Prelazak na drugu stranu....

Kada gubiš onog koga voliš,
moraš da znaš da si sve dao da ga zadržiš u svom prisustvu, koliko je bilo u tvojoj moći.

Da si probao, svim sredstvima, koja su bila dopuštena, po tvom shvatanju, da što duže ostane tu, u tvojoj blizini.

Da si, do krajnjih granica svojih mogućnosti, iako mučno, dosegao, i uspio kod osobe, koju gubiš, pobuditi barem toliko, pa da i ona, pruži ruku, da je možeš dotaknuti, i na kraju, i povući prema sebi.

Da i ta osoba, uloži, barem jednak napor, da zajedno uspijete doseći jedan te isti cilj.

To nastojanje, drži te u životu i onda kada linija života, koju pokazuje aparat za pokazivanje vitalnih znakova, i puls pumpanja krvi žilama, ne postane ili jednolično ravna, ili potpuno nečujan i neopipljiv.

Bitno je, za tebe, koji nastavljaš, iako lišen svega što ta druga osoba predstavlja za tebe, osim sjećanja, da znaš, da si sve učinio da joj taj boravak u tvojoj blizini, bude takav, da ima šta da ponese, na to mjesto, s kojeg se više neće tebi vratiti. Da znaš, da si sve svoje snage, onoliko koliko si imao, položio u činjenje svakog njenog dana, danom vrijednim življenja. Nekada si mogao mnogo manje nego si sposoban, nekada mnogo više nego si ikada više od sebe očekivao, ali uvijek, koristeći ono najviše od sebe koliko si u datom trenutku mogao dati.

Ono što je ostalo, mogla je da dopuni samo druga osoba, većim udjelom, ipak, jer u njoj se sve zbiva. A onaj ostatak, koji prevazilazi vas oboje, i koji je izvan vaše moći,(a ponekad zajedno s vama djeluje, kada vaša želja prevazilazi snagu razaranja),  on zajedno s vama, čini odluku konačnom.

Presuđuje, nekada beskrajno lišen obzira prema svim naporima, a nekada radosno darežljiv prema njima.

Zato, budi sretan. Dao si sve. Više nisi ni mogao. Svim svojim bićem bio si upravljen toj svrsi. A možda si čak učinio, da taj prelazak na drugu stranu, bude lakši, i da osobu, koju si tamo preveo njegujući je svojom dobrom voljom, učiniš slobodnom sve njene boli.
Budi sretan.
Jer ćeš, u mnogo navrata, osjetiti blagoslov, koji se na tebe spušta, olakšavajući ti ostvarenje tvojim nauma. I ta osoba, kroz njega, s tobom ostaje vječno.

Ja sam Bosna, dio I

Danas je u meni, napokon, procvjetao pupoljak mojih misli, koje su se skupljale, taložile, pravile slojeve i slojeve listova ovog pupoljka Bosna i bijesa, koji raste, raste, zajedno s tim pupoljcima cvijeta, i mora da procvjeta, da ga svi vide, jer svi ga i prave, isto onako kako prave ovu ljubav, ovu ljubav, onako kako dijete može voljeti samo majku, a majka je jedna, a i ta jedna majka, ima svoju majku, a sve zajedno imaju jednu zajedničku majku, a ona je Bosna, majka svih mojih majki.

Pišem, jer taj pupoljak, taj ljiljan bijesa i ljubavi, u meni raste, gledajući oko sebe, i slušajući sve te priče, gledajući sve te priče, gledajući sve te naslove, sve te hajke, sva ta bježanja, sva ta skrivanja, sva ta odvajanja, sve te suze...

Danas je prvi dan da pišem, da počinjem da rastvaram taj cvijet, i odmah, prvi dan, molim sve one, koji će se naći uvrijeđenim na bilo koju riječ, da ostave svoj komentar. Jer ovo što ću reći znam da neće svi naći za lijepo, ali će svi naći za osjećajno. Jer ja sam Bosna, dušom i tijelom, Bosna je moj krvotok, Bosna je moje srce, Bosna je moj um, i moje oči kojima gledam, Bosna je moja, i ja sam njena sva, gdje god da odem.

Prvo, želim da kažem nešto o nacionalizmu, toj riječi, koja mi se slijeva u uši, čini mi se godinama, i dolijeva taj bijes u moj pupoljak ljiljana. Kao i svaka riječ, i toj se riječi desio jedan uobičajen proces, dodato joj je značenje. Kako živimo u zemlji gdje se stalno nateže o tome "ugrožene nacije, ugroženi vitalni nacionalni interesi, stop nacionalizmu, svako krade za svoje i slično", data joj je negativna konotacija, ili značenje, i svako, ko tu riječ koristi, ili čija se djela mogu podvesti pod djelovanje u svrhu nacionalističkog isticanja na bilo koji način, snosi teret te riječi. A ta riječ, nužno, nije loša, niti je negativna, niti je cijeli taj koncept loš. Neko prije ga ja takvim napravio, svojim riječima, svojim djelima,i mi je uzimamo kao takvu. Nije loše imati naciju, imati narod, to je sasvim očito. Nije loše niti biti nacionalist, dakle, voljeti svoju naciju. Ono što jeste loše, jeste kada u ime svog naroda, mrziš ili imaš bilo kakav drugi oblik negativnih osjećanja prema drugim narodima, samo zato jer ne pripadaju tvome. U biti, ni ne poznaješ ih, niti sebi daješ za pravo da ih upoznaš, jer si tako naučio. U tvojoj naciji su te tako naučili, bilo rečeno, bilo viđeno, da si čuo, ili da si vidio da se "tvoji" prema "njima" odnose drugačije. I ti si to usvojio. Nisi ni mogao drugačije. Nisi znao. Učio si ono što su ti davali da naučiš. Sada si odrastao, susretao si se sa "ostalima", mogao si da ih upoznaš, ili nisi mogao, jer si to sebi branio. A ja, ja sam odrasla u Bosni. Odrasla u Tuzli. Meni je Bosna bila ono područje omeđeno granicama, koje Bosna ima, a u njoj su živjeli ljudi koji su se sporazumjevali, ljudi koji su imali slične običaje, ljudi koji su dolazili jedni drugima na kafe, ljudi koji su zajedno slavili praznike, ljudi koji su pitali "Šta ima?" i onda prolazili, dok sam odgovarala "Ništa." Usvojila sam naše običaje, od tog običnog "šta ima-ništa", do one gostoljubljivosti koje nisam nigdje drugo vidjela, nego kod našeg naroda. I to nas je i pogazilo, baš to. To što smo uvijek primali, sa ljubavlju, sve koji su dolazili da se okrijepe našim ljepotama. Mi smo uvijek bili multikonfensionalni, uvijek bili spoj različitih, i spoj sličnih, i uvijek znali sa time živjeti. Samo su se desili neki ljudi, u toj našoj historiji, koji su povukli među nama granice, i počeli nas nazivati drugim imenima. I dali nam privilegije ako smo ta imena prihvatili kao svoje, i dali nam težinu, ako nismo. A mi, opirali smo se, jesmo, velik je inat Bošnjanina, ali, bilo ih je jačih, jer ih je bilo više. Više, nego nas. A naše vrijednosti velike. Ko ne bi želio ovih vrijednosti? Ko ne bi želio ovih plodnih polja, ovih vitkih planina, ovog čistog zraka, ovog zlatnog predjela, ove ponosne zemlje. Zašto kriviti ikoga? Razumijem ga ja.

Ali zašto je, bijesom ispunio ovaj moj pupoljak Bosne u grudima, ovaj ljiljan. Zašto je morao da nas nazove drugim imenima? Zašto nam nije dao da svi, zajedno, ostanemo ono što smo uvijek bili, dobri Bošnjani? Zašto je iskoristio ovu našu dobroćudnost, ovu našu gostoprimljivost, i načinio od jedne riječi kao što je nacionalizam, od jedne nacije, od jednog naroda, nas iste - različitim. Zašto je ovu moju lijepu, moju jedinu, moju krv i moju bolnu ranu, sve ono što jesam, načinio zbunjujućim. Zbunjujućim, jer su meni, jer sam rođena kao katolik, zakačili i Hrvat, a samo sam rođena kao katolik. Nisam birala da to budem, i nisam to na kraju ni postala, jer sam našla svoju vjeru, jer ona ionako jeste samo moja. I to Hrvat, tako nakačeno, nije bilo moje. Ja znam gdje sam rođena, gdje su moji rođeni, moji znaju da su sve prije nas isto tako zvali, pa se i oni tako nazivaju, a ja jedno znam. Ja sam Bosna. Ja sam ovdje rođena. Ja govorim bosanski jezik. Kroz moju dušu su protkani naši običaji, i ja sam naš mentalitet, ja sam naše psovke, ja sam naše gostoprimstvo. Ja sam to, jedino, postajala od svog rođenja, i to ću uvijek ostati. Ja kao jedinka. I svi mi, rođeni ovdje, odrasli ovdje, kojima su roditelji odrasli ovdje, svi smo mi Bosna. Svaki pojedinac, svaka jedinka. Ona nam protiče kroz krv... Suze nam padaju na Bosnu. Zrak udišemo u Bosni. Mrak na nas pada u Bosni. I kako god se nazivali, mi smo svi Bosna. Ja to tako osjećam. I oprostite mi svi koji se tako ne osjećate.

Prvi put objavljeno 01.04.2014. na glasnaroda.ba, potom, iz neobjašnjenih razloga, obrisano.

KOŽA I DUŠA

Kao i svugdje, kad se rodiš, kao žena, imaš unaprijed pripremljenu kožu očekivanja, u koju treba da se uklopiš. Već te čeka roza soba, igračke su sasvim ženske, i za tebe je uredu ako više plačeš. Nije sasvim uredu, ako si, još kao dijete, glasna, i ako se, ugledajući se na stariju braću ili druge muškarce u okruženju, isprsiš i počneš boriti za ono što želiš. Svi, pa čak i druge žene oko tebe, na to gledaju kao na neku vrstu anomalije, koju treba ispravljati vremenom, da bi, naposljetku, eto, bila onakva kakve žene jesu, puna razumjevanja za sve oko sebe, i puna oprosta, koji dijeliš, neizostavno, ponekad čak bahato, ne štedeći, kao da u sebi imaš neograničen kapacitet za isti. I uče te, odmalena, i čahure, u tu pripremljenu kožu očekivanja, daju ti je, da je nosiš, kao najvrijednije blago, brižljivo te upozoravajući da je ne okrzneš, ni slučajno nekim svojim, njome teško omeđivim željama. Kao ja, koja htjedoh, od malena se igravši fudbala, biti jedan dan fudbalerka, znati poteze poput onih vještih, uglavnom muških, fudbalera, koje sam od kako su mi oči počele služiti svrsi, pratila. Do prije par godina, nisam bila potpuno svjesna da se odigravaju i Svjetska prvenstva u fudbalu za žene. Sve je to dio te kože, ili bolje da kažem, čahure koju kroje. Kako nisam muškarac, a muškarci se sasvim prirodno bave fudbalom, tako i ne treba da me zanima sport poput toga. Kažu – Grub je, kažu – Pa kako ćeš ti igrati sa muškarcima... A igrala sam. I dobila prvu razbijenu arkadu u to ime. I ponosno nosila šavove, jer sam se protegla iz te skrojene kože.  

A kad si žensko, uče te da se brineš baš za tu kožu, za to što se vidi. Da je uljepšavaš šminkom, dovodiš do izražaja odjećom, oplemenjuješ kremama i plašiš se starenja.

Ali ipak, kao žena, idalje imaš opciju, da stalno prevazilaziš tu kožu. 

Ti kao žena, kao neko ko je intuitivno okrenut svijetu oko sebe, spontano oslonjen na ljude oko sebe, ko s lakoćom ovladava uspostavljanjem brižnih odnosa sa drugima, jer ti je to dio tvoje prirode, imaš obilje mogućnosti, neograničeno bilo kakvom sferom poslovanja. Tvoja empatičnost, umjeće s kojim prepoznaješ emocije, grade od tebe neponovljivi izvor resursa. Uvijek možeš, s lakoćom, od ljudi oko sebe uzeti ono što ti treba, da bi mogla sebe, nakon svakog neuspjeha učiniti jačom. Tu snagu, koja izvire iz tebe, a isijava potpomognuta ljudima, usmjeriti u bilo koje polje nauke.

Ono što je tvoja priroda, to je tvoje, i to ti niko ne može uzeti. To je nešto, što zri unutar te kože, tog spleta očekivanja, u koju te stave s rođenjem. To je ono, što se, onda kada ga ti postaneš svjesna, u tebi počne razvijati, do trenutka, kada počneš da ga koristiš. Tada, kao kod leptira, koji je prošao period čahurenja, raspršiš prah sa svojih krila oplemenjujući sve čega se dotakneš. Očaraš bojom.  Prevazilaziš kožu. Prevazilaziš taj celofan, i puštaš da ono što je zaista vrijedno dođe do izražaja.

Treba ti za to snaga. I volja. Otpornost.

Ali, ko bi ikada vidio ljepotu leptira, i sve boje koje njegova krila nose, da on ne uspije da se izvuče iz čahure? Neovisno o tome koliko su lijepe ispod njenih slojeva, one ne zasijaju dok se ne otrgnu iz tjesnoće i neupadljivosti. Istupi i ti iz svoje čahure. Pusti svoj sjaj.

Budi svoja, iskonski svoja.

Materijalizam, dio

PRIZMA

Pišem o svemu što se kroz mene prolama.

Kao prizma sam.

U mene ulazi okom nevidljivo

a iz mene izlazi bojom oplemenjeno.

Kao prizma

boje u meni stanuju.

Iz mene se, samo moje,

projektuju.

Prizma samo.

Šta ako bude dobro?

Pišem za sve koji su upoznati sa rečenicom: "Šta ako ovo krene loše?" ili sličnom: "Šta ako ne uspijem?" ili mnogima sličnima, koje se javljaju u onim trenucima kada treb da napravimo neuobičajeni po nas korak, ili korak prema negdje gdje nikada nismo zakoračili, bilo to figurativno, ili realno koračanje.

Pišem svima koji su strepili nad neizvjesnošću dana koji dolazi i strahovali nad varijacijom ishoda koja bi se mogli dogoditi. Kojima su nazirale slike nekih loših završetaka, i zajedno sa njima umanjivala se smirenost i vjera u neke dobre.

Ali i onima, koji uspiju te misli suspregnuti, nakon nekog trenutka, i ponovo ih vratiti u seharu straha, iz koje su izašli, da bi ih pripremili, za one, kako bi rekli - "Ne daj Bože" momente.

Svima vam pišem, jer sam se i preslušala svih tih strepnji, i tih čežnji za boljim ispod njih, svih tih vapaja za dobrim ishodom, umotanim u strah od najgoreg, svih tih slutnji lošeg, koje guše nadu u bolje.

Jer uporno me muči pitanje, zašto nam je lakše misliti o lošem, o tom šta bi moglo krenuti po zlu, zašto nam je tako prirodno pripremati se za nešto neizbježno loše, šta je to što nas vodi tim putevima našeg straha, svaki i svaki naredni put, kada se dešava neka situacija koju ne možemo jasno predočiti završenu?

I samoj mi se dešavalo. Kada sam položila vozačku, pitala sam se: "Kako mogu kontrolisati drugu stranu? Kako mogu izbjeći nepažnju onoga ko mi dolazi u susret? Kako mogu izbjeći od njegove nemarne brzine, kako mogu izmaći dovoljno auto, da se okrznemo?" - strah je bujao sa stalnim vijestima o mnogim nesrećama koje su se desile. Sada mi je jedno jasno: Te nesreće, one obuhvataju mali dio vozača, koji taj dati put nisu imali toliko sreće da neokrznuti, živi i zdravi dođu do svog odredišta. Neću ulaziti u to koji su razlozi njihovog neuspjeha, i šta je to što ih je vodilo neuspjehu. Držat ću se samo suštine: U velikoj većini situacija, oni su do tada, kao što i mnogi upravo sada, uspješno došli do mjesta gdje su naumili. I nikada, nisu razmišljati o tome kao nekog značajnom uspjehu, nego kao o nečemu što se, eto tako, podrazumjeva. Toliko je više slučajeva u kojima ljudi bez ikakvih poteškoća voze, i neki nikada u svojoj vozačkoj historiji, niti kada dožive saobraćajnu nesreću, niti je kada uopšte vide. Nekima se desi urijetko, i prođu bez značajnih posljedica, ispravljivih posljedica po sebe i svoje auto.

A idalje, glavni je fokus na to šta se sve loše dešava, i radi toga rastu strahovi - kako voziti, kada se toliko nesreća dešava? Voziti, jer se toliko uspješnih vožnji dešava.

Prenesimo to na ostatak svog razmišljanja. U većini situacija u životu, koje su neizvjesne, i teške za predvidjeti, do ishoda se dođe maltene, spontano dobro. I većina njih se desi u našu korist. Većina njih bi, kao takva trebala da osvoji našu pažnju i pokrene naše misli, da bar kažemo: Lijepo se dešava.

Ali tu i počinje cijela ova priča, otuda izviru sva ova pitanja. Mi uzimamo dobro zdravo za gotovo. Toliko nemarno, da i ne primjetimo da se dešava. Kao, podrazumjeva se. I samo nastavljamo sa naumljenim kad se ono jednom desi, ni ne osvrnuvši se na njega.

A ipak, ono se idalje dešava, mnogo, mnogo češće nego ono loše, htjeli vi to vidjeti ili ne.

Zato, postavljam bitno pitanje:

ŠTA AKO BUDE DOBRO?

Počnite s njim.

Umjetni dodir duša

Sa svojim dragim, uputila sam se šetnjom osvajati do tada neviđene krajolike okoline. Pričao mi je o njima, kako se pružaju pred očima, i kao na dlanu daju obilje netaknute prirode, koje nije zaklonila još nijedna kuća.

I zaista, negdje u daljini kula starog grada Srebrenika, i mnoštvo livada, omeđenih posjednim granicama, ali bez kuća, snijeg, koji se u tonovima zalaska sunca sliježe u uvale, gradirajući sivu i zlatnu boju.

A među svime, male, stare bosanske kućice, neprimjetno skoro izranjaju iz tih krajolika. Stapaju se s njima. U neku ruku, potpuno srođene, neupadljive. Bijela fasada, krovovi prekriveni mahovinom, i ko zna čime, nimalo ne odudaraju od snijega i snijegom natopljene trave, saživljene potpuno sa prirodom oko sebe, ne oduzimaju joj ni trenutak ljepote.

Pa sam počela da razmišljam o tome, kako se promjenilo mnogošta. Kako su prije u tim, malenim kućercima, živjele porodice, više generacija jednih te istih. U tim kućercima, njih desetak, u maltene dva- tri sobička. Kako su prije ljudi imali veću toleranciju prema drugima. Bili su nekako, naučeni na to da dijele s drugima ono što mi danas nazivamo "svoj mir". Dolazile su snahe, dječica su se rađala, kućice se ispunjavale, i dijelilo se sve. Generacije koje su dolazile, su od starijih dobivale odjeću, obuću, svako pojedinačno je imao svoj dio posla, koji radi za dobrobit porodice u cijelini, i djeca su uključivana u rad. Nije ih se micalo u stranu i čekalo da porastu, pa će nekada biti u prilici da se time bave. Čovjek tadašnjice je bio okružen ljudima koji su mu bili bliski, i prihvatao je to takvim. Nije imao mnogo privatnosti, i mnogo prostora za sebe, ali imao nije ni nikada ostajao sam. Ponašao se onako kako je naučen da treba, kao po nekom inputu, ali, znao je kako treba.

Nostalgija me preplavila, za tim vremenima, u kojima sam čula samo iz priča. Prebake, starih nena. Priča, koje su nekada za mene bile čak nezamislive, i nisam sebe mogla da vidim u tim vremenima. Čuj, nemati svoju sobu, svoj mir, raditi što se tebi radi, moći nositi odjeću koju ti želiš, a ne koja ti dopadne. Uklapati se u već predodređene okvire. I sada, meni koja živi u ovome vremenu to pomalo smeta, već sviknuta na stvari kakve jesu sada, jer u njima živim. Ali, te male kuće, stopljene sa prirodom, podsjetile su me kako smo počeli da se bavimo bivanjem što vidljivijim, upadljivijim, većim. U oči su mi zapadale i ogromne kuće, najčešće prazne, jer njihovi vlasnici već odavno ne stanuju u njima, i rade, tamo negdje, u bijelom svijetu, da ih izgrade i dođu, jednom godišnje, tu, da prebrišu prašinu i podsjete se odakle potiču. Te kuće, koje uzimaju plodnost zemlje, da bi na njoj iznikle, i stojale tako, puste i ogromne.

A onda, onda se sjetim svog djetinjstva prije nego je internet postao dostupan svima. I telefoni koji omogućuju da budemo u virtuelnom dopisivanju sa osobama koje znamo ili ćemo tek da znamo.
Mi, iz mog mjesta, skupljeni na jednom placu, koji nam je komšija dao na korištenje, provodimo noći u smijehu i staroj dobroj zajebanciji, skupljeni na starom krevetu, kao šibice. Opuštene teme, a mi, mlađahni. A onda, internet, i ponovo staro društvo na okupu. Svako gleda u svoj ekran, i dopisuje se s nekim ko nije tu. Izgleda, kako imamo opcije, kako imamo veći izbor, radije gledamo negdje tamo, u ekran, prema ljudima koje smo sami izabrali, tim virtuelnim predstavama ljudi, koji nam više gode, nego ove žive osobe pred nama. Žive predstave, koje je lako mjenjati iz dodira s njima, razaznavati, upoznavati, i one, u našem internet prostoru, koje se predstavljaju onako kako one žele, i mi to upijamo. Sjećam  se idalje, s istom nostalgijom dana, kada je mobitel služio samo da se dogovorimo da se vidimo. A sada, tako često, služi da se vidimo, omeđeni rubovima kamere. I da nam ne treba viđanje licem u lice. Jednostavno, zadovoljavamo se time. Da nam ne treba dodir, zagrljaj. Zadovoljavamo se tim umjetnim kontaktom sa osobama koje znamo. Jer, nemamo vremena.

I pitam se, da li nas je tolika dostupnost svega, onemogućila da budemo dostupni drugima? Da li nam je toliko prostranstvo kuća, omogućilo ličnu slobodu, privatnost, ili nas ostavilo samima?
I pitam, da li smo ikada bili zajedno samo zato jer smo morali, jer nismo imali izbora, ili zato što smo htjeli?
Sada, kada imam tako velike mogućnosti da se čujem s ljudima, naravno, virtuelno, čini mi se da imam tako malo prijatelja. Moj krug je sve manji. I ironično, ostali su samo oni, s kojima mogu da se vidim. Oni, koji još vjeruju u stari dobri, zastarjeli, izmodani razgovor licem u lice.

I poželim, otkako sam vidjela te stare bosanske kućice, tu tjesnoću, to prihvatanje okvira, tu sigurnost u znanju šta treba da radiš, kratko i jasno, to bivanje oslonjenim na ljude koji su ti blizu. Poželim, kao te kućice, biti stoljena s prirodom, i poštovati je, ne uzimajući plodnost zemlje da na njoj izgradim kuću koja nikada neće biti domom. Koja će imati sva čuda tehnologije, a idalje, u kojoj će jedini glasovi dolaziti sa zvučnika.

I zato odem, u duge šetnje, i podsjećam se, gledajući s visine, kako smo daleki svakodnevno, živeći jedni pored drugih.

Šta vam želim u Novoj godini...

Prošli su praznici. Nisam ukrasila kuću.
Dugo sam bivala pod pritiskom gledajući sve ukrašene, svijetleće, često zasljepljujuće. Bivala pod pritiskom gledajući sve jeftine ukrase koje sebi lako mogu priuštiti, ali svakim pogledom bivali su sve nepotrebniji. Bilo je puno bitnijih stvari koje sam sebi mogla priuštiti, i ukrasiti kuću mi nije bilo neophodno. Ne čini je to domom.
Ja je činim domom. Način na koji se osmijehnem kada mi dođu gosti. Način na koji ja i moj muž, zajedničnim snagama napravimo ručak, i na koji im napravim kafu, u koju mogu dodavati koliko žele šećera. Kako se trudim da uvijek imaju papuče na nogama, i uvijek jastuk za leđima. Moj trud da ih saslušam, da se pošalim s njima, da im komplimentiram.

A praznici. Praznici su ljudi. Oni čine praznike. Oni su sva svrha praznika. Biti okružen ljudima. Nije li onda svaki dan praznik? Nije li onda, da svaki dan imamo priliku da oživimo tu neku, samo praznicima dodijeljenu, čaroliju.
Praznici su vrijeme praštanja, novih početaka. Ne.
Svaki dan je dan za to. Za obradovati nekoga poklonom. Ne skupim, nego onim poklonom koji mu je potreban, zaista. I koji će, svakim pogledom kojim ga oko dotakne, oživjeti sjećanje na onoga ko ga je poklonio. Jer je slušao, brižljivo, potrebe, i poklonio, od srca.

Svaki dan je Nova godina. Svaki je nov. Ne trebamo samo za novu godinu poželjeti želje za slijedeću. Napraviti neke planove. Odlučiti šta želimo od života za dalje.
Ne trebamo čekati bilo koji naredni dan, da nešto počnemo. Ne trebamo čekati taj neki posebni dan, neki posebni trenutak, neki poseban osjećaj koji treba da se javi. Pa mi pravimo te osjećaje, te trenutke posebnim, i samim tim, mi ih biramo. Dosta je bilo odugovlačenja, i čekanja da se spoje, neke nama daleke i tajne zvijezde. Nema potrebe da se zamaramo stvarima na koje ne možemo uticati, koji su potpuno van našeg domašaja. Ne možemo riješiti krize u svijetu. Ne možemo promijeniti okruženje u kojem smo. Niti trebamo. To su preveliki zalogaji.
Ne napuštam ja san o čovjeku koji može da promijeni svijet. Ne. Ja samo prihvatam, onaj, puno bliži javi, ostvariviji san o čovjeku, koji želi da uzme ono što je najbolje za njega samoga.
Da uzme svoj život u svoje ruke i kaže: Ja zaslužujem puno bolje. Da ostavi momka koji donosi više nevolje nego radosti, zato što zaslužuje bolje. Da napusti posao koji donosi stres, ali i dobru zaradu, koji lišava apetita, i novac više ne može kupiti niti hranu, niti zdravlje, niti srećan život. Koji dovodi kući jednog nesretnog roditelja, koji jedino svojoj djeci može dati novac, ali ne i ono najbolje od sebe, ljubav. Da prestane da uzima alkohol da se opusti, jer vrijedi više. Nek ostavi ljude, pored kojih se osjeća ukočeno, s kojima ne može pričati slobodno, s kojima ne može biti ono što jeste.

Dosta je bilo brige oko toga, hoće li ikada biti bolje. Da li će se ikada stvoriti bolji uslovi za život u ovoj zemlji, ovakvoj kakva je? Da li će iko obratiti pažnju na mlade koji odlaze? Da li će iko obratiti pažnju na fabrike koje se zatvaraju? Hoće li iko obratiti pažnju na trulo školstvo koje čak ne mari za pismenost ljudi, niti za praktičnost zanimanja, koja se uče na teorijama?
To je previše za svakoga od nas, ponaosob. Dosta je bilo razmišljanja o tome. Svako od nas treba da se pobrine najprije za sebe. Šta preče da ima. Zar išta bitnije može da postoji?
Ako se svako pobrine za sebe prvo, neće biti potrebe da se brinemo za krupnije stvari. Stvari koje nas nadilaze. Stvari koje su, mnogo, mnogo, van naših moći.

Počevši baš danas. Danas i sada je jedino što zaista imamo. Jedino čime zaista raspolažemo.
Ne dajte da vas zavaraju da se samo rođendani i Nove godine, Božići, slave. Ne dajte da vas zavaraju, da se samo tada kupuju pokloni, oprašta, i provodi vrijeme sa vama bitnima.

Birajte ljude koji su vrijedni vašeg vremena, svaki dan vašeg života. Koji svaki dan vašeg života čine divnim poklonom, koji samo trebate da primjetite. Otvorite oči, ovog trenutka, jer je on ono što imate, jedino što imate. Toliko je stvari koje vas čekaju, tu, pored vas, koje su divni pokloni vašim očima, vašim čulima. Toliko je stvari tu pored vas, koje traže vašu zahvalnost, i zauzvrat će vam dati sreću. Toliko toga možete, kada se lišite brige o onim stvarima koje nisu bitne.

Krenite, zato, prema svojoj sreći. Baš sada. Baš ovog trenutka.
Uzmite ono što zaslužujete.

Materijalizam

Želim da odvojim vrijeme, i da ga posvetim jednoj temi, koja mi se već dugo vremena iznova ponavlja. I čini mi se da neće prestati, u neovisnosti od toga da li ću o njoj pisati, ili je jednostavno nastaviti zanemarivati. Ona neće nestati. Ona je ukorijenjena u običaje naroda čiji sam sastavni dio.

Riječ je o našem materijalizmu. Koji, malo po malo, istiskuje neke vrijednosti koje bi trebale da budu iznad. Neću biti prva koja o tome pišem, to mi je sasvim jasno. Ali, kao jedna od mnogih, želim da se ucementiram u zid onih koji će stojati protiv. 

Bila sam još na fakultetu, kada smo pričali o tom fenomenu "Prodaja mlade". Udaješ se. Dođu po tebe. Tvoj brat ili neki drugi predstavnik tvoje porodice stoji ispred vrata i onima koji su došli po tebe, da te vode u neki novi život, ne mogu proći sve dok ne daju onaj iznos novca koji je dovoljan, da bi se tvoje odvođenje dogodilo.

Iste sekunde mi se zgadilo.

Već slijedeće sam odlučila da ja ne želim biti dio toga. Živjeti u prigradskoj sredini, gdje se to praktikuje, a ne željeti isto, znači suočiti se da oštricama pojedinih jezika, koji se nikada nisu zapitali zašto im je to uredu. Već jednostavno, takav je običaj, i što bih ja bila mimo toga. Ne.

Ne mogu sudjelovati u nečemu tako nedostojanstvenom. Kao, nije baš da me prodaju, to je simbolično. Koja dupla moralnost. Kada neka djevojka to uradi svome tijelu, postoji naziv za to. Kada su se prodavali ljudi, i kupovali, također je postojao naziv za to. Uvijek je taj čin bio sa one strane morala. 

A ovo, ovo je običaj. 

U običaje se ne dira.

Oni su takvi kakvi su, i s njima se stopiš. To su radili prije tebe, radit će sada, i poslije tebe opet. Dok se neko ne zapita čemu to. I zašto to? Dok se ne dođe na to da nema odgovora osim: Tako treba.

Izborila sam se za to da se to na mom vjenčanju ne desi. 

Ali nisam sa još mnogim stvarima koje su se nanizale, nakon što sam izašla iz kuće, i krenula prema mjestu gdje ću reći "Da" čovjeku kojeg volim. Morala sam da uđem u dobro auto, i svi svatovi su bili opterećeni tim da voze dobra auta. Čak su posuđivali od drugih auta, koja su bila "dobra", "moćna", "jaka", da budu "u tonu". Izgleda da se voziti u dobrom autu tretira kao predznak neke dobre sreće, kao, želja da u budućem životu sa svojim dragim imaš puno novca, da možeš sebi priuštiti nešto tako.

Tako sam barem shvatila. 

Prošlo je vjenčanje. Trebali su da nas posjete prijatelji, i rodbina, koji nisu uspjeli doći.

Neke smo sretali, pa su se izvinjavali, jer nisu sad u situaciji da dođu, nemaju novca, da nam kupe poklon. Ili, ne dolaze iz istog razloga, ali ne mogu to da kažu, jer im je teško to izreći. Ili dolaze, a paze šta donose, ili se ipak izvinjavaju jer su toliko mogli. Ili su došli, donijeli to što su nam namijenili, i bili zadovoljni time. 

A ja, ja sam samo htjela da dođu. Da se družimo. Da se radujemo, u moru tako teških tema koje nam svima pritišću pleća. I šta god da su donijeli, i da su ništa donijeli, meni bi bilo dovoljno.

Istraživanja, NAUČNA, sam čitala, da novac ne donosi sreću, dragi ljudi. Ljudi donose sreću. Široka i raznolika mreža prijatelja. Onih s kojima dijelimo interese, i oni od kojih učimo, iz različih iskustava. Ljudi donose sreću, jer s njima možemo podijeliti teškoće, i umnožiti sreću. I srce mi se cijepa, kada neko, iz neugodnosti što nema, neće doći kod mene, da samnom podijeli parče radosti. Parče radosti u ovim vremenima u kojima se jako moraš boriti da ga dobiješ. 

A opet, tražiš da na pogrešnim mjestima. Dobro auto ga neće kupiti. Niti novac neće. Ništa ga  ne može kupiti. Ti moraš da ga nađeš među malim stvarima koje te okružuju. Među dobrim stvarima koje se dešavaju drugima, u radosti tvog kućnog ljubimca kada se odnekud vratiš, u osjećaju da si nekome pomogao, i da si svoj dan svrhovito iskoristio, da ti je jasno zašto si tu gdje jesi. Tu je sreća.

Ne možeš kupiti ovaj trenutak. I ne moraš. Uzmi ga. 

Zagrli onog do tebe, reci mu ga da voliš. Uživaj u njegovom prisustvu. Tu je sreća.

Sve ono što kupiš novcem, možeš kupovati sve dok imaš novac.

Ono što zavrijediš ljudskošću, ostaje cijeli život.

Odlučnost vs. Ljutitost

Postoje dva načina, kojih sam svjesna, na koji se može nekome dati do znanja da nešto radi pogrešno, i na koja reagujemo kako bismo nekoga privolili ili pak prisilili da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima. I namjerno koristim više izraza za naš način ophodnje prema osobi na koju želimo da djelujemo.

Oba su načina verbalno ophođenje, sa neverbalnim dodatkom.

Jedan od njih, često prerasta u nasilje. O tome ću dalje pisati...

Dakle, dva su načina, kojih sam danas postala svjesna, koje koristimo kako bismo na nekoga djelovali da se ponaša u smjeru naših, očekivanja, ali i budućih očekivanja šire okoline. To su: ljutito i odlučno ophođenje. Zavise isključivo od nas. Koliko smo u kontroli nad samima sobom, i u mogućnosti da taj prvi poriv da reagujemo ljutito obuzdamo, i kanališemo u odlučnost.

Jedan korak dijeli jedan način od drugoga, na početku shvatanja o postojanju dva koraka, a kasnije, kada razmotrimo oba, obično počnemo da samo koračamo u odlučnost.

Primjetila sam to na mojim mačkama. Jednako tako, u životu ću nekada imati dijete, koje neće razumjeti moje riječi, ali će moći da razazna, po mojoj reakciji šta nije uredu da ono čini. 

Prva reakcija je ljutito usmjeravanje nekoga da radi ono što mi želimo. Pokreće nas ljutnja, i naše lice je svo oslikano njome. Pokreće nas unutarnji glas da neko ne smije da radi to što radi, da neko na koga treba da djelujemo nije smio tako da se ponaša, i da je kriv što je uradio nešto što nije trebao. Da je možda čak, u nekome kontekstu, namjerno nešto uradilo, jer to, radi idalje, iako mu je već prije rečeno da ne bi smio. Ljuti smo jer nas ne poštuje. Jer zadire u našu mogućnost kontrole.

Taj pogled djeteta, ili, eto, mačke, na naše lice, naborano u bijesu, ljutnji, izaziva strah. I, kod djeteta barem, izaziva krivnju, s vremenom. Jer, učinilo je nešto što je nas razljutilo. Nešto od čega je naše lice postalo zastrašujuće iskrivljeno. I iz našeg glasa osjeti gorčinu, pogrešnost. Ne zaustavlja se često na povišenom tonu, to nam se otme kao reakcija. Tu dolazi i: "Jesam li ti rekla da to ne radiš? Što ti je to trebalo, što me ne slušaš?" ili čak teže: "Što si tako bezobrazna/bezobrazan? Ja se toliko trudim oko tebe, a ti sve gora/gori". Iz ovoga se vidi naša nemoć, i kako našu ljutnju zbog isplivanjanja te nemoći, upotrebljavamo na djetetu. To premašuje ono što je dijete uradilo. I u njega, koje je vjerovatno već dovoljno tužno jer svojom "pogreškom" gubi ljubav, stavljamo i krivicu, i plašimo ga odbacivanjem. Jer, ljutnja nas od njega otklanja.

Druga reakcija je odlučno govorenje da nešto što se uradilo nije bilo onako kako očekujemo, danas mi, a sutra će ostatak društva. Što će, u narednim situacijama u kojima se bude ponavljalo, također voditi pokušajima da se sankcioniše i dokine. Tu nismo uključeni mi, kao individue, niti dokidanje naših osjećaja vrijednosti, naših sposobnosti kontrole situacije, ili pak, poštovanje naše riječi. Niti je tu umješana osoba koja ne čini ispravno. Nijedna njena osobina neće biti uključena, niti joj dodijeljena. Ovdje je u pitanju postupak koji je pogrešan. On u nama ne izaziva ljutnju, i ne napada nas, druga osoba nije ništa kriva, činjenjem istog. Mi smo, odlučno, govorimo šta je to što nije bilo uredu, i šta jeste uredu, šta treba da neko uradi, a da bude ispravno.

Nije dovoljno nekome reći: "To nisi uradio dobro.", nego mu treba i reći šta jeste dobro, kako da uradi nešto onako kako će se, danas od nas, a sutra od drugih, od njega očekivati.  Ljutiti se na nekoga zato što griješi, i sručiti bijes zbog njegovih grešaka, vodi samo tome da se on u nekom doglednom vremenu osjeti sam kao pogrešan, ako se to bude ponavljalo.

A treba nam odlučnost u dokidanju neke radnje. Nje se ne bi trebali odricati. Kada se objašnjavaju neke stvari koje su bitne, bitno je da smo odlučno uključeni u to da se ona urade onako kako bi trebalo. 

Znam da ćete, nakon čitanja, u nekom dijelu svog iskustva naći primjere oba načina. I da ćete, negdje u sebi, bilo svjesno ili nesvjesno, osvijetliti oba. I usporediti. I nekada, u budućnosti, početi koračati samo odlučno.

Disciplina

Uvijek se žalim kako je nemam dovoljno.

Nešto me počne zanimati. Krenem prema tome. Počne mi zaokupljati misli, tako da smišljam načine na koje se može uraditi. Smišljam situacije u kojima može biti sastavni dio. Čemu sve može da služi. Naum mi padaju sve dobrobiti koje daje. I otisnem se. Krenem prema tome.

I nađem se usred. Na početku, sva sam preplavljena od sreće što se bavim onim što me zanima. Gdje da mi bude bolje. Meni, koja ne mogu nešto da radim, ako ne znam razlog, svrhu, dobrobit mom biću. Meni, koja se vodi intuicijom, ili bolje rečeno, koja sam intuitivna, sva, do srži. Stopljena u osjećaj. I tako se, utopljena sva u radost, što sam dijelom nečega, meni tako zanimljivog, stapam svoje ideje o tome, s tim kakvo ono jeste. I uklapaju se polako moja očekivanja, sa onime što dobijam. I koriguju se naspram njega. I smanjuju. I uvećavaju. I onda, raste želja, srazmjerno sa vremenom provedenim u toj aktivnosti, da radim bolje.

I onda, odjednom...
Dok nešto što volim postane navika, postane dio mog života, u koji ja ipak moram da uložim trud da bi to opstao, dajući mu život ako mu dajem vrijeme, prestaje interes.
Ali ne prestaje odmah. Gledam ga kako splašnjava, i često, ne poduzimam ništa. Čekam dok ne isčezne potpuno.

I nađem opet nešto drugo, što me interesuje, dajući se tome. Jednako entuzijastično, kao i sa prethodnim interesom. I isto. U krug. Stalno se dešava tako. Ali, s tim da se s vremenom vraćam starim interesima, i od njih se odmičem, i vraćam im se, ponovo.

Do danas bih govorila da imam nedostatak discipline.
Od danas, već imam drugu viziju toga.
Uzimam onoliko koliko mi je dovoljno, da se ispunim. Onoliko, koliko mi treba, da bih osjetila zadovoljstvo.
Onoliko zadovoljstva koliko mi treba da me podstakne da činim veće stvari od mene same. Da prelazim te granice unutar sebe. One granice, koje često nisam sama sebi ni postavila. Kao što nisam ni sama sebi postavila šta je disciplina.
Samo sam gledala šta drugi čine, dok se takvima nazivaju, i sebe nisam smještala među njih.
Ali ja, ja imam svoju disciplinu, prilagođenu samo meni. I s njom, takvom, krnjavom u očima drugih, sam zadovoljna. Nisam nikada osjetila lišavanje zadovoljstva, bivajući na ovakav način zainteresovana za stvari.
I ne treba da se prekoravam. Niti bilo ko treba. U svakoj situaciji u kojoj se ne uklapam u predstave o tome kako nešto treba da izgleda ili funkcioniše, samo ću sebi postaviti pitanje: Jesam li ja sretna s tim?
Ako je odgovor potvrdan, ima li potrebe uopšte razmišljati o tome dalje. Jedino što je potrebno, jeste raditi to idalje.

Vrisak.

Možda mnogo promjeniti ne mogu, ali mogu vrisnuti, kroz svako slovo, svaku riječ.
Mogu vrisnuti, tako, da sluh bude pošteđen oštećenja. I baš zato što mogu, želim. Da vrisnem, iz petnih žila, slijevajući ga, svog u riječ. A riječi ću nanizati u lanac. I zabiti ga u zemlju, da od vriska ne odlepršam.

Ovo što vam želim reći jako mi znači. I svima vama se obraćam, koji ćete preletjeti ove redove, i apelujem vas, pridružite mi se.

Zašto vrištim?
Vrištim zato jer me strah. Ništa neobično, i prije su radi toga vrištali. I prije je bilo vriskova, koji su trebali biti čuti. I ovaj to želi. Cijelo tijelo mi trese, u silnoj toj želji.
Zašto me strah?

Dobila sam svoju potvrdu o državljanstvu. U njemu je napisano: Državljanstvo BIH, Federacija BiH. Prestravljena sam. Osjećam se raspolućeno. Kao da sam podijeljena, živeći u tako podijeljenoj zemlji. Kao da je cijelu ni ne posjedujem, i kao da nemam slobodu da se osjećam pripadnikom cijele nje. Oči nisu, i ne mogu da se priviknu na to, što se odjednom pojavilo na papiru. Otkada je to tako? Ni sama ne znam. Otkuda da za to nisam barem znala, da mogu da se pripremim. I opet, pitanje je da li bih mogla. Da li bih ikada mogla da se pripremim na to, da ću biti dijelom samo jednog dijela moje Bosne? I uzalud piše i ono prvo "Državljanstvo BIH", kada je to dodato.

Zašto smo pustili da se ovo dešava? Zašto niko ne piše o tome?
Zašto nikoga nije briga. Dijele nas, podebljavaju tu crtu, i nije više bitno koji, zar da tražim krivca u njima?
Zašto niko ne reaguje, do trenutka mog pisanja, zar se mirimo s tim da se crta među nama podebljava, zar je priznajemo, zar uz nju da pristajemo? Zar da se složimo, samo tako, uz sve što nam se da, uz sve, za šta nismo zaslužni, a što, nereagujući, zaslužujemo?

Zar da prihvatim da sam dio dijela, da nisam od onog drugog dijela, jedne jedine, cjelovite Bosne, otuđena? Da mi je od oduzet nekim potpisanim zakonom, o ličnim dokumentima, za koji nisam ni čula, o kojem je odlučio neko, koga ne znam, a od koga mi se vrišti. Vrišti, od bijesa. Od straha. Od nemoći. Od svega toga, pomješanog tako da ga tijelo ne može da istrpi bivanje u meni.

I vrisnut ću, ovako barem. Ne mogu samo gledati i ne uradili, barem ovoliko. Dati barem ovaj maleni vrisak, stješnjen sav u redove, koje će nekolicina pročitati. Dovoljna nekolicina, nadam se. Nekolicina onih, koji, nadam se, mogu, puno više od mene. Ipak, nekolicina onih, kojima je stalo. Koji neće samo slegnuti ramenima i pustiti, da ovo sve prođe, kao da se nije ni desilo.

Pusti me da sanjam...od sna, stvaram...

Povukao me, jedno jutro, radničko, komšija, do moje odrednice.
Po ulasku, s gorkim osmijehom pozdravio i počeo da priča, o njegovom poslu, kako ga, eto, ima, a opet, kao da posao ima njega. Posao mu je muka. Muka, jer se osjeća kao rob, onoga ko mu je nadređeni, jer taj, samo na sebe gleda. I on je, njemu, samo broj. Samo u službi njegovog je profita. Kažem mu je: "Tužno jeste, što je tako. I teško je odlaziti na posao, koji ti ne daje sreću. Ali opet, imaš posao."

Potvrđuje mi komšija i kaže mi još na to: "Ovdje ništa nema. Od ove države nema ništa. Zabrinut sam za vas mlade. Nećete ništa moći postići od ovih guzonjinih sinova. Ne možete naći posla, a da nije pod privatlukom, džaba završavate fakultete, produžavate školovanje, propuštate da imate porodicu... Nema od ovog ništa. Snalazi se kako znaš."

A ja, već uznemirena njegovim riječima, progovaram: "Možda od ovoga ništa nema, ali ja to želim da vidim. Kad ste bili mladi, i vi ste svi u ovo vjerovali, da će nekada biti bolje, i zato ste, na kraju krajeva, i ostali ovdje. Mogli ste i vi otići. Borili ste se da ono u šta ste se vjerovali ostvari. Niste uspjeli, i sada ste, naravno razočarani. Ali, ja želim sama da dođem do toga da više ne vjerujem da mogu napraviti da bude bolje. Sama da dođem do toga gdje ste vi sada, kada kažete: "Nema od ovog ništa". Vi ste svim svojim mogućnostima pokušali, niste uspjeli, i sada tako mislite. Ja želim isto. Svim svojim mogućnostima da pokušam, i ako onda ne bude išlo, ne ide, i ja ću doći na isto gdje i vi. Ali sad, ne želim da prestanem da mislim da ne može bolje. Sad sam još mlada, i hoću da tako mislim. Pa i da imam te snove."

Komšija šuti.
Gledam ga, malo mu se i oči zasuzile.

Ovo morate pročitati.

Ne, ne morate. To je samo trik. Obično vidim da su efikasne ove vrste trikova, pa sam odlučila da ih, eto, uvrstim u repertoar. Čisto da dignem rejting. :)

Ali bih, zaista, voljela kada bi pročitali, radi vas samih, jer ono što ću da vam kažem, govorim, samo zato, jer želim da se i u vašim životima dese neke lijepe stvari, i da i kod vas sviju, pokrenem, taj sretni lanac okolnosti, i probudim ono uspavano zadovoljstvo životom.

Čitala sam jednom prilikom da je zadovoljstvo životom bitan segment naše sreće, i bitno određuje kako ćemo prihvaćati sve te struje, koje nam nisu povoljne i vuku nas od onoga čemu stremimo, i oluje, koje nas zatiču nadomak ostvarenja naših ciljeva, s nadom, da nas učvste u idenju naprijed (iako nam se, u tim trenucima čini, da su tu da nam upropaste sreću). I zaista, otkako osjećam bitno zadovoljstvo svojim životom, mogu da primjetim, šta je ono što kvari divnu sliku koju u glavi imam, i sve te divne stvari koje oko sebe zapažam, a koje su mi date od života na poklon, kao što mogu da odlučim, zadovoljna svojim životom, da ne dam, nikome, niti ičemu, da mi poremeti samo moju, skrojenu sliku svijeta, onakvog kakvim želim da ga vidim, a za sebe, lijepim.
Jednostavno, osjećam se zaduženom za očuvanje svoje vizije, jer njome i sebe čuvam. I dužnom, samo sebi dužnom, da se borim da moj život, i moje zadovoljstvo, kvaliteta mog života, bude održavana mojim naporom.
Uradila sam zato, jednu prostu, najprostiju stvar, koju želim svima da preporučim. Ona želi da je dijelim. Ona je doprinijela mome upornom održanju osmijeha, nasuprot svemu što tišti. Želim da znate. Zato želim da pročitate, bez moranja, da vas samo želja ponese.

Uradila sam to, da sam izbacila iz svog života, postepeno, one osobe koje su mi crpile životnu snagu. S kojima razgovori jednostavno nisu bili obostrani. S kojima sam pričala, satima, bez da sam osjetila da su me čuli, bez da sam vidjela sa su osjetili šta im govorim. Satima, bez da sam se osjećala ugodno, djeleći, i nailazila samo na savjete, na upute, na odveć poznate fraze, lišene života. Odlazila sam kući, iscrpljena, osjećajući se isprazno, i tromo, kao da se moja životnost gasila, sa gašenjem tih razogovora, kojima nisam vidjela svrhu. I nakon dugo vremena, kada sam shvatila koliko sam lišena sebe, komunicirajući s tim ljudima, odlučila sam uzeti sebe nazad. Dati toj iskri vrijednost, i dijeliti je samo sa onim ljudima, koji su poticali njen sjaj, i mogli jasno da ga vide, kako se nazire.

Na početku, nije bilo lako. Otuđiti se od ljudi, ja, ljudsko biće. Samo ljudsko, u tom spoju, kazuje: oslonjeno na ljude. A ja, da kidam spone. Ma, iskreno, nije ih ni bilo. Kidala sam iluziju da ih je bilo, i okrenula se ondje, gdje mogu da ih vidim, i samim tim, unapređujem, i na njima radim, rastući zajedno sa svojim vezama. Zaista se moglo.
U meni je bio otpor, ali je on, kako sam vidjela kako se događaju neki divni susreti duša, kada se oslobodila ona energija koju bih inače trošila uprazno, samo zgasnuo. Oh, koliko samo divnih ljudi je tada došlo u moj život. Onih, koje prvi put vidim, a vidim s njima spoj. Hvala vam svima, koji se već prepoznajete, pokazali ste mi da sam pravo odabrala.
A ti, koji čitaš, odaberi i ti. Uljepšaj svoj život dijeleći ga samo s onim ljudima, koji doprinose da tvoja iskra, zaiskri u punom sjaju. Da tvoj životnost buja, u punoj jeci. Zaslužuješ, oh, kako samo zaslužuješ.

Onaj Pravi.

Pa gdje je On?
Toliko onih koji to nisu staju na put, i zaklanjaju pogled, pa ne mogu ni da ga vidim, da dolazi. Niti mogu da čujem korake njegove, niti da ih naslutim. Ni ne vjerujem više. Sita sam tih priča, onih kojima je došao. Kažu: "Znaš, jednostavno znaš, kad ga vidiš." I isto kažu: "Sve se samo od sebe posloži. Ne moraš da ulažeš napor da to bude divno. Divno je, samo od sebe." A ja, ja sam sretala takve, i nije bilo divno, nije moglo do kraja, i nije trajalo. Trajalo je onoliko koliko sam ja mogla da stvaram predstavu da je dobro. Trajalo je onoliko koliko su oni mogli da se pretvaraju, a ja da vjerujem, da je sve onako kakvim ga vidim. Trajalo je tek toliko, koliko su trajale prve odbrane, druge prepreke koje sam postavljala, da ne dođu do srca. A kad su ga osvojili, polako su presušivali šadrvani nježnosti. Polako je prestalo osviježenje, koje je nastajalo u mom životu, njima potpomognuto. Osvježenje iz sivila, iz nebojnosti, iz popločanosti staza. Prestajali su se razljevati kapljice tih šadrvana, i ponovo je sve, postajalo jednako kakvo je i prije njih bivalo, sva život, sve boje, nastajale su, i ponovo su ostajale gole, kamenite, popločane ulice, kojima uhodano kročim, i tražim, iza ćoška, iza drugog, gdje je On, gdje se krije, zašto jednostavno ne dođe, i da samo znam, znam tako jako da je to On, kad ga vidim.
Gdje je? Dosadilo mi je dodavati drugima, koji On nisu, ono što oni nemaju, da bi On bili. Dosadilo mi je gledati ih, i vidjeti samo ono što mi se sviđa, da ne bih vidjela ono što ne. Miriti se s tim, da ne postoji neko ko mi savršeno odgovara, i da trebam prihvatiti, ove polovične, jer imaju, eto, dovoljno osobina, da se s njima mogu podnositi, i da mogu, živjeti s tim da je to - To. Trebam biti zadovoljna, život mi ih je s razlogom poslao na put, i eto, valjda je to - To, najviše što mogu dobiti. Treba da to zgrabim, da ne budem nezahvalna. Imam pažnju, da, i imam slobodu. Nije baš da imamo iste interese, i nije baš da vidimo stvari, koje su mi bitne, na isti način. Ali, šta da tražim? Ako je neko isti ko ja, nećemo se slagati, suprotnosti se privlače, kažu ljudi. Da, da, neko mora da bude vatra, a neko voda.

Ali ne mogu. Ne mogu ja tako. Djetinjasta sam, možda, ali ne, ne i ne. Odbijam da vjerujem da On ne postoji. Odbijam da vjerujem da treba da tolerišem nekoga potpuno različitog od sebe, i da moram da gledam samo ono što mi se sviđa kod njega, i zažmirim na ono što ne, samo zato, jer ne postoji taj neki, taj savršeni, samo za mene. Odbijam da se pomirim s tim, da neće da dođe neko, ko zna da prati moj puls, i ko mi daje moju samoću, kad je trebam, moju slobodu, moj mir. Koji to ne shvata kao odbacivanje. Koji zna, koje je tačno vrijeme, da me zagrli, dok posmatra moju nemoć i snagu moju, kako se bore. Odbijam da se pomirim s tim, da nema nekoga, tu, negdje, ko neće naslutiti moju tugu, iza onog osmijeha paravana. Onoga, kome se ja neću ustručavati da je ispričam, iako je gorka, i ujeda za dušu, pa i riječima iskazana. Za koga znam, da ga neće preplaviti, da će biti od nje jači, i da će prići, da je ugasi, zagrljajem samo. Neće on baratati riječima. Znat će da ne treba. Djela će biti njegov način borbe. Neću morati puno da mu objašnjavam, jer će me on slušati, i razumjeti, zaista da.

Postoji on, da, da. Samo nije vrijeme da se pojavi. Ja još nisam naučila da ne pretvaram pogrešne u prave. Neće on doći kada ja to želim, nego kad je vrijeme pravo. Doći će, samo zato, jer ja znam da takvog zaslužujem. Nikakvog drugačijeg, baš takvog. Naspram sebe. Ne moram da se zadovoljavam onim polovičnim. Znam koliko vrijedim. Potpuno.

Ali ja njega volim...

Ona je tražila ljubav. Dobijala je mrvice ljubavi, brižljivo upakovane u skupocjeni omot. Tražila je da je prihvati onakvu kakva jeste, nazivao ju je čudom, smišljao joj je pjesme, volio ju je ludo. Baš ludo. Tako ludo, da je u trenucima kada nije bio raspoložen, u njeno lice pljuvao izjave koje su ga nagrizale, i tu masku sreće zajedno s njim. Povlačila se nazad, a potom uzvraćala, kao povrijeđena lavica unosila mu se u lice, i vrištala, urlikala, jecala, utišala... U tišini nisu mogli da budu. Odlazio je. Htjela je da se to završi na ljepši način. Ipak ljubav nije zaslužila takav kraj. Zvala ga je, da se vrati, da poprave stvar, nije se vraćao. Ostajala je, sama sa sobom. Sama bez njega. Htjela ga je pored sebe. Nije joj više smetalo sve što joj je rekao. Samoća joj je smetala više. Smetala je s uma njom okružena svuda. Slala mu je poruke. Poziv za pozivom. Molila ga je da joj oprosti. Nije trebala tako. Pustio ju je par dana da moli, potom se opet vratio. Vratio se kad je ona već u sebi pronašla krivca za sve. On više nije morao da se izvinjava za riječi što osmijeh su spržile. Nije morao ništa da učini, da bi ona opet bila njegova. Ona ga voli. Ljubav traži žrtvu. Ona ju je podnijela. Ona je prešla preko svega. Ljubav je veća.

A ona, ona je tražila da je on gleda. Htjela je da njegov pogled nigdje ne leti. Htjela je da se ugnjezdi na njenim očima. Htjela je da iz njega iscrpi o čemu misli. Da vidi, misli li o njima, o budućnosti, o djeci koja ih tamo čekaju. O kupovini namještaja. Jutarnjem buđenju zajedno. Otvaranju očiju popraćenim njenim usnulim licem.
On je tipkao po mobitelu. Ona mu je doticala lice. Htjela je da nju gleda. Nije smjela da mu kaže da to želi. Nije smjela ni da pomisli da opet traži nekoga da je zamjeni. On je idalje odsutno od nje, bio prisutan u onome što je radio. Pisao je. Beskrajno dugo, činilo se. Poruke, koje ona ne smije ni htjeti da pogleda. Pisao je, od nje lutajući. Morala je da se ponaša kao da to ne vidi. Nije smjela vršiti pritiska na njega. I prošli put je zbog toga što se osjećao da je previše stegnut, potražio svoju slobodu, na tuđim usnama. To saznanje ju je lišilo sreće. Ali, ona je kriva. Ona mu nije dala da bude slobodan pored nje. Ona je stalno tražila pažnju. Ona je željela da osjeti ljubav, kroz nju. Željela je da ne luta pogledom, i da upija svaku njenu riječ. Stalno mu je davala do znanja da bi od njega voljela da se trudi više. Da bude kao nekada. Da bude onaj stari, dok ju je osvajao.
Previše ga je stezala. Morao je to da uradi. Ona je kriva. Ali, voli ga i previše, i zbog te ljubavi, koja prašta, ona će preći preko svega.


Pitanje:
Vole li one njih, ili sebe ne vole?
Da li je ljubav žrtvovanje svojim interesa, svega što nas čini nama, da bi nam opstanak s nekim drugim bio omogućen? Da li je ljubav, promjena svakodnevnice, i ulazak u neku novu svakodnevnicu, u kojoj isključujemo sve što je nekada bilo dijelom našega života, i upuštamo se u neki novi život, omeđen bivanjem sa osobom koju smo izabrali kao partnera? Da li je ljubav, prelaženje preko sebe, da bi neko drugi prišao do nas? Šutnja radi mira? Da li je ljubav, zaista, praštanje uvreda, zato jer je druga osoba imala loš dan, a mi to nismo primjetili? Da li je ljubav, prihvatanje stanja koje nas lišava sreće, u čekanju nekih novih dana?

One njih vole, ali sebe ne. Za njih je voljeti sebe sebičnost, i nesebično se lišavaju tog prava, da bi drugi bio sretan. One misle da je sreća drugoga i njihova sreća. Oni misle da ljubav uključuje dozu bola, koja joj daje jačinu. Oni misle, da svaki put kada pređu preko neke teškoće, njihova ljubav jača. Nažalost, ne. Samo jača navika da slijedeći put, kada se desi isto, pređu preko svega, u ime ljubavi. I da se od njih počne podrazumjevati da treba da trpe sve to. Jer, prvi put su to odlučile, zato jer vole, i dokle god vole, trebaju da rade to.
One ne vole sebe, i ne znaju koliko vrijede. A kada to ne znaju, njihova vrijednost ni ne isijava, niti je neko vidi, pa shodno s tim može cijeniti. Obezvrijedile su sebe same. I niko nije dužan da vidi u njima ono što one same u sebi ne vide.
Kada jednom same to u sebi primjete, postat će sretne, izaći iz tih začaranih krugova, i reći:
Ali ja sebe volim.

Mome zmaju od Bosne

Išla bih, i vrištala
njegova sam,
žena buduća,
majka naše djece iz budućnosti odveć odabranih imena,
suputnica njegovih snova,
suparnica njegovog bola,
saputnica njegovih koraka.

Išla bih svijetom i puštala da vide
kako mi oči sjaje više nego prsten,
kako mi duša pleše da vide,
išla bih i pjevala da sam njegova, njegova.

Biti njegova ljubav moje je prirodno stanje.
I ko da zna, kad ni sama ne znam
od čega sam satkana
da budem tako jaka samim izgovorom tih riječi.

Svoji smo, naši, nas dvoje,
dva srca u istom taktu,
dvije duše kao ogledalo i lik jedna u drugu zagledane.

Njegova sam,
dodirom nježnim,
šapatom blagim
osmijehom koji teži da se na njegove usne prenese.

I idalje,
sasvim svoja, naša sva.

CANCER

Ne otpisuj me.
Ne dok sam još tu.
Tvoj sažaljivi pogled, bez bodrenja, kao da ne čekam novi dan
tvoja stisnuta ruka oko moje
tvoje oči koje traže svuda oko mene mjesto da se fiksiraju.

Pogledaj me.
Dok sam još tu.
Tvoje riječi utjehe,
kao da je sve gotovo, i kao da treba da se s time pomirim.
Tvoje slijeganje ramenima.
Tvoje pomaganje da uspijem
 ono što sama mogu da uradim.

Još sam tu.

Ne otpisuj me.
Ne govori:
"Šta ćeš, nije moglo drugačije."
Ne govori:
"Boli li te?"

Pričaj mi o životu, i sutrašnjici, koja me možda i ne dočeka
ali u nju bih da vjerujem.
Pričaj mi o nama, o svemu što možemo da osvojimo,
pričaj mi, kao da ne odlazim,
kao da ostajem.

Vidim ja šta mi se dešava,
i bez tvog pogleda koji ne smije da me dotakne.
Vidim ja svoju kožu uz kosti pripijenu,
svaki dan užu, i spremnu da dušu otpusti u slobodu.
Znam ja sve to što ti ne smiješ da mi kažeš.

Ali molim te, sad, molim te,
ne otpisuj me.
Ne dok sam još ovdje s tobom.
Ne budi tužan kao da me već nema.
Slavi samnom život, dok je još u meni života.
A ima ga, ima...

Ove oči idalje sjaje,
ove usne idalje zbore,
ove ruke, idalje daju stisak.
I koračam, idalje, i kažem, da mogu sam.
I mogu. I želim da mogu. I ja se ne dam.

Pusti me da mogu sam.
Ne oduzimaj mi ono života, što mi oči idalje otvara.

Kako možeš da znaš
da ovo malo šanse što imam nije dovoljno?
Kako možeš da znaš, da ovaj plitak dah
nije dovoljno snažan za disanje godinama?
Kako možeš da znaš, da moja volja
ne ostavi me sutra tebi.
I sutra.
I dan poslije, i poslije dan.

Ne otpisuj me.
Sve dok vidiš moje otvorene oči, slavimo život.

Pregled oporavka od prekida

Ovo je treći po redu tekst, i tema, koju sam izabrala zbog njene aktuelnosti u svakodnevnici, gledajući oko sebe parove, koji ostaju u vezama, koje više ne doprinose njihovom rastu, zato, jer su već veliki dio svoga vremena, truda, uložili na to da ih ipak održe, da one godine, koje su u njih potrošili, ne bi mogle da se nazovu uzalud potrošenim.

Posvećena je svim onim parovima, i onim dijelovima para, koji su idalje u vezama, koje su iscrpile iz njih mogućnost da idalje vide ljepotu u njima, i koji se izlažu naporu da pokušaju ipak, u čast svih godina provedenih zajedno, sačuvati onu iskru, koja je zgasla, a bila je razlog njihovog spajanja u par.

Posvećena je svim onima, koji nemaju dovoljnu hrabrost da zakorače ponovo u samotnost ili slobodu, kako god to vide, jer misle, da neće više moći da nađu osobu, s kojom će moći da dijele sve, i koji idalje onu osobu s kojom su, vide kao najbolju moguću osobu za sebe, iako to dugo već ne donosi zadovoljstvo.

I onima, koji su napravili već taj korak dalje, a kolebaju se, gledajući unazad, ono što su pustili samo sebi, da negdje, u zraku lebdi, kao uspomena na nešto, što nema svrhe da živi.

"Pregled dešavanja koja prate prekid (odnose se na nježniji spol)

• U roku od 8 sati: Maskara se ne otapa niz lice, jer je i suza manje. Smanjena je potreba za maramicama.
• U roku od 12 sati: Želja za bacanjem objekata, i lupanjem, se smanjuje. Nesposobnost formulisanja rečenica bez psovki je u drastičnom padu. Potreba za stvaranjem sarkastičnih, kritičarskih, ironičnih, zlobnih, osvetoljubljivih komentara o svemu što se tiče osobe s kojom nismo više je manje konstantna.
• U roku od 24 sata: šmrkanje postaje isprekidano, ali cijepanje fotografija raste
• Unutar 24-36 sati: Šanse za pravljenje sažaljivih poziva i poruka se smanjuju. Ljutnja se stišava, ali ne i plakanje kada se pogledamo u ogledalo. Mogućnost tuširanja i nošenja čiste odjeće se povećava. Potreba za pričanjem o stvarima nevezanim sa vezama je skoro nemoguća za zaustaviti
• Unutar 48 sati: Sposobnost mirisa i okusa se poboljšava. Ljutnja dolazi u paru sa povećanim osjećajem opuštanja i postepenim buđenjem samopouzdanja. Šanse za upućivanjem ljutitih poziva u pola noći se smanjuju.
• Nakon 7 dana: Potpuno miran, san koji nudi odmor, je ponovo moguć. Ljutnja se sputava sposobnošću da se smije raznim nesrećnim ljubavnim scenarijima. Prijatelji se više ne boje histeričnih ispada. Sposbnost kretanja u javnosti se povećava.
• Za 2-3 mjeseca: Rutina se ustabiljuje. Hodanje, jedenje. spavanje, i vježbanje postaje lakše. Šanse od pozivanja bivšeg i spušanja slušalice bez riječi se značajno smanjuju.
• Nakon 1-9 mjeseci: Povećava se nivo energije. Flertovanje je ponovno na snazi. Želja za novim interesima raste. Odbijanje da se ponovo uđe u vezu koja crpi energiju je jako.
• Nakon 1 godine: Rizik od srčanog udara se smanjuje na normalan nivo. Novi interesi smanjuju mogućnost vraćanja u prošlost. Sposobnost viđanja bivšeg u svakodnevnici bez da nas to dotiče je sada moguća.
• Nakon 2 godine: Traženje odgovora na pitanje zašto se ikada pravio veliki bauk oko toga da se okonča ta veza. Nekada veliki povodi za tugu, sada se pretvaraju u mala prisjećanja, koja rijetko svraćaju u um. Možda se ponekad vrate neka sjećanja zajedno s osmijehom, ali, ne zadržava se na njima dugo.  "

Ovaj tekst možete naći, u originalnom obliku na:

http://www.psychologytoday.com/blog/snow-white-doesnt-live-here-anymore/201312/timeline-breakup-recovery

Hvala vam na čitanju. Do slijedećeg teksta, želim vam, da uvijek, i baš uvijek, budete dijelom samo onih veza koje vam omogućuju stalni rast i napredak.

Biti sobom, voljeti tebe (Jednostavna vježba koja inspiriše bliskost sa voljenom osobom)

Tvorac ova vježbe je Marshall Rosenberg, autor nenasilne komunikacije. Ukoliko budete htjeli saznati nešto više o njemu i njegovom radu, budite slobodni da se zarovite u beskrajan prostor internetskih informacija. Nisam od toga da ljudima nudim gotovo na kašici. To znaju i oni što čekaju da im kuham. Idalje čekaju. Ko je samnom sudjelovao, on se i najeo :)

Da počnemo. Ovaj vježba, prožeta Nenasilnom komunikacijom (NVC), koristi se za stvaranje veza obogaćenim ljubavlju, sa našim partnerima, prijateljima, i porodicom, uz zadržavanje naše autonomije, našeg ličnog integriteta i vrijednosti.

Zahtjev koji se pred vas stavlja je slijedeći: Ispunite je sa osobom koja vam je bliska, a s kojom želite obnoviti iskru koja vas vezuje.

Napišite odgovore na pitanja koja slijede, kao da vas je ista upitala osoba s kojom želite da radite na odnosu:

1. Da li bi mi rekao jednu radnju, koju ja, kao tebi bliska, radim a koja tvoj život čini manje divnim?
(Samo pitanje implicira na to da ja, kao osoba koja postavlja pitanje, ne želim da se desi da učinim bilo šta osim onoga što ti donosi dobro, i obogaćuje tvoj život. Dakle, nešto, što radim, ili nešto što ne radim, a što bi moglo da učini tvoj život divnim.)

2. Pozivajući se na pitanje broj 1., kako ti to što ja činim ili ne činim, odražava na tebe? Kakva osjećanja se kod tebe javljaju? (Bitno mi je da se povežem sa tvojim osjećanjima, i želim da budem svjesna istih.)

3. Koje potrebe imaš, a nisu ostvarene?
(Shvatam da su tvoja osjećanja rezultat tvojih potreba - bilo da one jesu, ili nisu ostvarene)
(Zato bih voljela da mi kažeš kako se osjećaš, u slijedećem obliku: " Osjećam se tako jer bih voljela/željela/trebala/se nadam _________".

4. Svjesna sam  da radim nešto što tvoj život ne obogaćuje, i da imaš određena osjećanja koja iz toga proizilaze. Ono što sada od tebe trebam jeste, da mi kažeš, šta je to što ja mogu uraditi da bih učinila tvoj život bogatijim, vrijednijim, boljim?

Kao zahvalu, osobi koja je poželjela da uradi nešto da naš život učini ljepšim i bogatijim, možemo koristiti slijedeći oblik:

1. Kažemo šta je to što je osoba konkretno uradila što nas je obogatilo
2.kako se mi osjećamo nakon što je ona to uradila
3. koja potrebe je ta radnja zadovoljila.


Nadam se da će vam ova kratka vježba, koju sam za vas pripremila, omogućiti da osjetite talas životne energije, koja vas vodi dalje, entuzijastičnije, i ispunjenije, nego što ste prije nje mogli. Da je i ona, pomogla, da se vaš život s drugim, vama bitnim ljudima, obogati. Ona je bila drugi tekst, koji sam ja odabrala, i prevela sa engleskom, da bih je podijelila sa vama, jer znam koliko je bogatstvo biti okružen ljudima s kojima možeš da se osjećaš prijatno, i sigurno, bivajući ono što jesi, i pokazujući svoja osjećanja i sve potrebe koje iza njih stoje.

S puno ljubavi,
vaša Maja.

p.s. Link ovog teksta na engleskom jeziku, kao i mnoge druge tekstove iz okrilja Nenasilne komunikacije možete naći na:
http://www.nonviolentcommunication.com/freeresources/article_archive/intimate_relationships_mrosenberg.htm