Prije nego riječi počnu da se preljevaju iz mene, iz nutrine, na papir, dešava se jedan dugi proces.
Jedan dugi proces nizanja riječi, u mislima, sklapanja ideja, koje nadolaze iz najrazličitijih izvora, i učenje tih ideja da jedna sa drugom sažive u jedan tekst, u jednu cjelinu, povezanu. Jedan dugi proces nalaženja zajedničkoga svemu što prolazi kroz čula, i kao koncem, obuhvatanje svega toga, nekim light motivom, i nizanjem pod jedan te isti naslov.
A neposredno prije samog utiskivanja na papir, u tijelu se dešavaju senzacije, koje se najbliže mogu porediti trenutku neposredno prije povraćanja. Neka mučnina, koja ipak, miriše na olakšanje i koja sluti na izbacivanje toksina i onoga što je loše iz tijela. Izbacivanje negdje u vanjski svijet, gdje, kao takvo, ljudima na prvu neće uvijek biti privlačno oku, ali će, nakon nekog vremena, ili možda, poneki ljudi, odmah na prvu, moći da razaznaju da je to nekada bilo sve hranjivo, i zdravo onda kada je unošeno u tijelo, kroz čula. Ili, da je to nekada bilo sve zdravo, i sigurno je prebivalo u tijelu, hraneći duh, i onda je postalo otrovano daljnjim unošenjem informacija spoljašnjeg svijeta, pa je, svejedno, moralo da ide napolje.
A kada se, napokon, oslobodim tog pritiska inspiracije, tog pritiska sličnog nagonu na povraćanje, odmaknem se od papira, i odahnem. I uzdahnem, duboko, da dublje ne mogu, da obuhvatim uzdahom svu tu prazninu, koja je nakon izbacivanja uslijedila.
Nema komentara:
Objavi komentar