Danas sam odlučila da na svom bloggu, ne pišem samo o sebi i svojim osjećanjima naspram dešavanja u vanjskom svijetu, i refleksijama iz mojih unutrašnjih prostorija duše u kojima se ona oslikavaju, i koja uzburkavaju, nego da se "dam" u prevođenje nekih naučnih tekstova sa engleskog, koji će omogućiti roditeljima sa ovih prostora, ali i mladima sa ovih prostora koji su zainteresovani za lični rast i napredak, i "bacanje pogleda udalj", da premoste tu barijeru koju pravi ponekada jezik pisanja, i zavire malo u tokove psihologije i njoj srodnih nauka, koje su moje lično opredjeljenje. Iako su moji tekstovi i inače oplemenjeni znanjem iz psihologije, i nekim mojim uvidima u ljudsko bivstvovanje, želim da dodam baš i ono objektivno znanje, lišeno mene, iako, naravno, sve želim popratiti i sobom, svojim komentarima i udjelom. Nadam se da će vas se svidjeti. Do čitanja.
Sada krećem sa svojim prvim postom, nakon završetka ovoga. Bit će o puštanju djece da plaču, opravdanosti ili neopravdanosti istog.
Čemu ovo sve?
Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.
Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.
Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se u njemu snalazite.
četvrtak, 31. srpnja 2014.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Popularno...
-
Smajli 😑 Stiže slika sa namjerom da izazove reakciju, možda poveznica na stranice na kojima su smješne slike, možda neka anegdota prijate...
-
Ne mogu da se nadivim dovoljno ljudskoj kreaciji. Naravno malo više onom šta žena jeste, i to ne zato jer sam žena, već radi činjenice da s...
-
"Znam ja nas, jebo ti nas". Često mi naupadnu te riječi, pogotovo u poslijednje vrijeme zadnjih dvadeset dana, koliko sam, uglavno...
Nema komentara:
Objavi komentar