Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

petak, 18. srpnja 2014.

Kijamet

Slijevaju se informacije u oči, većom brzinom nego može mozak da ih preradi. Pogotovo zato jer su obojene emocijama koje mi se gade, i koje želim istog trena da izbacim iz svog krvotoka, bez uspjeha.

Informacije o poplavama u Bosni, i svim malverzacijama koje su se desile tokom istih, i koje se dešvaju i u trenutku govorenja, zamijenile su informacije o Svjetskom prvenstvu u fudbalu, dokle je ko došao, zašto i malverzacije, i malverzacije. I malverzacije.
Mnoštvo ljudi, sjede za svojim računarima, telefonima, prate pomno i raspravljaju, daju prijedloge, pljuju, hvale, jedni napadaju da drugi brane, jedni opravdavaju, jedni okrivljuju... Priče.
Dani provedeni za internetom, zauzetost kucanjem, kucanjem do zauzimanja stava prema ovom ili onom pitanju. I sve ostane na tome. Na kucanju. Na samo na u eteru lebdećim riječima, koje će sutra neko da pročita i preko njih udari "like". Zato i pišem ovdje, jer znam da će oči vjerno da gledaju u ekran. I naravno, preko ekrana pokreću promjene u društvu. Preko statusa na Facebooku, gdje svi znaju sve, i svako zna svakoga će da se javi novi poredak svijeta. Mjesto gdje su svi upravu, i svi upravljaju svojim komadićem prostora, onako kako žele da se predstave.

Slijevaju se informacije u oči, više nego ih mogu svariti. Kažu: "Hitler nije ubio sve Jevreje da bi svi vidjeli kakvi su", kažu da opet sve njih treba u komore, djeca raspravljaju u ratu, o klanju ovih ili onih, o puškama, o načinima ubijanja... Djeca, koja su se Boga pitaj čega naslušala, i Boga čitaj šta sve do njih ne dopre dok svoje mišljenje o svijetu kreiraju preko interneta i raznih portala na internetu koji će namontirati Bog za šta, na Bog zna šta, i napraviti neku senzacionalnu riječ koja će uzavrele mase dovoljno da potpali, da krenu jedni drugima da vade grkljane. Jedni mrze Druge zato što su pojedinci iz Jednih ili Drugih počinili nešto, i žele da se svete na iste načine na koje im je počinjeno. Jasno je meni da nema oprosta, dok god se ne prizna zločin, dok god se ne čuje kajanje od strane predstavnika onih koji su počinili zločine, ali, zar na isti način da vraćamo? Čujete li vi sebe, dragi ljudi, draga djeco otrovana?

Vjerno čekaju da se pojavi nova informacija koja ide u njihovu korist, da je postave, da mogu da potvrde svoje stavove da su oni koji su u njoj glavni negativci zaista takvi kakvi oni misle, da to sve ne treba da gleda zemaljsku svijetlost, da to sve treba ubiti na ovaj ili onaj način... I svi pojedinci, koji su unutar nekoga naroda su izjednačeni, i sve su to ista govna, to sve treba pobiti, obavezno. I neka, što su jednom, isti neki to mislili za nas, i neka, što je isti način razmišljanja doveo do toga što su pojedinci i pojedinci, grupe i grupe, ogromni brojevi ljudi ginuli iz istog razloga, što se odstranjivalo da se ljudi, i što su pretvarani samo u Ono, o nešto Ono, što ne zaslužuje da živi. Nije vrijedno. Kvari prosjek.

Raspravlja se o životima ljudi kao o brojevima. Koliko je bilo s jedne, koliko s druge strane. Treba izjednačiti. Treba ljudima uzeti opet ono ljudsko što svi imamo. Treba iznegirati da je iko, ko je iz grupe ljudi, koju ne volimo, ikada bio čovjek, i da će to ikada biti, budući da pripada toj grupi. Treba tražiti što više namontiranih vijesti koji će to potvrditi, i koje će dati vjerodostojnost našem razlogu što želimo da ih nema. Nećemo mi biti ništa manje sigurni ako nema njih, jer će biti neki novi Oni, koji će zato što smo Mi Njih, isto tako krenuti Oni na Nas. I tako ukrug. Uvijek ima neko vrijedniji, i neko manje vrijedan, većina će o tome da odluči, i ljudski životi će da gasnu i postaju brojke koje ispisuju historiju. Samo historiju. O toj historiji će se itekako raspravljati, i svako će imati svoje verzije i svoje razloge, koji će za njega biti opravdani, a ljudi...
Nek samo mole Boga, ovog ili onog, da se jednom ne nađu u grupi ljudi, koja će pokrenuti nešto s čime se oni ne slažu, kao pojedinci, jer će, kao pojedinci da budu isto ono što je grupa u cjelini. Jer ako si dio grupe, jednačiš se sa grupom, jer, s kim si takav si, ako si rođen negdje, u nekom okruženju, ne možeš da se razlikuješ od svih... Ne možeš. Svi ste isti.

Muka mi je, od ovolikih informacija, svijeta u kojem živim. Svugdje oko mene ginu ljudi. Ne brojevi. Ne Ovi. Ne Oni. Ljudi!
I nije bitno šta su oni, oni su ljudi, i svaki ljudski život koji se okonča ratom ili mržnjom je izgubljeni ljudski život. Ljudski život koji je pretvoren u ništavilo. Na koncu, u broj.
Protiv sam svakog napada na ljudski život. Ne postoji taj rat za koji sam ja. Nije bitno protiv koga da je. Svaki ljudski život vrijedi podjednako. I molim se da ovaj svijet to jednom uvidi. I da, kada krene da digne na nekoga ruku, tog nekoga može da vidi ko ljudsko biće, jer onda možda ne bi krenuo dalje.  Možda bi onda stao. Kad krene da nečiji život svede na ravnu crtu, razmisli o svome životu, i bitnim stvarima u njemu, o stvarima koje on posjeduje, i koje svako drugo ljudsko biće posjeduje, i koje mu je vrijedno. I da razmisli može li se odreći tih vrijednosti s lakoćom. Ako je odgovor ne, može li onda nekome drugome uraditi isto?

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...