Gromoglasno u meni vrišti osjećaj skučenosti, sputanosti, dok sam utopljena u očekivanja drugih, u očekivanja cijelog društva prožeta kroz nametanja toga kako se osoba u određenim situacijama treba ponašati, osjećati... Od mene traže, vidim, da budem, ono što u sebi na mogu da nađem, ni toliko, da iz sile odglumim. Od mene traže toliko, da, i kad bih od toga napravila dovoljno da mogu odglumiti, završila bi dan sa osjećajem da nisam napravila nikakav korak koji me vodi u život, nego samo van života.
Otkako sam povezana sa samom sobom, mnogo više dobijam od ljudi, jer znam šta mi treba, i znam šta mogu da tražim, i gdje. Kada sam naučila da promatram svijet unutar sebe, istančanije su mi emocije, kroz osviještavanje svojih, mogu bolje i da tuđe prepoznam, i mogu, da kod ljudi primjetim bolje ono što ima i u meni, što je u meni životno i pokretačno. Isto tako, otkako sam povezana sa sobom, mogu da odvagam šta se u meni dešava, i odaberem za sebe ono što meni više pogoduje, samo zato, jer čujem sebe sada, nisam ušutkavana onime što mi govore, sa svih strana- Šta bih trebala?
Imam sada ta dva glasa - glas Šta bih trebala da osjećam i glas: Šta osjećam. Kada glas šta osjećam počne da govori o negativnim emocijama, a ja se spremam u nešto da pođem, zastanem, i sačuvam sebe od svega što me tamo čeka, zato jer, zajedno sa odabirom njega, biram i odluku da budem prema sebi iskrena.
Nije da se to uvijek ljudima sviđa. Rado će dodati svoja tumačenja na to, jer, ne mogu da im budem jasna. Ali, već dugo mi nije bitno da im budem jasna. Nije mi bitno, jer sam sama sebi jasna, dugo već. I to mi je sasvim dovoljno. S time sa dobro osjećam. Oni ljudi koji žele da me razumiju, oni će i moći. Oni koji imaju kapacitet za to, i uspjet će, sa lakoćom. To što ja držim do onoga kako se osjećam, njima neće biti barijera da budu samnom na Ti. To što ja slušam ovaj, više ne tako tanan glas u sebi, meni daje mir. A to mi i treba. Više ne moram da tražim da mi neko, spolja, da mir. Prijatna osjećanja struje mojim tijelom onda, kada se ja, sa sobom uskladim.
I da, ponekad, da bi se sa sobom uskladila, treba da uzmem vrijeme samo za sebe, da bih to mogla. Uzmem vrijeme da se otuđim u svoj svijet. Svi koji me poznaju, znaju koliko to meni znači, taj moj prostor pod nebom, samo moj, bez uticaja sa strana, i tamo me rado puštaju, jer znaju, da se iz njega uvijek vraćam nasmijana i autentična. Ne može njih da boli, da me puste, kada znaju, da mi to puštanje i omogućava bliskost sa njima, jer to tek mogu, kada se sama sebi približim.
I da, često, da bi se sa sobom uskladila, treba da prepoznam sva očekivanja koja lebde u zraku, i da ih, kao zastor, pomaknem, da bih mogla dati suncu da me obasja. Sa zastorom, mičem i ljude, koji ga kroje, ali s tim sam uredu.
Jer, život i ne treba biti satkan od želje da ispunjavam bilo čija do svojih očekivanja. Svoja jedino mogu prema sebi da prekrajam, da ih sa sobom, onim iskonskim u sebi, usklađujem. Moja se jedino samnom omeđena. I ako budu preuska, uvijek mogu da ih razvučem, i ako budu široka, uvijek mogu da ih obučem, i stanem na kišu, da se smanje. Neka to bude i kiša suza. Meni je najbitnije, da je ja biram.
Nema komentara:
Objavi komentar