Svetost uloga

Čovjek koji svojoj ženi pomaže u kućanskim poslovima, papučar je. Pa gdje jedno muško na taj način da iskače iz svoje uloge, to je strašno za vidjeti... Muškarac koji se odrekne društva svojih prijatelja, koji više vremena voli provoditi sa svojom ženom? Opet - papučar. Ona mu komanduje. A on poslušan - ko pašče.

Muškarac koji plače na sahrani svog bližnjeg - mlakonja. Vidi ga, ko curica se raspekmezio. Kako ga nije sramota svoje muške djece, fuj, fuj, kakav primjer daje. Pa muškarci ne plaču.

Muškarac koji nije zaboravio godišnjicu svoje veze, svog braka, rođendane svoje djece - ozbiljno iskače iz predstave o muškarstvu. Ne uklapa se u klišee serija i filmova po kojima se treba živjeti. Pa filmovi se snimaju po životima, oni su odraz realnosti - kako se usuđuje?

Na šalteru piše: Prednost imaju majke sa djecom. U redu stoji muškarac sa djetetom. On nema pravo. On je muškarac - zašto da se njemu olakšava, pa on s lakoćom može stojati i držati dijete. Pa sramota je da on ne može. A sramota je i da muškarac drži dijete - pa šta će njemu dijete, do je ženski zadatak. Papučar, pa eto. Ko zna šta mu žena radi, dok on čuva dijete.

Muškarac koji ima problema sa pronalaženjem zaposlenja ne smije pustiti ženu da radi. Pa to je sramota, ljudi moji, muškarac treba da opskrbljuje porodicu - on je sakupljač - žena, ona je odgajač. Ona da radi - šta će joj onda muž, što se udavala? Mogla je raditi prije - sad ne mora, sad će muž - to je njegova uloga.

A kada žena cijepa drva?
Kako nju da nazovemo. Ja nikada nisam čula da se nju ikako zove, nego, kada jednom ona to počne raditi, muškarac se izmiče. Kada vidi šta sve može, pa hajde, pusti je da to radi. Sposobna je, što da ne. On će oprati suđe.

Kako je umro nevirtuelni čovjek?

Nije rijetko čuti: "Facebook uništio brak X.Y.", i da su generalno, društveve mreže pošast koja ruši brakove, izgriza prijateljstva, načinje ljubavi... Ali isto tako, i počinje ljubavi, dovodi do brakova, i učvršćuje spone među ljudima, koji drugačije ne bi imali načina da se čuju...

Nije rijetko čuti, i često zasmeta...
Jer, ja znam vrijeme u kojemu nije bilo istih, pa se opet dešavalo i da se brakovi istroše, da prijateljstke niti budu raspletene, a ljubavi samo zgasnu. To mi je ništa drugo nego prebacivanje krivice na nekoga mimo nas, kao da nismo mi ti, koji smo sudjelovali u tim različitih vrstama veza, nego smo bili u nekom trojnom paktu, u nekom neposrednom odnosu, kojim su internetske društvene mreže poredovale, i doprinosile.

Ja znam da je postojalo vrijeme, kada su ljudi pisali pisma. Kada su ljudi čekali na odgovore danima, ali i dočekivali. Kada su se radovali, što je uspjelo do njih da stigne. A sada, postoji vrijeme, u kojemu komunikaciju koju imamo nadohvat ruke, uzimamo zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. Kada ljude, koji su nam korak udaljeno, pozivamo mobitelom, ili im šaljemo poruke preko društvenih mreža. Ili ipak, ljude s kojima dijelimo prostor, ostavljamo da se bave nečim drugim, dok se mi, s nekim drugim ljudima dopisujemo. Imamo prilike za ljudski kontakt, ali nam ipak draži taj artificijelni. U njemu možemo birati šta želimo biti, i kakvima se predstaviti. U njemu možemo stalno i bez ometanja da uzimamo uloge, i odbacujemo uloge, mjenjamo ih novim. Kao da možemo da izlazimo iz koža u kožu, ostavljajući one prethodne da izlape, dok putpuno ne nestanu.

Tehnologija nije zlo, mi smo ti koji smo to postali.
Mi smo ti, koji bismo mogli koristiti FB i slične društvene mreže da premostimo razdaljinu, ali isto tako, u svakoj situaciji u kojoj bi se našli, premošćavali bi je sami. Mi smo ti, koji smo zamjenili zagrljaje, one mekane, ali i one čvrste, srcima u komentarima. Mi smo ti koji smo pretvorili naše vrijeme u vrijeme provedeno na društvenim mrežama, dok drugima govorimo da nemamo vremena da se nađemo. Mi smo ti, koji dajemo od svog slobodnog vremena vrijeme za virtuelno spajanje sa drugima, nauštrb mnogim drugim, zaista obogaćujućim radnjama. Mi smo ti, koji puštamo prijateljstva da se guše u morima naših obaveza. Koji puštamo prijatelje da izvise, radi toga što smo zaboravili šta znači napraviti  napor da se s njima sretnemo. To olakšano susretanje virtuelnog prostora nam je oduzelo volju da se trudimo. Mi smo ti, koji kada putujemo stavimo slušalice u uši, kojima je sloboda ličnog odabira ponudila tu mogućnost da ne moramo više kontaktirati sa ljudima oko sebe.

Nije nam Facebook uništio brak, mi smo. Nije nam Facebook uništio prijateljstva, mi smo.
U moru mogućnosti, mi smo se utopili. Mi smo se zbunili. Izgubili.
Izgubili od sebe, i od drugih izgubili. MI.

A ja znam za vrijeme...

To vrijeme ističe.

Moje tijelo - moja beba

Žene u trenutku trudnoće, postanu svjesnije svoga tijela. Počinju da shvataju, koliko je bitan način na koji se prema njemu ophode, jer, više u tom tijelu nisu same. To tijelo je sada postalo kolijevka nekog novog života, koji, tek treba da se razvije, i ojača, koje je nedovoljno jako da bi moglo da trpi svo to zanemarivanje prioriteta pružanjem samo ovog najboljeg sebi. Tada se majke, nosioci sjemena novog života, počinju više da brinu i za sebe, pa neke navike, koje im inače štete, tada odbacuju, pa prekidaju -  što sa pušenjem, što sa konzumiranjem alkohola, i počinju, sa unošenjem zdravije hrane, više vitamina, i potpuno drugačije gledaju. Njihovi prioriteti se mjenjaju, a na listu istih dolazi - to malecko zrno ljubavi, koje raste, zdravo izvesti iz utrobe, i pripremati za život koji mu predstoji.

I to mi je divno. Kako u tom trenutku postanu svjesne svojih tijela. Kako u trenutku shvate, da sada za sebe, i sjeme budućeg života, žele samo najbolje. Ili, da bolje formulišem, za sjeme svog života, i za sebe, žele samo najbolje. Tek je njihovo tijelo postalo prioritetom onda kada se u njega uselilo jedno malo tijelo u razvoju, koje zovemo djetetom. I kada to malo tijelo napusti zaštitnu opnu zvano majka, ona će idalje, više vremena posvećivati njegovom tijelu. Očuvanju njegovog zdravlja, pružanju najboljeg njemu, jer, majke to rade. Ona nastavljaju biti ta zaštitna opna svoga djeteta. I šta loše da u tome ima...

Ali jedno ipak želim reći -
drage moje dame, i prije nego se nađete u majčinskoj ulozi, vaše tijelo je bitno. I prije nego ikada postanete sklonište jedne malene dušice koja titra u vama, vi ste sklonište vaše duše. U vama, u onome vidljivom i nevidljivom kod vas je vaša vrijednost, ono što vas određuje, ono što ste vi. Dat vam je tako divan omotač oko duše, a vi pazite, kako se prema njemu ophodite.

Previše se dajete, što bijesu, što stresu, što raznim nepotrebnim otrovima na prethodne dodati, i previše stavljate u drugi plan sebe. Šta znači ako je cijeli svijet dobro, ako vi - vaše oči u svijet nisu dobro? Šta znači ako je cijeli svijet sretan, ako su vaše oči umrljane tugom, vaše ruke zgrčene oko koljena, vaš jecaj jači od vašeg smijeha? Šta znači ako ste usrećili sve ljude, ako sebi niste dali prostora da učinite isto? Šta znači, ako ste se pobrinuli za sve druge, kada je vaše nezadovoljstvo preplavilo?

Ako ste ikada, barem jednom, nakon što ste sve dobro učinili, ipak osjećali nezadovoljstvo sobom, STANITE SADA. OVO JE TRENUTAK VAŠE ODLUKE!

Vrijeme je da date ljubav sebi. Date pažnju sebi. Pogledate u sebe. Pogledate šta je to što biste mogli učiniti za sebe, da se osjećate bolje. Pogledate u sebe, i obgrlite svoje tijelo. Obgrlite svoje divne strane, i svoje nesavršenosti. Sve one imaju razlog. Sve što ste ikada uradili ima.
Sve je to bio dio vašeg puta ka sebi. A ovaj trenutak, to je trenutak kada odlučujete želite li idalje putovati tim istim putem, ili početi utabavati neki novi?

Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?

Kontraprimjer

Jedan kraj ekstrema

Koliko ste se puta, za života, susreli sa ljudima koji mnogo pričaju o sebi?
Koji vam ne dozvoljavaju, da išta sami o njima saznate, da stvorite ikakvu predstavu o njima mimo one koju oni žele da vam naslikaju opisujući se. Koji vam ne dozvoljavaju da im čak postavite pitanje, koji vam tako pričaju, da niti ostavljaju potrebe za pitanja, niti prostora za pitanja. Ukoliko i uspijete upitati, odgovor ostaju formiran u istom tonu, u kojemu je i sva predstava. Njih se ne može dovoditi u pitanje. To su oni, ona priča koju imaju o sebi.

Središte ekstrema

A negdje u središtu tog ekstrema, ljudi koji kažu: "Nemoj ti biti kao ja, ti budi bolji." Koji nam nadugo i naširoko daju savjete o tome kako se trebamo ponašati i šta nije zdravo, čega se trebamo pridržavati, a svaku od navedenih stvari sami ne rade. I onda, dolazi to te, gore citirane rečenice. A riječi, riječi su isprazne, i premalo značenja imaju, onda kada su samo riječi. Kada nemaju djela, iz kojih proizilaze. Drugačije je, kada neko, iskustven sa djelima o kojima priča, predstavlja zbog čega nešto treba ili ne treba raditi, teškoće rađenja toga, ili dobrobiti rađenja istog. Dobijamo vjerodostojnu, srcem dotaknutu priču. Koja će nas potaknuti, ili ukloniti, sa puta namjere rađenja nečega. Potaknuti, oplemenjena primjerom osobe, iz koje isijava želja da nas svojim iskustvom pouči.

Drugi kraj ekstrema

A, na sasvim suprotnom polu, ljudi koji pričaju samo o drugima. Koji dane provode lišavajući se svog života. Skrećući pažnju sa njega. Pričajući o tuđim mukama, o tuđim iskustvima, idalje profiltriranim njihovim sopstvenim, sa naglašenim onim aspektima koji su njima bitni, kroz kojih njih, ipak prepoznajemo. Sa naglašenim onim vrijednostima, koje su njihove. Kroz čije sito prolaze ti drugi ljudi, lišeni potpunosti svoga bivstvovanje, osvijetljenih samo onih dijelova, koji su bitni osobama koje o njima pričaju. 

Ti ljudi, čije me priče sve češće dovedu do zijevanja. U njima nema osjećaja. U njima nema onog iskonskog što budi pažnju. One su samo prepričani, prežvakani versi života, otuđenog podloge, otuđenog suštine. Samo verzije života, viđenog iz jednog ugla, jedne dimenzije. Što je najgore, verzije tuđeg života, viđenja nečeg što možemo samo nagađati. To njihovo zadovoljavanje nagađanjem. Preveliko davanje pažnje onome što smo samo izvukli iz konteksta. O čemu smo samo doznali iz nekih priča, koje su od usta do uha došle do nas, sto puta profiltrirane drugim značenjem, da se više ne zna ni šta ih je nagnalo da nastanu.

Gdje si?

Tri dijela ekstrema, tu iznad. Kako je i to moguće? Tu nema čak ni linije razgraničenja. Samo jedan loš primjer, kontraprimjer, koji se  u drugi pretapa. Što dajem tako? Gdje je pozitivno u svemu tome?

Primjer. Ono što vam ovi ljudi ne daju, ili pak daju. Ono na šta vam ukazuju. 

Svako u vašem životu, je primjer. Ako ništa, primjer toga kako se ne treba raditi. Kontraprimjer.

Onaj od koga toliko toga možemo naučiti, puštajući ga da priča. Slušajući ga, i učeći, šta je to, čime ne treba da se bavimo, što je to, što ne treba da radimo. Ili još bolje, gledajući ga, kako se ponaša - a njegovu priču pokušavati uklopiti u njegovo ponašanje, u njegove vrijednosti. Pokušavati ga spoznati, od njega uzeti onaj dio iskustva, koji nam ne daje. Uzeti, onaj dio vrijednosti, po kojima se ne ponaša, a koje idalje koristi kao filtar da odabere na šta će obratiti pažnju dok priča.

I razmišljati, mnogo razmišljati o sebi samome, koliko smo spremni, biti primjer, ili ipak kontraprimjer.

Cijeni sebe/ cijena sebe

Danima već, kolaju se mojom glavom misli. Kao neki, unutrašnji, osnažujući glas, koji je, iz ogromnog priliva informacija, koje su u čula dolazile svim kanalima, pronašao upravo one koje su mi potrebne da bih, one praznine koje se jave u čovjeku, mogle da popune.

Kolaju se misli, stopljene u jedan beskrajni lanac, kome još ne nezirem kraj, a u kome je svaka karika podjednako bitna, i podjednako presudna za očuvanje one sebe, koju prihvatam i volim, i koja, ohrabrena tim prihvatanjem i ljubavlju, može samo da raste, mnogo iznad granica, koje je sama sebi prethodno postavila.
Jer, kao što se da i čuti, čovjek je omeđen granicama koje sam sebi da.

A moje granice meni samoj, eh, one su za mene bile ograničenje. One su mi onemogućavale rast. Ali, moje granice, naspram drugih, nisu ni izbliza bile slične, bile su umnogome fleksibilnije, i za njih sam, kao isprogramirana, lakše pronalazila načine, da se proširuju, da bi drugima pravila prostor da se ispolje. Ali, dešavao se, istovremeno, dok sam drugima davala slobodu da se ispolje, to, da je ostajalo sve manje prostora za mene tu.
A kako sam sama od sebe uzela prostor, trebalo mi je vremena da ga, samoj sebi oduzetog i vratim.

Kako sam krenula da ga vraćam?
Krenula sam isprva, stidljivo. S molbama da pristupim na ono polje, koje je, bilo oduvijek, pa i tada moje. Tražila sam da vratim sebe sebi, od drugih, jer sam ih pustila da ušetaju i više nego je potrebno, i više nego je i njima trebalo, da bi rasli, u moje polje rasta.
Krenula sam, sa strahom, da će ljudi, kada počnem da uzimam to, što mi i pripada, a što sam sama sebi oduzimala, uvijek skromna, jer sa malo sam mnogo pravila, početi da se odmiču. Da negoduju.
Ali ne. Ljudi te i cijene onoliko koliko im daš. Cijene te onoliko koliko im dozvoliš svojim ponašanjem prema sebi. Jer, ako se sam prema sebi odnosiš s nepoštovanjem, daješ drugima model "Kako se ponašati prema tebi". A kada drugi to rade, to smeta. Na nesreću, upravo zato, jer gledajući svijet kroz svoje oči, vidimo samo onaj dio koji se kroz oči propušta, pa ni ne vidimo da smo sami dali da nam se to radi. Ali, ipak, u nekom trenutku, svako, kada se nauči da cijeni sebe, osjeti ljepotu tog osjećaja, i želi da ga zadržava, u ime svih onih dana kada nije. A svakome to treba. Ta lijepa, iskrena ljubav prema sebi, koja nam i daje snagu da drugima pružamo. Ako ne dajemo sebi ljubav, ona u nama ne može da zaživi. U nama može da zaživi samo ono čemu smo mi, sami u sebi, dali dozvolu da živi.
Zato, krenimo od sebe, kada želimo da volimo. Drugi će itekako da od toga profituju. Jer, kada smo dobri sebi, širimo oko sebe ljubav, koje pogađa sve ljude oko nas.
I onda, ne moramo čekati da se ta ljubav odnekud pojavi. Tako je i sa srećom. Ne trebamo vrijeme da je zaslužimo, jer samo je sebi trebamo pustiti. Samo dajmo sebi dozvolu da je osjetimo, prestanimo sa otuđivanjima od sebe, sa optuživanjima sebe, sa potlačivanjima sebe.

Kada se jednom toga oslobodimo, nećemo morati davati svoj prostor drugima, da bi nas voljeli. Oni će, gledajući nas, naučiti kako se prema nama ponašati, i granice neće niti biti potrebne.

prvi put objavljeno: 24.4.2014. na pozitivne.info

Njena veličanstvenost Riječ

-"Šta ima, kako si?"
-"Ništa, šta ima kod tebe."
-"Ništa vala posebno. Sve po starom."


-"Dođite nam!"
-"Hoćemo, hoćemo, prvom prilikom. Prvi ste nam na listi."

-"Bracaaaa <3 "
-"Ljubi brat najviše."


-"Obožavam je."


Huso: "Hajde svekrva, zagrli snajku, da se slikate".
Namještaju se, priljubljujući se jedna uz drugu, i rastezavši toliki osmjeh, da se, ako se dovoljno dobor načule uši, čulo pucketanje kože, koja se usiljeno razlačila da bi odglumila iskreni osmijeh. Bore oko očiju su se čak toliko silile, da su iscijedile suze iz očiju. A činilo se, da oči od dragosti sjaje. Obje u sebi psuju što trenutak traje. Škljoc nikako da ga prekine. Mišići na licu pulsiraju.

"De školjocni, da se vratim u prirodno stanje" - misle obje negdje u dubini sebe. Jednoj to dolazi do svjesnog dijela, drugoj dolazi do onog dijela koji kontroliše pokrete, pa ruke polaku bivaju klonulije oko njenog pasa.

Obožavala je ono što je od nje napravila. Tu neku prijateljicu o kojoj svima može pričati. O kojoj će svima pričati, jer posjeduje takvo jedno neprocjenjivo bogatstvo koje, eto, svako nema, niti svako zaslužuje. Ona je eto zaslužila. Toliko je dobra. A istu tu će, idealizovanu prijateljicu, redovno zaboravljati. Falit će joj i potreba da upita kako je. Falit će joj i da se upita kako je. Ali, zar je to bitno. Neka svijet zna da si vrijedan bivanja prijateljem jednoj takvoj osobi.

Zvali su se braćom. Slali jedan drugo srca na društvenim mrežama. Naravno, u komentarima. Bitno je ljubav pokazati. Jedan je bio loše, javno, svi se se sažaljevati. "Braca" je pomagao beskrajnim komentarskim savjetima. Isto, da svi vide, brižan je. Sreli su se na ulici. Nisu se prepoznali.

Srele su se nakon dugo vremena. Zajedno su dijelile klupu u srednjoj školi. 4 godine druženja je iza njih. Ali zaista, iza njih. Čini se da nema namjere da se tome više vraća. Ono što je bilo - ostalo je tamo da biva, gdje je nastalo. Kada su napustile školu, napustile su i one dijelove sebe koje je ta škola iz njih izmamila, kao stare kože. Kao tijesne kože. Kao, jednostavno, isfurane kože. Te kože koje su izašle iz mode. Jedna je postala isuviše ozbiljna, a druga isuviše britka. Naoko slično. Eto ih, na ulici. -"Trebamo otići na kafu."
-"Vala baš, otkad se nismo ispričale, poželila sam to."
"I ja sam, nije malo."
Prošlo je 6 mjeseci. Imale su toliko obaveza da se za to vrijeme jedna drugoj nisu ni javile. Šta ćeš, obaveze, nikada ne znaš šta nosi dan, ništa ne možeš planirati.

-"Šta ima?"
Pitam ne zato jer me stvarno interesuje, nego zato da razbijem tišinu koja stoji između nas, a mi se znamo.
Pitam, a ako ćemo iskreno, niti očekujem neki odgovor osim ništa, niti bih znala kako se ponašati da počne zaista pričati o tome. Jedino što smo ikada dijelili je isto vrijeme i isti prostor. Poneki suosjećani pogled, kada treba da nastupi neka provjera znanja, i zajedničko otpunjivanje kada je prošlo. Ponekad smo komentarisali rezultate, a ponekad se stidjeli jedno drugoga kad smo se precjenili.
 -"Nema ništa, šta ima kod tebe?"
Oslijedilo je olakšanje. Sreća pa reče sve te uobičajene riječi. Tako su prijale, slućene od samog postavljanja pitanja.
-"Sve po starom."
Znaš li uopšte šta mi je staro, a ponavlja se? Zanima li te? Zašto me pitaš onda?


Zašto to radimo?
Govorimo isprazne fraze, lišene značenja. Upite šaljemo Kako si? - bez želje da čujemo. Odgovaramo na to kako si "Dobro" i odmah pitanjem. Ne pričamo. Uopšte ne pričamo. Samo rafaliramo usputne riječi, u nadi da one razbiju neugodnost među nama, samo da se čini, da se znamo, da smo se znali, da drugi, koji nas vide, a znaju da se znamo, misle da imamo šta pričati.
Da drugi, koji su nas danima gledali zajedno, misle da smo idalje dobro, i da se družimo. Da drugi, koji nas ne znaju, stvore o nama predstavu da jedni drugima nešto značimo. Da imamo prijatelje. Da imamo koga sresti na ulici. Da imamo nekoga da mu se obratimo za pomoć. Da se možemo osloniti na nekoga. Da će taj neko za nas biti tu.

Dajmo riječima značenje. Dajmo im težinu istine.

Čini mi se da ćemo ili šutjeti, ili sasvim, ALI SASVIM MALO, pričati.

Prelazak na drugu stranu....

Kada gubiš onog koga voliš,
moraš da znaš da si sve dao da ga zadržiš u svom prisustvu, koliko je bilo u tvojoj moći.

Da si probao, svim sredstvima, koja su bila dopuštena, po tvom shvatanju, da što duže ostane tu, u tvojoj blizini.

Da si, do krajnjih granica svojih mogućnosti, iako mučno, dosegao, i uspio kod osobe, koju gubiš, pobuditi barem toliko, pa da i ona, pruži ruku, da je možeš dotaknuti, i na kraju, i povući prema sebi.

Da i ta osoba, uloži, barem jednak napor, da zajedno uspijete doseći jedan te isti cilj.

To nastojanje, drži te u životu i onda kada linija života, koju pokazuje aparat za pokazivanje vitalnih znakova, i puls pumpanja krvi žilama, ne postane ili jednolično ravna, ili potpuno nečujan i neopipljiv.

Bitno je, za tebe, koji nastavljaš, iako lišen svega što ta druga osoba predstavlja za tebe, osim sjećanja, da znaš, da si sve učinio da joj taj boravak u tvojoj blizini, bude takav, da ima šta da ponese, na to mjesto, s kojeg se više neće tebi vratiti. Da znaš, da si sve svoje snage, onoliko koliko si imao, položio u činjenje svakog njenog dana, danom vrijednim življenja. Nekada si mogao mnogo manje nego si sposoban, nekada mnogo više nego si ikada više od sebe očekivao, ali uvijek, koristeći ono najviše od sebe koliko si u datom trenutku mogao dati.

Ono što je ostalo, mogla je da dopuni samo druga osoba, većim udjelom, ipak, jer u njoj se sve zbiva. A onaj ostatak, koji prevazilazi vas oboje, i koji je izvan vaše moći,(a ponekad zajedno s vama djeluje, kada vaša želja prevazilazi snagu razaranja),  on zajedno s vama, čini odluku konačnom.

Presuđuje, nekada beskrajno lišen obzira prema svim naporima, a nekada radosno darežljiv prema njima.

Zato, budi sretan. Dao si sve. Više nisi ni mogao. Svim svojim bićem bio si upravljen toj svrsi. A možda si čak učinio, da taj prelazak na drugu stranu, bude lakši, i da osobu, koju si tamo preveo njegujući je svojom dobrom voljom, učiniš slobodnom sve njene boli.
Budi sretan.
Jer ćeš, u mnogo navrata, osjetiti blagoslov, koji se na tebe spušta, olakšavajući ti ostvarenje tvojim nauma. I ta osoba, kroz njega, s tobom ostaje vječno.

Ja sam Bosna, dio I

Danas je u meni, napokon, procvjetao pupoljak mojih misli, koje su se skupljale, taložile, pravile slojeve i slojeve listova ovog pupoljka Bosna i bijesa, koji raste, raste, zajedno s tim pupoljcima cvijeta, i mora da procvjeta, da ga svi vide, jer svi ga i prave, isto onako kako prave ovu ljubav, ovu ljubav, onako kako dijete može voljeti samo majku, a majka je jedna, a i ta jedna majka, ima svoju majku, a sve zajedno imaju jednu zajedničku majku, a ona je Bosna, majka svih mojih majki.

Pišem, jer taj pupoljak, taj ljiljan bijesa i ljubavi, u meni raste, gledajući oko sebe, i slušajući sve te priče, gledajući sve te priče, gledajući sve te naslove, sve te hajke, sva ta bježanja, sva ta skrivanja, sva ta odvajanja, sve te suze...

Danas je prvi dan da pišem, da počinjem da rastvaram taj cvijet, i odmah, prvi dan, molim sve one, koji će se naći uvrijeđenim na bilo koju riječ, da ostave svoj komentar. Jer ovo što ću reći znam da neće svi naći za lijepo, ali će svi naći za osjećajno. Jer ja sam Bosna, dušom i tijelom, Bosna je moj krvotok, Bosna je moje srce, Bosna je moj um, i moje oči kojima gledam, Bosna je moja, i ja sam njena sva, gdje god da odem.

Prvo, želim da kažem nešto o nacionalizmu, toj riječi, koja mi se slijeva u uši, čini mi se godinama, i dolijeva taj bijes u moj pupoljak ljiljana. Kao i svaka riječ, i toj se riječi desio jedan uobičajen proces, dodato joj je značenje. Kako živimo u zemlji gdje se stalno nateže o tome "ugrožene nacije, ugroženi vitalni nacionalni interesi, stop nacionalizmu, svako krade za svoje i slično", data joj je negativna konotacija, ili značenje, i svako, ko tu riječ koristi, ili čija se djela mogu podvesti pod djelovanje u svrhu nacionalističkog isticanja na bilo koji način, snosi teret te riječi. A ta riječ, nužno, nije loša, niti je negativna, niti je cijeli taj koncept loš. Neko prije ga ja takvim napravio, svojim riječima, svojim djelima,i mi je uzimamo kao takvu. Nije loše imati naciju, imati narod, to je sasvim očito. Nije loše niti biti nacionalist, dakle, voljeti svoju naciju. Ono što jeste loše, jeste kada u ime svog naroda, mrziš ili imaš bilo kakav drugi oblik negativnih osjećanja prema drugim narodima, samo zato jer ne pripadaju tvome. U biti, ni ne poznaješ ih, niti sebi daješ za pravo da ih upoznaš, jer si tako naučio. U tvojoj naciji su te tako naučili, bilo rečeno, bilo viđeno, da si čuo, ili da si vidio da se "tvoji" prema "njima" odnose drugačije. I ti si to usvojio. Nisi ni mogao drugačije. Nisi znao. Učio si ono što su ti davali da naučiš. Sada si odrastao, susretao si se sa "ostalima", mogao si da ih upoznaš, ili nisi mogao, jer si to sebi branio. A ja, ja sam odrasla u Bosni. Odrasla u Tuzli. Meni je Bosna bila ono područje omeđeno granicama, koje Bosna ima, a u njoj su živjeli ljudi koji su se sporazumjevali, ljudi koji su imali slične običaje, ljudi koji su dolazili jedni drugima na kafe, ljudi koji su zajedno slavili praznike, ljudi koji su pitali "Šta ima?" i onda prolazili, dok sam odgovarala "Ništa." Usvojila sam naše običaje, od tog običnog "šta ima-ništa", do one gostoljubljivosti koje nisam nigdje drugo vidjela, nego kod našeg naroda. I to nas je i pogazilo, baš to. To što smo uvijek primali, sa ljubavlju, sve koji su dolazili da se okrijepe našim ljepotama. Mi smo uvijek bili multikonfensionalni, uvijek bili spoj različitih, i spoj sličnih, i uvijek znali sa time živjeti. Samo su se desili neki ljudi, u toj našoj historiji, koji su povukli među nama granice, i počeli nas nazivati drugim imenima. I dali nam privilegije ako smo ta imena prihvatili kao svoje, i dali nam težinu, ako nismo. A mi, opirali smo se, jesmo, velik je inat Bošnjanina, ali, bilo ih je jačih, jer ih je bilo više. Više, nego nas. A naše vrijednosti velike. Ko ne bi želio ovih vrijednosti? Ko ne bi želio ovih plodnih polja, ovih vitkih planina, ovog čistog zraka, ovog zlatnog predjela, ove ponosne zemlje. Zašto kriviti ikoga? Razumijem ga ja.

Ali zašto je, bijesom ispunio ovaj moj pupoljak Bosne u grudima, ovaj ljiljan. Zašto je morao da nas nazove drugim imenima? Zašto nam nije dao da svi, zajedno, ostanemo ono što smo uvijek bili, dobri Bošnjani? Zašto je iskoristio ovu našu dobroćudnost, ovu našu gostoprimljivost, i načinio od jedne riječi kao što je nacionalizam, od jedne nacije, od jednog naroda, nas iste - različitim. Zašto je ovu moju lijepu, moju jedinu, moju krv i moju bolnu ranu, sve ono što jesam, načinio zbunjujućim. Zbunjujućim, jer su meni, jer sam rođena kao katolik, zakačili i Hrvat, a samo sam rođena kao katolik. Nisam birala da to budem, i nisam to na kraju ni postala, jer sam našla svoju vjeru, jer ona ionako jeste samo moja. I to Hrvat, tako nakačeno, nije bilo moje. Ja znam gdje sam rođena, gdje su moji rođeni, moji znaju da su sve prije nas isto tako zvali, pa se i oni tako nazivaju, a ja jedno znam. Ja sam Bosna. Ja sam ovdje rođena. Ja govorim bosanski jezik. Kroz moju dušu su protkani naši običaji, i ja sam naš mentalitet, ja sam naše psovke, ja sam naše gostoprimstvo. Ja sam to, jedino, postajala od svog rođenja, i to ću uvijek ostati. Ja kao jedinka. I svi mi, rođeni ovdje, odrasli ovdje, kojima su roditelji odrasli ovdje, svi smo mi Bosna. Svaki pojedinac, svaka jedinka. Ona nam protiče kroz krv... Suze nam padaju na Bosnu. Zrak udišemo u Bosni. Mrak na nas pada u Bosni. I kako god se nazivali, mi smo svi Bosna. Ja to tako osjećam. I oprostite mi svi koji se tako ne osjećate.

Prvi put objavljeno 01.04.2014. na glasnaroda.ba, potom, iz neobjašnjenih razloga, obrisano.

KOŽA I DUŠA

Kao i svugdje, kad se rodiš, kao žena, imaš unaprijed pripremljenu kožu očekivanja, u koju treba da se uklopiš. Već te čeka roza soba, igračke su sasvim ženske, i za tebe je uredu ako više plačeš. Nije sasvim uredu, ako si, još kao dijete, glasna, i ako se, ugledajući se na stariju braću ili druge muškarce u okruženju, isprsiš i počneš boriti za ono što želiš. Svi, pa čak i druge žene oko tebe, na to gledaju kao na neku vrstu anomalije, koju treba ispravljati vremenom, da bi, naposljetku, eto, bila onakva kakve žene jesu, puna razumjevanja za sve oko sebe, i puna oprosta, koji dijeliš, neizostavno, ponekad čak bahato, ne štedeći, kao da u sebi imaš neograničen kapacitet za isti. I uče te, odmalena, i čahure, u tu pripremljenu kožu očekivanja, daju ti je, da je nosiš, kao najvrijednije blago, brižljivo te upozoravajući da je ne okrzneš, ni slučajno nekim svojim, njome teško omeđivim željama. Kao ja, koja htjedoh, od malena se igravši fudbala, biti jedan dan fudbalerka, znati poteze poput onih vještih, uglavnom muških, fudbalera, koje sam od kako su mi oči počele služiti svrsi, pratila. Do prije par godina, nisam bila potpuno svjesna da se odigravaju i Svjetska prvenstva u fudbalu za žene. Sve je to dio te kože, ili bolje da kažem, čahure koju kroje. Kako nisam muškarac, a muškarci se sasvim prirodno bave fudbalom, tako i ne treba da me zanima sport poput toga. Kažu – Grub je, kažu – Pa kako ćeš ti igrati sa muškarcima... A igrala sam. I dobila prvu razbijenu arkadu u to ime. I ponosno nosila šavove, jer sam se protegla iz te skrojene kože.  

A kad si žensko, uče te da se brineš baš za tu kožu, za to što se vidi. Da je uljepšavaš šminkom, dovodiš do izražaja odjećom, oplemenjuješ kremama i plašiš se starenja.

Ali ipak, kao žena, idalje imaš opciju, da stalno prevazilaziš tu kožu. 

Ti kao žena, kao neko ko je intuitivno okrenut svijetu oko sebe, spontano oslonjen na ljude oko sebe, ko s lakoćom ovladava uspostavljanjem brižnih odnosa sa drugima, jer ti je to dio tvoje prirode, imaš obilje mogućnosti, neograničeno bilo kakvom sferom poslovanja. Tvoja empatičnost, umjeće s kojim prepoznaješ emocije, grade od tebe neponovljivi izvor resursa. Uvijek možeš, s lakoćom, od ljudi oko sebe uzeti ono što ti treba, da bi mogla sebe, nakon svakog neuspjeha učiniti jačom. Tu snagu, koja izvire iz tebe, a isijava potpomognuta ljudima, usmjeriti u bilo koje polje nauke.

Ono što je tvoja priroda, to je tvoje, i to ti niko ne može uzeti. To je nešto, što zri unutar te kože, tog spleta očekivanja, u koju te stave s rođenjem. To je ono, što se, onda kada ga ti postaneš svjesna, u tebi počne razvijati, do trenutka, kada počneš da ga koristiš. Tada, kao kod leptira, koji je prošao period čahurenja, raspršiš prah sa svojih krila oplemenjujući sve čega se dotakneš. Očaraš bojom.  Prevazilaziš kožu. Prevazilaziš taj celofan, i puštaš da ono što je zaista vrijedno dođe do izražaja.

Treba ti za to snaga. I volja. Otpornost.

Ali, ko bi ikada vidio ljepotu leptira, i sve boje koje njegova krila nose, da on ne uspije da se izvuče iz čahure? Neovisno o tome koliko su lijepe ispod njenih slojeva, one ne zasijaju dok se ne otrgnu iz tjesnoće i neupadljivosti. Istupi i ti iz svoje čahure. Pusti svoj sjaj.

Budi svoja, iskonski svoja.

Materijalizam, dio

PRIZMA

Pišem o svemu što se kroz mene prolama.

Kao prizma sam.

U mene ulazi okom nevidljivo

a iz mene izlazi bojom oplemenjeno.

Kao prizma

boje u meni stanuju.

Iz mene se, samo moje,

projektuju.

Prizma samo.

Šta ako bude dobro?

Pišem za sve koji su upoznati sa rečenicom: "Šta ako ovo krene loše?" ili sličnom: "Šta ako ne uspijem?" ili mnogima sličnima, koje se javljaju u onim trenucima kada treb da napravimo neuobičajeni po nas korak, ili korak prema negdje gdje nikada nismo zakoračili, bilo to figurativno, ili realno koračanje.

Pišem svima koji su strepili nad neizvjesnošću dana koji dolazi i strahovali nad varijacijom ishoda koja bi se mogli dogoditi. Kojima su nazirale slike nekih loših završetaka, i zajedno sa njima umanjivala se smirenost i vjera u neke dobre.

Ali i onima, koji uspiju te misli suspregnuti, nakon nekog trenutka, i ponovo ih vratiti u seharu straha, iz koje su izašli, da bi ih pripremili, za one, kako bi rekli - "Ne daj Bože" momente.

Svima vam pišem, jer sam se i preslušala svih tih strepnji, i tih čežnji za boljim ispod njih, svih tih vapaja za dobrim ishodom, umotanim u strah od najgoreg, svih tih slutnji lošeg, koje guše nadu u bolje.

Jer uporno me muči pitanje, zašto nam je lakše misliti o lošem, o tom šta bi moglo krenuti po zlu, zašto nam je tako prirodno pripremati se za nešto neizbježno loše, šta je to što nas vodi tim putevima našeg straha, svaki i svaki naredni put, kada se dešava neka situacija koju ne možemo jasno predočiti završenu?

I samoj mi se dešavalo. Kada sam položila vozačku, pitala sam se: "Kako mogu kontrolisati drugu stranu? Kako mogu izbjeći nepažnju onoga ko mi dolazi u susret? Kako mogu izbjeći od njegove nemarne brzine, kako mogu izmaći dovoljno auto, da se okrznemo?" - strah je bujao sa stalnim vijestima o mnogim nesrećama koje su se desile. Sada mi je jedno jasno: Te nesreće, one obuhvataju mali dio vozača, koji taj dati put nisu imali toliko sreće da neokrznuti, živi i zdravi dođu do svog odredišta. Neću ulaziti u to koji su razlozi njihovog neuspjeha, i šta je to što ih je vodilo neuspjehu. Držat ću se samo suštine: U velikoj većini situacija, oni su do tada, kao što i mnogi upravo sada, uspješno došli do mjesta gdje su naumili. I nikada, nisu razmišljati o tome kao nekog značajnom uspjehu, nego kao o nečemu što se, eto tako, podrazumjeva. Toliko je više slučajeva u kojima ljudi bez ikakvih poteškoća voze, i neki nikada u svojoj vozačkoj historiji, niti kada dožive saobraćajnu nesreću, niti je kada uopšte vide. Nekima se desi urijetko, i prođu bez značajnih posljedica, ispravljivih posljedica po sebe i svoje auto.

A idalje, glavni je fokus na to šta se sve loše dešava, i radi toga rastu strahovi - kako voziti, kada se toliko nesreća dešava? Voziti, jer se toliko uspješnih vožnji dešava.

Prenesimo to na ostatak svog razmišljanja. U većini situacija u životu, koje su neizvjesne, i teške za predvidjeti, do ishoda se dođe maltene, spontano dobro. I većina njih se desi u našu korist. Većina njih bi, kao takva trebala da osvoji našu pažnju i pokrene naše misli, da bar kažemo: Lijepo se dešava.

Ali tu i počinje cijela ova priča, otuda izviru sva ova pitanja. Mi uzimamo dobro zdravo za gotovo. Toliko nemarno, da i ne primjetimo da se dešava. Kao, podrazumjeva se. I samo nastavljamo sa naumljenim kad se ono jednom desi, ni ne osvrnuvši se na njega.

A ipak, ono se idalje dešava, mnogo, mnogo češće nego ono loše, htjeli vi to vidjeti ili ne.

Zato, postavljam bitno pitanje:

ŠTA AKO BUDE DOBRO?

Počnite s njim.

Umjetni dodir duša

Sa svojim dragim, uputila sam se šetnjom osvajati do tada neviđene krajolike okoline. Pričao mi je o njima, kako se pružaju pred očima, i kao na dlanu daju obilje netaknute prirode, koje nije zaklonila još nijedna kuća.

I zaista, negdje u daljini kula starog grada Srebrenika, i mnoštvo livada, omeđenih posjednim granicama, ali bez kuća, snijeg, koji se u tonovima zalaska sunca sliježe u uvale, gradirajući sivu i zlatnu boju.

A među svime, male, stare bosanske kućice, neprimjetno skoro izranjaju iz tih krajolika. Stapaju se s njima. U neku ruku, potpuno srođene, neupadljive. Bijela fasada, krovovi prekriveni mahovinom, i ko zna čime, nimalo ne odudaraju od snijega i snijegom natopljene trave, saživljene potpuno sa prirodom oko sebe, ne oduzimaju joj ni trenutak ljepote.

Pa sam počela da razmišljam o tome, kako se promjenilo mnogošta. Kako su prije u tim, malenim kućercima, živjele porodice, više generacija jednih te istih. U tim kućercima, njih desetak, u maltene dva- tri sobička. Kako su prije ljudi imali veću toleranciju prema drugima. Bili su nekako, naučeni na to da dijele s drugima ono što mi danas nazivamo "svoj mir". Dolazile su snahe, dječica su se rađala, kućice se ispunjavale, i dijelilo se sve. Generacije koje su dolazile, su od starijih dobivale odjeću, obuću, svako pojedinačno je imao svoj dio posla, koji radi za dobrobit porodice u cijelini, i djeca su uključivana u rad. Nije ih se micalo u stranu i čekalo da porastu, pa će nekada biti u prilici da se time bave. Čovjek tadašnjice je bio okružen ljudima koji su mu bili bliski, i prihvatao je to takvim. Nije imao mnogo privatnosti, i mnogo prostora za sebe, ali imao nije ni nikada ostajao sam. Ponašao se onako kako je naučen da treba, kao po nekom inputu, ali, znao je kako treba.

Nostalgija me preplavila, za tim vremenima, u kojima sam čula samo iz priča. Prebake, starih nena. Priča, koje su nekada za mene bile čak nezamislive, i nisam sebe mogla da vidim u tim vremenima. Čuj, nemati svoju sobu, svoj mir, raditi što se tebi radi, moći nositi odjeću koju ti želiš, a ne koja ti dopadne. Uklapati se u već predodređene okvire. I sada, meni koja živi u ovome vremenu to pomalo smeta, već sviknuta na stvari kakve jesu sada, jer u njima živim. Ali, te male kuće, stopljene sa prirodom, podsjetile su me kako smo počeli da se bavimo bivanjem što vidljivijim, upadljivijim, većim. U oči su mi zapadale i ogromne kuće, najčešće prazne, jer njihovi vlasnici već odavno ne stanuju u njima, i rade, tamo negdje, u bijelom svijetu, da ih izgrade i dođu, jednom godišnje, tu, da prebrišu prašinu i podsjete se odakle potiču. Te kuće, koje uzimaju plodnost zemlje, da bi na njoj iznikle, i stojale tako, puste i ogromne.

A onda, onda se sjetim svog djetinjstva prije nego je internet postao dostupan svima. I telefoni koji omogućuju da budemo u virtuelnom dopisivanju sa osobama koje znamo ili ćemo tek da znamo.
Mi, iz mog mjesta, skupljeni na jednom placu, koji nam je komšija dao na korištenje, provodimo noći u smijehu i staroj dobroj zajebanciji, skupljeni na starom krevetu, kao šibice. Opuštene teme, a mi, mlađahni. A onda, internet, i ponovo staro društvo na okupu. Svako gleda u svoj ekran, i dopisuje se s nekim ko nije tu. Izgleda, kako imamo opcije, kako imamo veći izbor, radije gledamo negdje tamo, u ekran, prema ljudima koje smo sami izabrali, tim virtuelnim predstavama ljudi, koji nam više gode, nego ove žive osobe pred nama. Žive predstave, koje je lako mjenjati iz dodira s njima, razaznavati, upoznavati, i one, u našem internet prostoru, koje se predstavljaju onako kako one žele, i mi to upijamo. Sjećam  se idalje, s istom nostalgijom dana, kada je mobitel služio samo da se dogovorimo da se vidimo. A sada, tako često, služi da se vidimo, omeđeni rubovima kamere. I da nam ne treba viđanje licem u lice. Jednostavno, zadovoljavamo se time. Da nam ne treba dodir, zagrljaj. Zadovoljavamo se tim umjetnim kontaktom sa osobama koje znamo. Jer, nemamo vremena.

I pitam se, da li nas je tolika dostupnost svega, onemogućila da budemo dostupni drugima? Da li nam je toliko prostranstvo kuća, omogućilo ličnu slobodu, privatnost, ili nas ostavilo samima?
I pitam, da li smo ikada bili zajedno samo zato jer smo morali, jer nismo imali izbora, ili zato što smo htjeli?
Sada, kada imam tako velike mogućnosti da se čujem s ljudima, naravno, virtuelno, čini mi se da imam tako malo prijatelja. Moj krug je sve manji. I ironično, ostali su samo oni, s kojima mogu da se vidim. Oni, koji još vjeruju u stari dobri, zastarjeli, izmodani razgovor licem u lice.

I poželim, otkako sam vidjela te stare bosanske kućice, tu tjesnoću, to prihvatanje okvira, tu sigurnost u znanju šta treba da radiš, kratko i jasno, to bivanje oslonjenim na ljude koji su ti blizu. Poželim, kao te kućice, biti stoljena s prirodom, i poštovati je, ne uzimajući plodnost zemlje da na njoj izgradim kuću koja nikada neće biti domom. Koja će imati sva čuda tehnologije, a idalje, u kojoj će jedini glasovi dolaziti sa zvučnika.

I zato odem, u duge šetnje, i podsjećam se, gledajući s visine, kako smo daleki svakodnevno, živeći jedni pored drugih.

Šta vam želim u Novoj godini...

Prošli su praznici. Nisam ukrasila kuću.
Dugo sam bivala pod pritiskom gledajući sve ukrašene, svijetleće, često zasljepljujuće. Bivala pod pritiskom gledajući sve jeftine ukrase koje sebi lako mogu priuštiti, ali svakim pogledom bivali su sve nepotrebniji. Bilo je puno bitnijih stvari koje sam sebi mogla priuštiti, i ukrasiti kuću mi nije bilo neophodno. Ne čini je to domom.
Ja je činim domom. Način na koji se osmijehnem kada mi dođu gosti. Način na koji ja i moj muž, zajedničnim snagama napravimo ručak, i na koji im napravim kafu, u koju mogu dodavati koliko žele šećera. Kako se trudim da uvijek imaju papuče na nogama, i uvijek jastuk za leđima. Moj trud da ih saslušam, da se pošalim s njima, da im komplimentiram.

A praznici. Praznici su ljudi. Oni čine praznike. Oni su sva svrha praznika. Biti okružen ljudima. Nije li onda svaki dan praznik? Nije li onda, da svaki dan imamo priliku da oživimo tu neku, samo praznicima dodijeljenu, čaroliju.
Praznici su vrijeme praštanja, novih početaka. Ne.
Svaki dan je dan za to. Za obradovati nekoga poklonom. Ne skupim, nego onim poklonom koji mu je potreban, zaista. I koji će, svakim pogledom kojim ga oko dotakne, oživjeti sjećanje na onoga ko ga je poklonio. Jer je slušao, brižljivo, potrebe, i poklonio, od srca.

Svaki dan je Nova godina. Svaki je nov. Ne trebamo samo za novu godinu poželjeti želje za slijedeću. Napraviti neke planove. Odlučiti šta želimo od života za dalje.
Ne trebamo čekati bilo koji naredni dan, da nešto počnemo. Ne trebamo čekati taj neki posebni dan, neki posebni trenutak, neki poseban osjećaj koji treba da se javi. Pa mi pravimo te osjećaje, te trenutke posebnim, i samim tim, mi ih biramo. Dosta je bilo odugovlačenja, i čekanja da se spoje, neke nama daleke i tajne zvijezde. Nema potrebe da se zamaramo stvarima na koje ne možemo uticati, koji su potpuno van našeg domašaja. Ne možemo riješiti krize u svijetu. Ne možemo promijeniti okruženje u kojem smo. Niti trebamo. To su preveliki zalogaji.
Ne napuštam ja san o čovjeku koji može da promijeni svijet. Ne. Ja samo prihvatam, onaj, puno bliži javi, ostvariviji san o čovjeku, koji želi da uzme ono što je najbolje za njega samoga.
Da uzme svoj život u svoje ruke i kaže: Ja zaslužujem puno bolje. Da ostavi momka koji donosi više nevolje nego radosti, zato što zaslužuje bolje. Da napusti posao koji donosi stres, ali i dobru zaradu, koji lišava apetita, i novac više ne može kupiti niti hranu, niti zdravlje, niti srećan život. Koji dovodi kući jednog nesretnog roditelja, koji jedino svojoj djeci može dati novac, ali ne i ono najbolje od sebe, ljubav. Da prestane da uzima alkohol da se opusti, jer vrijedi više. Nek ostavi ljude, pored kojih se osjeća ukočeno, s kojima ne može pričati slobodno, s kojima ne može biti ono što jeste.

Dosta je bilo brige oko toga, hoće li ikada biti bolje. Da li će se ikada stvoriti bolji uslovi za život u ovoj zemlji, ovakvoj kakva je? Da li će iko obratiti pažnju na mlade koji odlaze? Da li će iko obratiti pažnju na fabrike koje se zatvaraju? Hoće li iko obratiti pažnju na trulo školstvo koje čak ne mari za pismenost ljudi, niti za praktičnost zanimanja, koja se uče na teorijama?
To je previše za svakoga od nas, ponaosob. Dosta je bilo razmišljanja o tome. Svako od nas treba da se pobrine najprije za sebe. Šta preče da ima. Zar išta bitnije može da postoji?
Ako se svako pobrine za sebe prvo, neće biti potrebe da se brinemo za krupnije stvari. Stvari koje nas nadilaze. Stvari koje su, mnogo, mnogo, van naših moći.

Počevši baš danas. Danas i sada je jedino što zaista imamo. Jedino čime zaista raspolažemo.
Ne dajte da vas zavaraju da se samo rođendani i Nove godine, Božići, slave. Ne dajte da vas zavaraju, da se samo tada kupuju pokloni, oprašta, i provodi vrijeme sa vama bitnima.

Birajte ljude koji su vrijedni vašeg vremena, svaki dan vašeg života. Koji svaki dan vašeg života čine divnim poklonom, koji samo trebate da primjetite. Otvorite oči, ovog trenutka, jer je on ono što imate, jedino što imate. Toliko je stvari koje vas čekaju, tu, pored vas, koje su divni pokloni vašim očima, vašim čulima. Toliko je stvari tu pored vas, koje traže vašu zahvalnost, i zauzvrat će vam dati sreću. Toliko toga možete, kada se lišite brige o onim stvarima koje nisu bitne.

Krenite, zato, prema svojoj sreći. Baš sada. Baš ovog trenutka.
Uzmite ono što zaslužujete.

Materijalizam

Želim da odvojim vrijeme, i da ga posvetim jednoj temi, koja mi se već dugo vremena iznova ponavlja. I čini mi se da neće prestati, u neovisnosti od toga da li ću o njoj pisati, ili je jednostavno nastaviti zanemarivati. Ona neće nestati. Ona je ukorijenjena u običaje naroda čiji sam sastavni dio.

Riječ je o našem materijalizmu. Koji, malo po malo, istiskuje neke vrijednosti koje bi trebale da budu iznad. Neću biti prva koja o tome pišem, to mi je sasvim jasno. Ali, kao jedna od mnogih, želim da se ucementiram u zid onih koji će stojati protiv. 

Bila sam još na fakultetu, kada smo pričali o tom fenomenu "Prodaja mlade". Udaješ se. Dođu po tebe. Tvoj brat ili neki drugi predstavnik tvoje porodice stoji ispred vrata i onima koji su došli po tebe, da te vode u neki novi život, ne mogu proći sve dok ne daju onaj iznos novca koji je dovoljan, da bi se tvoje odvođenje dogodilo.

Iste sekunde mi se zgadilo.

Već slijedeće sam odlučila da ja ne želim biti dio toga. Živjeti u prigradskoj sredini, gdje se to praktikuje, a ne željeti isto, znači suočiti se da oštricama pojedinih jezika, koji se nikada nisu zapitali zašto im je to uredu. Već jednostavno, takav je običaj, i što bih ja bila mimo toga. Ne.

Ne mogu sudjelovati u nečemu tako nedostojanstvenom. Kao, nije baš da me prodaju, to je simbolično. Koja dupla moralnost. Kada neka djevojka to uradi svome tijelu, postoji naziv za to. Kada su se prodavali ljudi, i kupovali, također je postojao naziv za to. Uvijek je taj čin bio sa one strane morala. 

A ovo, ovo je običaj. 

U običaje se ne dira.

Oni su takvi kakvi su, i s njima se stopiš. To su radili prije tebe, radit će sada, i poslije tebe opet. Dok se neko ne zapita čemu to. I zašto to? Dok se ne dođe na to da nema odgovora osim: Tako treba.

Izborila sam se za to da se to na mom vjenčanju ne desi. 

Ali nisam sa još mnogim stvarima koje su se nanizale, nakon što sam izašla iz kuće, i krenula prema mjestu gdje ću reći "Da" čovjeku kojeg volim. Morala sam da uđem u dobro auto, i svi svatovi su bili opterećeni tim da voze dobra auta. Čak su posuđivali od drugih auta, koja su bila "dobra", "moćna", "jaka", da budu "u tonu". Izgleda da se voziti u dobrom autu tretira kao predznak neke dobre sreće, kao, želja da u budućem životu sa svojim dragim imaš puno novca, da možeš sebi priuštiti nešto tako.

Tako sam barem shvatila. 

Prošlo je vjenčanje. Trebali su da nas posjete prijatelji, i rodbina, koji nisu uspjeli doći.

Neke smo sretali, pa su se izvinjavali, jer nisu sad u situaciji da dođu, nemaju novca, da nam kupe poklon. Ili, ne dolaze iz istog razloga, ali ne mogu to da kažu, jer im je teško to izreći. Ili dolaze, a paze šta donose, ili se ipak izvinjavaju jer su toliko mogli. Ili su došli, donijeli to što su nam namijenili, i bili zadovoljni time. 

A ja, ja sam samo htjela da dođu. Da se družimo. Da se radujemo, u moru tako teških tema koje nam svima pritišću pleća. I šta god da su donijeli, i da su ništa donijeli, meni bi bilo dovoljno.

Istraživanja, NAUČNA, sam čitala, da novac ne donosi sreću, dragi ljudi. Ljudi donose sreću. Široka i raznolika mreža prijatelja. Onih s kojima dijelimo interese, i oni od kojih učimo, iz različih iskustava. Ljudi donose sreću, jer s njima možemo podijeliti teškoće, i umnožiti sreću. I srce mi se cijepa, kada neko, iz neugodnosti što nema, neće doći kod mene, da samnom podijeli parče radosti. Parče radosti u ovim vremenima u kojima se jako moraš boriti da ga dobiješ. 

A opet, tražiš da na pogrešnim mjestima. Dobro auto ga neće kupiti. Niti novac neće. Ništa ga  ne može kupiti. Ti moraš da ga nađeš među malim stvarima koje te okružuju. Među dobrim stvarima koje se dešavaju drugima, u radosti tvog kućnog ljubimca kada se odnekud vratiš, u osjećaju da si nekome pomogao, i da si svoj dan svrhovito iskoristio, da ti je jasno zašto si tu gdje jesi. Tu je sreća.

Ne možeš kupiti ovaj trenutak. I ne moraš. Uzmi ga. 

Zagrli onog do tebe, reci mu ga da voliš. Uživaj u njegovom prisustvu. Tu je sreća.

Sve ono što kupiš novcem, možeš kupovati sve dok imaš novac.

Ono što zavrijediš ljudskošću, ostaje cijeli život.

Odlučnost vs. Ljutitost

Postoje dva načina, kojih sam svjesna, na koji se može nekome dati do znanja da nešto radi pogrešno, i na koja reagujemo kako bismo nekoga privolili ili pak prisilili da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima. I namjerno koristim više izraza za naš način ophodnje prema osobi na koju želimo da djelujemo.

Oba su načina verbalno ophođenje, sa neverbalnim dodatkom.

Jedan od njih, često prerasta u nasilje. O tome ću dalje pisati...

Dakle, dva su načina, kojih sam danas postala svjesna, koje koristimo kako bismo na nekoga djelovali da se ponaša u smjeru naših, očekivanja, ali i budućih očekivanja šire okoline. To su: ljutito i odlučno ophođenje. Zavise isključivo od nas. Koliko smo u kontroli nad samima sobom, i u mogućnosti da taj prvi poriv da reagujemo ljutito obuzdamo, i kanališemo u odlučnost.

Jedan korak dijeli jedan način od drugoga, na početku shvatanja o postojanju dva koraka, a kasnije, kada razmotrimo oba, obično počnemo da samo koračamo u odlučnost.

Primjetila sam to na mojim mačkama. Jednako tako, u životu ću nekada imati dijete, koje neće razumjeti moje riječi, ali će moći da razazna, po mojoj reakciji šta nije uredu da ono čini. 

Prva reakcija je ljutito usmjeravanje nekoga da radi ono što mi želimo. Pokreće nas ljutnja, i naše lice je svo oslikano njome. Pokreće nas unutarnji glas da neko ne smije da radi to što radi, da neko na koga treba da djelujemo nije smio tako da se ponaša, i da je kriv što je uradio nešto što nije trebao. Da je možda čak, u nekome kontekstu, namjerno nešto uradilo, jer to, radi idalje, iako mu je već prije rečeno da ne bi smio. Ljuti smo jer nas ne poštuje. Jer zadire u našu mogućnost kontrole.

Taj pogled djeteta, ili, eto, mačke, na naše lice, naborano u bijesu, ljutnji, izaziva strah. I, kod djeteta barem, izaziva krivnju, s vremenom. Jer, učinilo je nešto što je nas razljutilo. Nešto od čega je naše lice postalo zastrašujuće iskrivljeno. I iz našeg glasa osjeti gorčinu, pogrešnost. Ne zaustavlja se često na povišenom tonu, to nam se otme kao reakcija. Tu dolazi i: "Jesam li ti rekla da to ne radiš? Što ti je to trebalo, što me ne slušaš?" ili čak teže: "Što si tako bezobrazna/bezobrazan? Ja se toliko trudim oko tebe, a ti sve gora/gori". Iz ovoga se vidi naša nemoć, i kako našu ljutnju zbog isplivanjanja te nemoći, upotrebljavamo na djetetu. To premašuje ono što je dijete uradilo. I u njega, koje je vjerovatno već dovoljno tužno jer svojom "pogreškom" gubi ljubav, stavljamo i krivicu, i plašimo ga odbacivanjem. Jer, ljutnja nas od njega otklanja.

Druga reakcija je odlučno govorenje da nešto što se uradilo nije bilo onako kako očekujemo, danas mi, a sutra će ostatak društva. Što će, u narednim situacijama u kojima se bude ponavljalo, također voditi pokušajima da se sankcioniše i dokine. Tu nismo uključeni mi, kao individue, niti dokidanje naših osjećaja vrijednosti, naših sposobnosti kontrole situacije, ili pak, poštovanje naše riječi. Niti je tu umješana osoba koja ne čini ispravno. Nijedna njena osobina neće biti uključena, niti joj dodijeljena. Ovdje je u pitanju postupak koji je pogrešan. On u nama ne izaziva ljutnju, i ne napada nas, druga osoba nije ništa kriva, činjenjem istog. Mi smo, odlučno, govorimo šta je to što nije bilo uredu, i šta jeste uredu, šta treba da neko uradi, a da bude ispravno.

Nije dovoljno nekome reći: "To nisi uradio dobro.", nego mu treba i reći šta jeste dobro, kako da uradi nešto onako kako će se, danas od nas, a sutra od drugih, od njega očekivati.  Ljutiti se na nekoga zato što griješi, i sručiti bijes zbog njegovih grešaka, vodi samo tome da se on u nekom doglednom vremenu osjeti sam kao pogrešan, ako se to bude ponavljalo.

A treba nam odlučnost u dokidanju neke radnje. Nje se ne bi trebali odricati. Kada se objašnjavaju neke stvari koje su bitne, bitno je da smo odlučno uključeni u to da se ona urade onako kako bi trebalo. 

Znam da ćete, nakon čitanja, u nekom dijelu svog iskustva naći primjere oba načina. I da ćete, negdje u sebi, bilo svjesno ili nesvjesno, osvijetliti oba. I usporediti. I nekada, u budućnosti, početi koračati samo odlučno.

Disciplina

Uvijek se žalim kako je nemam dovoljno.

Nešto me počne zanimati. Krenem prema tome. Počne mi zaokupljati misli, tako da smišljam načine na koje se može uraditi. Smišljam situacije u kojima može biti sastavni dio. Čemu sve može da služi. Naum mi padaju sve dobrobiti koje daje. I otisnem se. Krenem prema tome.

I nađem se usred. Na početku, sva sam preplavljena od sreće što se bavim onim što me zanima. Gdje da mi bude bolje. Meni, koja ne mogu nešto da radim, ako ne znam razlog, svrhu, dobrobit mom biću. Meni, koja se vodi intuicijom, ili bolje rečeno, koja sam intuitivna, sva, do srži. Stopljena u osjećaj. I tako se, utopljena sva u radost, što sam dijelom nečega, meni tako zanimljivog, stapam svoje ideje o tome, s tim kakvo ono jeste. I uklapaju se polako moja očekivanja, sa onime što dobijam. I koriguju se naspram njega. I smanjuju. I uvećavaju. I onda, raste želja, srazmjerno sa vremenom provedenim u toj aktivnosti, da radim bolje.

I onda, odjednom...
Dok nešto što volim postane navika, postane dio mog života, u koji ja ipak moram da uložim trud da bi to opstao, dajući mu život ako mu dajem vrijeme, prestaje interes.
Ali ne prestaje odmah. Gledam ga kako splašnjava, i često, ne poduzimam ništa. Čekam dok ne isčezne potpuno.

I nađem opet nešto drugo, što me interesuje, dajući se tome. Jednako entuzijastično, kao i sa prethodnim interesom. I isto. U krug. Stalno se dešava tako. Ali, s tim da se s vremenom vraćam starim interesima, i od njih se odmičem, i vraćam im se, ponovo.

Do danas bih govorila da imam nedostatak discipline.
Od danas, već imam drugu viziju toga.
Uzimam onoliko koliko mi je dovoljno, da se ispunim. Onoliko, koliko mi treba, da bih osjetila zadovoljstvo.
Onoliko zadovoljstva koliko mi treba da me podstakne da činim veće stvari od mene same. Da prelazim te granice unutar sebe. One granice, koje često nisam sama sebi ni postavila. Kao što nisam ni sama sebi postavila šta je disciplina.
Samo sam gledala šta drugi čine, dok se takvima nazivaju, i sebe nisam smještala među njih.
Ali ja, ja imam svoju disciplinu, prilagođenu samo meni. I s njom, takvom, krnjavom u očima drugih, sam zadovoljna. Nisam nikada osjetila lišavanje zadovoljstva, bivajući na ovakav način zainteresovana za stvari.
I ne treba da se prekoravam. Niti bilo ko treba. U svakoj situaciji u kojoj se ne uklapam u predstave o tome kako nešto treba da izgleda ili funkcioniše, samo ću sebi postaviti pitanje: Jesam li ja sretna s tim?
Ako je odgovor potvrdan, ima li potrebe uopšte razmišljati o tome dalje. Jedino što je potrebno, jeste raditi to idalje.

Vrisak.

Možda mnogo promjeniti ne mogu, ali mogu vrisnuti, kroz svako slovo, svaku riječ.
Mogu vrisnuti, tako, da sluh bude pošteđen oštećenja. I baš zato što mogu, želim. Da vrisnem, iz petnih žila, slijevajući ga, svog u riječ. A riječi ću nanizati u lanac. I zabiti ga u zemlju, da od vriska ne odlepršam.

Ovo što vam želim reći jako mi znači. I svima vama se obraćam, koji ćete preletjeti ove redove, i apelujem vas, pridružite mi se.

Zašto vrištim?
Vrištim zato jer me strah. Ništa neobično, i prije su radi toga vrištali. I prije je bilo vriskova, koji su trebali biti čuti. I ovaj to želi. Cijelo tijelo mi trese, u silnoj toj želji.
Zašto me strah?

Dobila sam svoju potvrdu o državljanstvu. U njemu je napisano: Državljanstvo BIH, Federacija BiH. Prestravljena sam. Osjećam se raspolućeno. Kao da sam podijeljena, živeći u tako podijeljenoj zemlji. Kao da je cijelu ni ne posjedujem, i kao da nemam slobodu da se osjećam pripadnikom cijele nje. Oči nisu, i ne mogu da se priviknu na to, što se odjednom pojavilo na papiru. Otkada je to tako? Ni sama ne znam. Otkuda da za to nisam barem znala, da mogu da se pripremim. I opet, pitanje je da li bih mogla. Da li bih ikada mogla da se pripremim na to, da ću biti dijelom samo jednog dijela moje Bosne? I uzalud piše i ono prvo "Državljanstvo BIH", kada je to dodato.

Zašto smo pustili da se ovo dešava? Zašto niko ne piše o tome?
Zašto nikoga nije briga. Dijele nas, podebljavaju tu crtu, i nije više bitno koji, zar da tražim krivca u njima?
Zašto niko ne reaguje, do trenutka mog pisanja, zar se mirimo s tim da se crta među nama podebljava, zar je priznajemo, zar uz nju da pristajemo? Zar da se složimo, samo tako, uz sve što nam se da, uz sve, za šta nismo zaslužni, a što, nereagujući, zaslužujemo?

Zar da prihvatim da sam dio dijela, da nisam od onog drugog dijela, jedne jedine, cjelovite Bosne, otuđena? Da mi je od oduzet nekim potpisanim zakonom, o ličnim dokumentima, za koji nisam ni čula, o kojem je odlučio neko, koga ne znam, a od koga mi se vrišti. Vrišti, od bijesa. Od straha. Od nemoći. Od svega toga, pomješanog tako da ga tijelo ne može da istrpi bivanje u meni.

I vrisnut ću, ovako barem. Ne mogu samo gledati i ne uradili, barem ovoliko. Dati barem ovaj maleni vrisak, stješnjen sav u redove, koje će nekolicina pročitati. Dovoljna nekolicina, nadam se. Nekolicina onih, koji, nadam se, mogu, puno više od mene. Ipak, nekolicina onih, kojima je stalo. Koji neće samo slegnuti ramenima i pustiti, da ovo sve prođe, kao da se nije ni desilo.

Pusti me da sanjam...od sna, stvaram...

Povukao me, jedno jutro, radničko, komšija, do moje odrednice.
Po ulasku, s gorkim osmijehom pozdravio i počeo da priča, o njegovom poslu, kako ga, eto, ima, a opet, kao da posao ima njega. Posao mu je muka. Muka, jer se osjeća kao rob, onoga ko mu je nadređeni, jer taj, samo na sebe gleda. I on je, njemu, samo broj. Samo u službi njegovog je profita. Kažem mu je: "Tužno jeste, što je tako. I teško je odlaziti na posao, koji ti ne daje sreću. Ali opet, imaš posao."

Potvrđuje mi komšija i kaže mi još na to: "Ovdje ništa nema. Od ove države nema ništa. Zabrinut sam za vas mlade. Nećete ništa moći postići od ovih guzonjinih sinova. Ne možete naći posla, a da nije pod privatlukom, džaba završavate fakultete, produžavate školovanje, propuštate da imate porodicu... Nema od ovog ništa. Snalazi se kako znaš."

A ja, već uznemirena njegovim riječima, progovaram: "Možda od ovoga ništa nema, ali ja to želim da vidim. Kad ste bili mladi, i vi ste svi u ovo vjerovali, da će nekada biti bolje, i zato ste, na kraju krajeva, i ostali ovdje. Mogli ste i vi otići. Borili ste se da ono u šta ste se vjerovali ostvari. Niste uspjeli, i sada ste, naravno razočarani. Ali, ja želim sama da dođem do toga da više ne vjerujem da mogu napraviti da bude bolje. Sama da dođem do toga gdje ste vi sada, kada kažete: "Nema od ovog ništa". Vi ste svim svojim mogućnostima pokušali, niste uspjeli, i sada tako mislite. Ja želim isto. Svim svojim mogućnostima da pokušam, i ako onda ne bude išlo, ne ide, i ja ću doći na isto gdje i vi. Ali sad, ne želim da prestanem da mislim da ne može bolje. Sad sam još mlada, i hoću da tako mislim. Pa i da imam te snove."

Komšija šuti.
Gledam ga, malo mu se i oči zasuzile.