. Od neuspjeha.
Rečenica poput ove, uz sebe nosi i novu rečenicu: "Eh, nećeš!".
Svima nam se, ma koliko pozitivno mogli da sagledamo većinu situacija u svome životu, desi trenutak, kada nas, ili neka loše vijest vezana za nama bliske, ili neka situacija za koju nikada ne bismo mogli pretpostaviti da će krenuti u tom smjeru, samo povede nekim drugim tokom misli. A misli su takve, jedna za drugu se lijepe, i bile one lijepe, ili ne tako lijepe, počnu da se umnožavaju i roje.

Kada mi se desi, kada osjetim da sam slaba, kada osjetim da ne mogu dalje, dođe mi ova rečenica, kao poklon. Sreća moja, pa je znam, i još bitnije, već mi je postala dijelom iskustva, pozitivnog iskustva vraćanja na stazu kojom želim ići, i na kojoj osjetim da imam sposobnost da se nosim sa onime što me "spopalo".

Uz tu rečenicu, već se nadovezuju nove, riječi, rečenice, misli, i put ka sreći postaje prohodniji, kakav nije u onim situacijama, kada me, u krajnjem slučaju, bespomoćnost, dohvati. Uz tu rečenicu, dolaze ojačavajuće.

Svako iskustvo koje smo imali, ono je prošlo. I mi smo ga preživjeli. Mi smo iz njega izašli živi, i pred nama je odluka. Da li ćemo, kada se osvrnemo nazad, reći: "Kako sam ja teško iskustvo imala." i zaroniti u njega, pripovijedajući o njemu drugima, ponovo doživljavati iste manifestacije, kao prilikom iskustva, ponovo se ježiti, ponovo plakati, ponovo buditi u sebi sve ono što je prošlo. I živjeti prošlo. Živjeti je tada, u trenutku pričanja.
Ili možemo reći: "Ja sam preživjela." Iz tog iskustva koje je prošlo, znam, da sam bila jača. Da sam sada tu. Da sam ga prošla. I da je ono prošlo mene. Bila sam dovoljno jaka, da se iznad njega izdignem i budem sada tu gdje jesam. Jer ipak, "dat mi je ovaj život, jer sam dovoljno jaka da ga živim."
Idem naprijed. Moje iskustvo, i sama činjenica da sam i sada ovdje, dovoljno o meni govori, kao o jakoj. Zašto ne bi i ostatak života ispunila svojom snagom?

Oči su ogledalo duše

Oči su ogledalo duše.
To ste svi gotovo čuli, štoviše, mnogo puta.
Ali ne na ovakav način. Pod tim se najčešće podrazumjevalo, da, kada neku osobu pogledate u oči, kao čarolijom, možete da uronite u to kakva ona jeste, i procijenite, da li joj ili ne možete povjeriti određene detalje svog života, da li, ili čak i kako joj se možete obratiti, da li će se nasmijati na nešto što tek namjeravate da kažete. Kao da, uvidom u njene oči, postajete njom, i njenim očima gledani, možete procijeniti kako treba da se naspram nje postavite.


Ali to, oči su ogledalo duše, ne mora nužno da ide samo u tom pravcu. U pravcu vas prema osobi u čije ste se oči zagledali. Istovremeno ide iz pravca duše očiju u koje ste se zagledali.
Znate kako kada gledate u jedan te isti objekt, svako od vas primjeti neke različite aspekte jedne te iste stvari.
Nekome se dojmi boja, nekome tekstura, nekome oblik, nekome namjena, nekome samo posmatranje. Možda iz onoga što umijemo da vidimo, progovara naša duša. Možda ona tako upija stvari?

A koliko imamo kontrolu nad tim "gledati"? Koliko pridajemo važnost onome što gledamo?

Koliko lijepih stvari uopšte oko sebe primjetimo? Koliko stvari uopšte primjetimo, zaronjeni u svoje misli i probleme? Koliko sebi dozvolimo da osjetimo, od onoga što nam se osjećaju daje?
Koliko ćemo duše unijeti u ono što radimo? Koliko duše dati u svoja djela?

Ako smo mi, a jesmo, ti, koji kreiramo svijet oko sebe onakvima kakva je naša duša, da li je onda naša odgovornost da nešto poduzmemo, kako vidimo da ništa na nas ne ostavlja traga? Ako smo mi ti koji smo zaduženi da vrt naše duše svojim umilnim cvatom okuplja ljude oko sebe, hraneći ih, ne trebamo li onda mi, osposobiti oči da se napajaju čudesima s kojima se svakodnevno susrećemo? Nismo li onda mi odgovorni, šta u svoj život dopuštamo da uđe?

Mali su to koraci.

Ja sam počela prije par godina. Ne pratim više vijesti. Iskreno, ne zanima me šta se dešava u svijetu, koji nije meni blizak, i u kojem nemam moć da nešto poduzmem. Jedini komadić svijeta koji me zanima, jeste onaj kojim sam, u datom trenutku okružena. Ne želim da prikupljam informacije, koje u mom, svakodnevnom danu, popunjavaju moje kratkoročno pamćenje, ili prelaze u ono, neograničeno dugoročno, a nemaju moć da moj život, na bilo koji način, uljepšaju. Kada čujem za ratove, za poginule, ranjene, one koji trebaju pomoć, šta imam od toga, ako mogu pomoći samo onolikom broju ljudi, koji su mi dostupni. I ne mogu spasiti cijeli svijet. Svaki dio svijeta je dio odgovornosti svijeta koji je u njemu. Ja niti mogu, niti želim nositi odgovornost svijeta.

Ja nosim odgovornost onog svijeta, koji ulazi kroz moje oči. Dajem sebi pravo da biram šta želim gledati, i šta vidjeti. Dajem sebi za pravo birati, čime želim biti okružena.

Birate li vi?

Oči su, ipak, ogledalo duše. Kako kada vas neko spolja gleda, tako i kada vi iznutra spolja gledate.
  Vi ste oni koji odlučuju šta ćete vidjeti, u svijetu, koji se spolja nudi. Šta želite u sebe posaditi, od sjemena koje vas napolju čeka?

Moja, na jednakom rangu kao i pisanje, ljubav

Ferhadija, Banja Luka, u  nastanku

Zrcaljenje

Vremena kada smo isto bile.

Kada sam je upoznala, nisam mogla da dođem do njenog imena, jer ona odavno to nije bila. Ona je bila Depresija. Njene riječi su lagano, ali ne lagodno, silazile niz njene u rozo karminom obojene usne. Njene riječi su bile brižljivo odabrane, ali bojažljivo su tražile put do uha. Ona nije imala ime. Ništa lično, što ju je izdvajalo, jer izdvajati se bilo je teško. Ona je bila ništa više, nego Depresija. Nije mogla da poima sebe izvan nje. Sav svijet joj je bio svijet od kojeg strepi, da je ne prepoznaju, da je ne okarakterišu kao Depresiju. A bila je, samo to. Za sebe je govorila da samo o tome razmišlja, samo o tome priča. Sebe je umotavala u papir pun etiketa. Kada je završila  svoju priču, pomno me je gledala, čekajući da vidi, hoću li joj uzvratiti riječju, ili je i na mene, potpuno ili polovično prešla Depresija. Pratila je moj pogled, i za njega se vezala, htjela je da je doživim. Htjela da je čujem. Htjela da budem tu uz nju, da ne bude sama. Da ne bude sama, sa Depresijom. Sama sa ljudima. Sama.

Govorila sam joj mnogo o njoj, o tome šta sam saznala iz njenih riječi, o tome kako sam nekada slična njoj. Govorila sam joj o tome kako smo svi ponekada slični njoj, obilježeni svojim iskustvima iz kojih ne znamo izaći, kako smo ponekad svi mi sami, u gomili ljudi, koji pričaju pored nas, a ne sa nama. Govorila sam joj kako vidim njen trud, kako vidim njenu hrabrost da se trudi, njenu volju da ipak korača, da traži, da dijeli, iako je za sebe govorila da nema povjerenja.

Govorila, i kao da sam vidjela, da se riječi vraćaju meni. Kao da mi ponovo pune usta. Pune, do trenutka, kada više nisam imala kako da kažem, da je mnogo više, mnogo više od Depresije.

Govorila sam joj - Ti imaš ime. Ti se ne zoveš tako. To je jedna tvoja karakteristika. Karakteristike su prolazne. Ljudi se mjenjaju. Ti si već aktivna u tome da se mjenjaš. Pusti se, čuj ljude koji su oko tebe, čuj da nisi sama. Oni te žele blizu sebe, oni žele tvoje prisustvo.

Ona je rekla - Možeš i ti doći nekada kod mene. Fali mi društvo dok sam u kući. Kuća me usamljuje. Dođi mi, kada možeš. Ja imam povjerenja u tebe.

Gledala je u moje oči, tražila Depresiju, da li me dotakla, dijelom ili polovično. Gledala sam u njene oči, tražila, da li me čula, dijelom ili polovično.

Pričale smo, ona bojažljivo, ja odvažno. Ona tiho, ja snažno, jedna drugoj prenoseći dijelove sebe, pretapajaći ih kroz oči.

Kada sam otišla - ja sam ostala Maja. Ona je, ostala Depresija.

Poklon sreće

Sreća. Taj osjećaj kome nas stalne težnje vuku, a koji percipiramo kao da se izmiče. Sreća, ta divna sreća, koja je čas u nama, a čas se mjenja za neki drugi osjećaj, dalek ili dalji od nje, po prijatnosti. Dolazi nam, potom od nas odlazi, i iznova nam se ponovo vraća - tako nam se čini. I naučimo da živimo s tim ciklusom životnosti koju daje, i koje nas lišava, naučimo da prihvatimo da je život skup stvari koje su lijepe, i koje su manje lijepe, da je to, jednostavno, odlika života. Ponekad manje, ponekad više se potrudimo da ta sreća duže ostane uz nas. Ili, da ta sreća, mnogo više nego uz nas, bude u nama, i da je, kao takvu, kao našu, možemo dijeliti sa onima, koji trenutno nisu u mogućnosti da shvate, da je, kao i mi, također imaju u sebi. Dešavalo mi se da mi ljudi kažu: "Nisam dobro. I ne želim da te smaram svojim negativnim stavom. Dojadilo mi je pričati o tome kako mi je loše.". A ja se pitam, da li možda, ne mora biti tako. Da li ta negativna energija, u susretu sa nekom pozitivnom, može da se ublaži? Da li, možda, zauzvrat, mogu od mene, ili nekoga ko se osjeća bolje, dobiti toliko pozitivne energije, da ona njihova, negativna, počne sama od sebe da otkopnjava, poput snijega, podstaknutog suncem, i pretvara se u neko stanje koje, poput kiše daje život. 

A sreća, njeno prisustvo u nama, samo je naša odluka. Isto kako odlučimo šta ćemo danas obući, isto tako možemo odlučiti čemu ćemo dozvoliti da nas usreći. I koliko ćemo nečemu dozvoliti da nas usreći, prije nego mu oduzmemo onaj dio koji ga dijeli od toga da bude savršeno. Koliko ćemo dati lijepim stvarima koje se dešavaju naše pažnje, i tako ih unijeti, kao poklone, u sebe. Sreća je zaista odabir, kako kažu. Vi možete, u danu koji ni po čemu nije lijep, odlučiti da želite raditi nešto što prevazilazi njegovu ne-tako-lijepu stranu. U danu, u kojemu ste se probudili nervozni, možete stati, i razmisliti - želite li da se nastavi tako? Način na koji vi vidite svijet oko sebe, samo je vaš, i ma koliko imali utjecaja sa strana na taj način gledanja na svijet, on ostaje vaš. Samo je potrebno da ga opet, lišite utjecaja i vratite sebi. 

Jer, ipak, niko nije dužan da nas čini sretnima, osim nas samih. Niti iko može, ako mi sami to sebi ne damo. Ako se susprežemo mislima da ne zaslužujemo sreću, ili da je ona tako kratka, da je suvišno trošiti vrijeme na dosezanje iste...

Niko nije odgovoran za nas same, osim nas samih. Svi drugi već imaju sebe, i za sebe su dužni da se brinu. Drugi imaju svoju sreću, i nju treba sebi da daju. Ponekad, s nama da dijele, ponekad, u nas da pretaču, kada smo mi puni onih ne-tako-prijatnih osjećanja. Ponekad, kada se oni za to odluče. Jer, sreća jeste odluka. 

Odluči se i ti danas. Tvoja sreća je tu, čeka da je sebi pokloniš.